ROMAN SUZANE BOSNIĆ MAJCENIĆ “PROLAZNE POJAVE”, CeKaPe, Zagreb, 2022; ulomak

Greg je s palube broda promatrao more kojem se nije nazirao ni početak ni kraj. Zaboravio je na vrijeme. Zaboravio je na sebe. Rezak zrak, ljeskanje mora, lijeno i prigušeno brujanje brodskog motora na njega su djelovali umirujuće.

Da je Grega tko upitao o njegovu životu, on bi ga s lakoćom mogao sažeti u desetak poglavlja.

Prvo poglavlje: Jednostavnost seoskog života u kojem mu je najveća briga bila čime i u kojoj mjeri hraniti bijelog kunića s ružičastim očima, dok jednog dana od bijelog kunića nije ostao samo rep od kojeg mu je otac napravio privjesak za ključeve pa ga je on sakrio u svoju ladicu, čuvajući ga za sestru koju će mu majka roditi.

Drugo poglavlje: Zbunjeni školski dani. Mnoštvo novih pravila i promjena u kojima se jedva snalazio, najviše zbog toga što su mu roditelji branili da se druži s dječakom Omarom pa ga je u poslijepodnevnim satima rezerviranim za igru često morao krijumčariti u kućicu na stablu koju je htio dijeliti sa sestrom koju mu majka još nije rodila, a prijateljstvo s njim zatajivati, što je s vremenom postalo užasno naporno.

Treće poglavlje: Očajni školski dani u kojima je bio sve samo ne popularan i jedvačekanje selidbe.

Četvrto poglavlje: Manje očajni dani i još školovanja u gradskoj užurbanosti u kojoj uzbuđenja ne nedostaje. Prvo zaljubljivanje i razočaravajuća spoznaja o tome da ništa nije onako kako se čini, da su sve prave ljubavi kratke i tužne jer one koje traju dulje često završe mržnjom i razvodom kao što je bio slučaj s njegovim roditeljima.

Peto poglavlje: Fakultetski dani u kojima se počinje ozbiljno baviti smislom života s izostankom velikih i važnih zaključaka. Prva sumnja u biološki inženjering, odnosno u pogrešan odabir područja interesa. Izbjegavanje majke koja se nije znala nositi s razvodom. Izbjegavanje oca i njegove nove odabranice koja je po njegovu mišljenju bila živi očaj.

Šesto poglavlje: Nakon putovanja u Šangaj te širenja obzora, što je rezultiralo revolucionarnim zaokretom u neke nove spoznaje i ideje, okreće se ekološkom unapređivanju životne okoline.

Sedmo poglavlje: Ulazak u krug istomišljenika. Sudjelovanje u nekoliko prosvjeda. Prva ozbiljnija iskustva s danonoćnim zabavama, alkoholom, eksperimentiranjem s narkoticima, interakcijama sa suprotnim spolom te kojekakvim dostupnim honorarnim poslovima koji donose novac, nešto više iskustva i nimalo zadovoljstva.

Osmo poglavlje: Upoznavanje Olge. Zaljubljivanje. Prvi osjećaj istinske sreće. Doba najboljeg seksa u podstanarskom stanu na prvoj zajedničkoj adresi. Zastranjivanje u neistraženom području nesigurnosti i neizvjesnosti te brige o zajedničkoj budućnosti.

Deveto poglavlje: Diploma u ruci, glava u oglasima, sati u honorarnim poslovima. Neuspješni iscrpljujući intervjui za ozbiljne poslove. Pregršt ideja. Nedostatak radnog iskustva. Razvijanje talenta za sve učestalije rasprave s Olgom zbog trivijalnih stvari samo zato da ne bi ulazio u raspravu o nečemu važnijem.

Deseto poglavlje: Zaposlenje u poduzeću FUNDOPROJEKT i bavljenje biološkim i mehaničkim pročišćavanjem otpadnih voda. Radni dani od 8:00 do 19:00 puni elana zbog novog početka. Česti odlasci na teren, tu i tamo radni vikendi. Kvalitetno vrijeme provedeno s Olgom – ni spomena vrijedno. Izobilje nedostajanja. Spominjanje vjenčanja u minijaturama od vremena koje provode zajedno.

Jedanaesto poglavlje: Planiranje vjenčanja. Dizanje kredita za kupnju kuće u predgrađu. Mnogo rada, nimalo slobodna vremena. Smrt njegova oca. Odgađanje vjenčanja. Razdoblje u kojem i on i Olga jedva pronalaze vremena za sebe, a kamoli jedno za drugo.

Dvanaesto poglavlje: Vjenčanje, odgađanje medenog mjeseca. Smrt njegove majke. Prodaja seoskog imanja. Olakšanje. Jedno zajedničko putovanje. Sati na poslu. Dani na poslu. Mjeseci na poslu. Godine na poslu. Veliko promaknuće – još više posla.

Nakon toga uslijedila su poglavlja kao preslikana, s pokojim izletom i putovanjima isključivo na Olginu inicijativu, nimalo spontana razbijanja rutine bračnog života. U to doba UTD je postajao praksom u sve više zemalja, a on je ionako smatrao da je u FUNDOPROJEKTU dosegnuo vrhunac te započeo s ubitačnim stagniranjem.

Prošlo je još nezadovoljnih faza s kroničnim nedostatkom vremena dok nije počeo raditi četiri sata dnevno da bi u konačnici shvatio da on i Olga žive svatko svoj život, da se sve promijenilo, pa i oni sami, te da imati vremena na bacanje znači izgubiti se u vremenu.

Brod se približavao otoku Zalis čiji je oblik postajao sve jasnija i sve veća masa opkoljena čistim morem.

Ispružio je ruku ispred sebe pa dlanom prekrio otok. U tom je položaju, s ispruženom rukom, ostao sve dok se otok nije povećao te u svim smjerovima raširio oko njegova dlana. Ostali putnici već su se bili uskomešali, a on je i dalje stajao na palubi pogledom tražeći Olgu. Nije mu trebalo dugo da je uoči – poznata Olga u nepoznatoj mu okolini.

Iako nije bila srijeda, prilikom izlaska iz trajekta usmjerili su ga prema izlazu za Strance gdje je morao pokazati osobne dokumente te odgovoriti na neka pitanja. Bilo je potrebno, kako su mu rekli, još obaviti jedan telefonski poziv, udariti žig na formular i Gregu je bilo odobreno da kroči na otočno tlo.

– Ovo je more lako voljeti. – bilo je prvo što je rekao kad su se na rivi približili jedno drugomu.

Stajali su tako neko vrijeme, ne znajući što s rukama. Greg je podignuo torbu koju je bio spustio na tlo, Olga mu je prišla pa ga nespretno zagrlila.

– Zašto si tako izgrebena? – proučavao ju je.

– Sve ću ti reći. Idemo sada. Vincent će nas odbaciti do svjetionika.

– Naravno, Vincent.

– Što bi to trebalo značiti?

– Podsjetnik na njegovo postojanje. Odakle ti te ogrebotine?

– Krčila sam zapušteni put do plaže.

U automobilu se koncentrirala napetost. Olga je počela govoriti. I nije se zaustavljala dok se automobil nije zaustavio na početku puteljka. Prije nego što je otišao, Vincent mu je zaželio dobrodošlicu te rekao da ih sutra on i njegova majka očekuju na ručku. Greg je zahvalio.

Ostavši sami, njih dvoje su se proučavali dok se nisu pokrenuli. Hodali su uskim puteljkom, Greg je s torbom u ruci pratio Olgu.

– I tako si dobila ključeve kuće. – počeo je.

– Da. Točnije bi bilo reći da sam dobila novu brigu i opterećenje.

– Uvijek možeš sve prodati.

– Muka mi je i od pomisli da idem onamo.

– Ići ćemo zajedno.

– Na stranu sve, drago mi je da si došao.

– Drago mi je da ti je drago jer je i meni drago.

– Ovo dolje je plaža do koje sam krčila put i na kojoj sam zatekla don Jeremiju. Možeš javiti Amarilju za Lu, ovdje ima signala. Ići ćemo dolje, poslije. Jesi li gladan? Mogu nam nešto skuhati.

– Mogu i ja nešto skuhati. Za promjenu. Naša robotska kuhinja… Odnosno svi elektronički uređaji, jutros su podivljali. Ostavio sam Amarilju ključeve kuće, doći će iz servisa provjeriti. U Gradu je sve naopako. I sad mi se sve to čini tako dalekim, stranim i davnim. Pozdravio te Amariljo. Gle, netko je izgubio šešir. Lijepo je ovdje.

Olga je otvarala vrata svjetionika. Greg je stajao nad liticom:

– Na granici s nadrealnim.

– Nisam ti još sve ni rekla.

U svjetioniku, Greg je poslao Amarilju poruku pa se prihvatio posla. Otvorio je hladnjak i stao proučavati njegov sadržaj.

– Baš mi se kuha. Ti pričaj, sve me zanima. – rekao je gledajući zamišljenu Olgu.

– Sjetila sam se nečega što si jednom rekao o Romeu i Juliji. Rekao si bio nešto u stilu da bi i njihova ljubav vjerojatno ishlapjela s vremenom, da su ga imali, jer ništa nije onako kako se čini. Sjećaš se toga?

– Kad smo kod toga da ništa nije onako kako se čini… – Otišao je do torbe i izvadio iz nje žutu haljinu.

I rekao joj je tada sve ono što je bio naumio reći.

– Posudila sam je jednom Mili.

– Bivšoj kolegici Mili?

– Da. Takvu mi je vratila. Htjela mi je platiti. Rekla sam da nije potrebno.

– I to je to?

– Ne razumijem. Što si očekivao? Da vodim dvostruki život?! Greg?

– Olga, ja ne znam ni kako je umrla tvoja majka. I ne radi se samo o njezinoj smrti.

– Srela sam jednu ženu, medicinsku sestru, koja mi je umalo postala pomajka, a ja se nje uopće ne sjećam. Uopće! I što sad hoćeš da ti kažem? Nemaš pojma kako je tek meni. Nekidan sam tek saznala neke nijanse – kako su mi rekli, o majčinoj smrti. Njima nijanse, a meni užas. Ne želim o tome govoriti.

– Žao mi je, ali ni ti ne znaš kako je meni – tebe kao da svi poznaju bolje nego ja.

***

Predvečerje se na otok šuljalo poput aluzije čiji je smisao mnogima promicao dok su unutar zidova svojih pregrijanih kuća bili zaokupljeni svatko sa svojim mislima, nevoljama, brigama, strahovima i neizvjesnostima.

__________________________________________________

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ (Split, 1976.) dosad je u izdanju nakladnike kuće Funditus objavila zbirku kratkih priča Pod zemljom u velikim cipelama (2013.), romane Tolba (2015.) i Gruba ljubav (2017.). Najnoviji roman Prolazne pojave objavljen je krajem 2022. u izdanju Cekapea. Trenutačno sa suprugom živi u Meksiku (Santiago de Querétaro).

DVIJE PJESME EVELINE RUDAN

O PRISTOJNIM PTICAMA I SVAKOM DRUGOM DOBRU

Dakle, zaveži se i umotaj u dobro skrojeni kaput
kad krećeš na put, to je nužnost bez koje se ne može,
posebno ako na put krećeš zimi
i ako s tobom kreću brbljivci.
U termosici uzmi malo toplog čaja,
kekse spremi u vrećicu,
za svaki slučaj ponesi i olovku,
možda te migoljava, blješteća i usputna rijeka nadahne,
a možda i ne.

Dakle, na putu šuti:
neovisno o brbljivcima od kojih si se zaštitio,
neovisno o boli koju uzrokuje drndavo sjedenje,
neovisno o svakoj drugoj stvari koja bi te mogla natjerati na govor ili uzvik.
Pomno gledaj van,
vrlo usredotočeno, vrlo precizno glave okrenute prema prozoru,
prije ili kasnije na horizontu će se pojaviti pristojne ptice,
pristojne ptice i svako drugo dobro.

– iz zbirke “PRISTOJNE PTICE”, V.B.Z, 2008.

***

PEČEM KRUH

Svaki dan pečem kruh.
Umijesim ga najprije
i gledam svoje ruke kako uranjaju u brašno,
u brašno i vodu.
Na mojim noktima,
na njihovu unutarnjem rubu,
stvara se tanka korica tijesta
dok ga mijesim, gnječim, premješujem.
Tanka korica tijesta kao pola sitna, tanka mjeseca
utisne mi se između noktiju i kože
i stanuje tamo dok ih ne operem.

Počela sam produljivati to vrijeme,
vrijeme od mjesidbe do pranja ruku:
sjednem za stol dok se tijesto diže
i čekam.
Onda ga premijesim, pa opet čekam
i nauljim posudu
i poslužim ga unutra
i stavim u pećnicu.

I ne bih još micala tu skorenu,
tanku koricu.
Ne bih je micala jer ona me pamti.

Pamti me, kao što, kažu, voda pamti,
kao što jutro pamti,
kao što pamte mirisne trave
na kojima sam ležala
pokrivena plavom jaknom.

– iz antologije suvremene hrvatske ‘stvarnosne’ poezije “DRUGOM STRANOM” Damira Šodana, Naklada Ljevak, 2010.

_________________________________________

EVELINA RUDAN rođena je u Puli 1971. Živi u Zagrebu. Objavila je zbirke Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), Posljednja topla noć (2002, zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt / Convincing Garden (u elektroničkom obliku, prijevod Hana Dada Banak, 2003), Breki i ćuki (2008, nagrada Grada Rijeke “Drago Gervais” za rukopis 2007), Pristojne ptice (2008), Smiljko i ja si mahnemo, balada na mahove (2020) te slikovnicu Kraljevićev san (zajedno s ilustratorom Svenom Nemetom, 2010). Zastupljena je u više antologija i pregleda suvremene hrvatske poezije, a pjesme su joj prevedene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski, rumunjski i nizozemski.
Predaje na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bavi se usmenim žanrovima, intertekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane književnosti i oblicima nove usmenosti. Za knjigu Vile s Učke. Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja (2016) dobila je nagradu Filozofskoga fakulteta 2017. godine. Radila je u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji i izdavačkom poduzeću Josip Turčinović d.o.o.

POEZIJA DARKA ALFIREVIĆA

ŽUTO

Ja sam izašao u visokim cipelama
U žuto jutro
Žuta prazna cesta
Žuta mačka

Žuto a zeleno polje
Žuta a zelena šuma
Žuta a crveno bijela staza
Žuta a bijela duga i jaka kamena ploča

Žuto mi tijelo
Žuto duboko plavozeleno more
Žuta pjena

Toplo je žuto
Volim žuto
Vrijeme mi je žuto
Povratak kući je žut

Kuća mi je žuta
Kuća plavih ljudi
Ja sam žut a plav

Ja sam plav od blještavog sunca
Ja sam plav (kažu od ljubavi)
Ja ću plav opet spavati
Ja ću se plav opet buditi

Ja ću se buditi u žutome
Ja ću opet gledati žuto nebo
Ja ću opet slušati žute pjesme
Ja ću se opet sjećati žuto

Ja sam sam od sebe plav

***

KAPANJE

Dok se budimo u zamorenim zorama
Cijevi kapaju cijevi kapaju cijevi kapaju
Timarene hrapave crne gumice
Preglođane glatke bijele keramike

I kapa i kapa i kapa
Kao nedovršena obaveza
Kao kratko zapamćen san
Kao važno predskazanje

Pa se spužva stavi pod cijev
I sad reskasto capka višim registrom
Navlače se mantili i jakne
Mirišući po našim prošlostima

Sjećanje zraka puni nozdrve
I lišće je oslabilo
I nebo je niže
Dok mi iz kuća kapamo kapamo kapamo

***

PROLAZI

Prolazimo kroz zavodljivo uske hodnike
I kroz negostoljubivo duge žice
I beskrajno rasčvorene vodovodne cijevi
Svijetlimo iritabilno žutom uličnom rasvjetom

Adheriramo i puzimo duž Kazimirova crnog
Kruga
Kvadrata
Križa

Okupljeni oko perivaskarnih haloa formiramo pseudorozete
U svojoj sumnjičavoj druželjubivosti
U svojoj maničnoj samoći

Fakturiramo se sličicom runolista sa omotnice čokolode
Ispred nepomično ožalošćenih
Grobar me gura u travnati pupak

***

ODRAZI

Ljudi na ulicama se mimoilaze
U svojim šutljivo rascrtanim koritima
U svojim šutljivo umornim površnostima
Šutljivo ka estuarijima svojih razrješenja

Ljudi na ulicama se mimoilaze
Bez gordih lica
Bez upadljivih pokreta
Bez šarenih mantila i limenih štikli

Ljudi na ulicama se mimoilaze
Bez dodira
Bez susreta pogleda
Da ostanu topli i lijepi

Mimoilaze se
Ostavljajući ili prateći svoje sjene
Svjetlećih odraza
Na staklima izloga
Na limovima brzih plavih kamiona

***

LASTAVICE (Hommage Olji Ivanjicki)

Stoji se pod strehama sa lastavicama
I pjeva se sa njima
I proviruje se glavama
I skakuće

To je u proljeće
Ili ljeto
Ili je zimi
Ili svejedno je

Tom pjesmom se uranjalo u vodu
I rijeka
I jezera
I mora

Pa se opet izlazilo
Pa se sušilo krljuštavo
Pa se smanjivalo dlakavo
Pa se trčalo neustrašivo

Letjelo se put ožarenih zvijezda
Letjelo se put orupljenog mjeseca
Letjelo se još dalje

Ostavljali smo krovove naših kuća
Neosvrnuti za lastavicama i našim strehama
Pjevajući i gore one njihove iste pjesme

________________________________________________

DARKO ALFIREVIĆ rođen je 1964. godine u Splitu. Završio Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1991.-doktor medicine. Specijalizacija Patološka anatomija 1994.-1998.-specijalist patološke anatomije. Subspecijalizacija hematološka patologija 2000.-2001. Patolog specijalist KBC Split 1998.-2009. Predstojnik Kliničkog Zavoda za patologiju citologiju i sudsku medicinu Sveučilišnog kliničkog bolničkog centra u Mostaru do 2013. godine. Prvi koraci u crtanju i slikarstvu početkom 70-tih godina prošlog stoljeća u ateljeu pokojnog splitskog slikara Milana Tolića. Analognu fotografiju počinje učiti sa 12 godina, a nakon slikarsko-grafičke faze, te prve samostalne izložbe u galeriji “Štambuk” u rujnu 1989. godine, vraća joj se kao mediju vizualne komunikacije 90-tih godina prošlog stoljeća, koristeći je sve više uz svoje računalne grafike i videoinstalacije, radeći analognu fotografiju uz fotografe Željka Jovića i majstora fotografije Aljošu Krstulovića, dok ulazak u sferu digitalnog fotografskog sustava ima edukacijsku potporu u sferi njegove medicinske struke. Zadnjih desetak godina se gotovo isključivo koristi fotografskim medijem, a u razdoblju od 2004.-2006. radi kao novinski i agencijski fotoreporter (Vjesnik, Novi list, Sportske Novosti, te HINA-FaH). Član Uprave Fotokluba Split (Izvršni odbor). Uvršten u već promoviran jubilarni kalendar povodom proslave 100 godina Fotokluba Split za 2011g. među 24 najznačajnija fotografa ovog kluba. U travnju 2011 povodom proslave navedene obljetnice će se promovirat njegov udžbenik “Osnove fotografije” kao prvi u povijesti ovog kluba. Voditelj je škole fotografije u Fotoklubu od početka 2009. do 2012. Pisanjem poezije i proze ( uglavnom kratke priče te još nedovršeni roman “Pseudologia phantastica-fotografije iz raja”). Pjesme su publicirane u regionalnim online časopisima te u časopisu ogranka matice hrvatske “Motrišta”.

DVIJE PJESME MARTE DŽAJE

MAJKA

Moja majka je zdjela za voće
Ukras u dnevnoj sobi

Moja je majka zdjela za voće
Nosim je u svaku berbu
Nudim joj svježe jagode
Pronalazim joj najfinije višnje
Zaneseno u nju istresam naranče
Poslije to voće postaje plijesan
Koja me noću guši

Moja majka je zdjela za voće
Ispečena glina
Tvrda i neumoljiva

Moja majka je zdjela za voće
Oštro staklo
Prozirna, ali opasna
Moja majka je zdjela za voće

A mogla je biti jaka
Schmidtova breza,
Hrabra kao Angara

Moja je majka zdjela za voće
Lijepa, ali mrtva
Kao Cézanneova trpeza

***

BAKO, BOK

sanjala sam noćas kako
držim baku u krilu
češljam joj kosu
duge bijele niti puzale su niz leđa
oslobođene čvorova marame
sijeda bonaca
uzvrpoljena zupcima češlja

marta
obratila mi se
kao onomad kad nas je poznavala
kad bismo joj došli
sva je nježnost svijeta stala u
jedno obraćanje
bako
bok

ljeta su bila naša
trčali smo po imanju
jurili kokoške
promatrali paunove kako se šepure
skupljali smo jaja
lovili zerdelije dok padaju iz krošnje
poput kiše iz oblaka
pentrali smo se na čardak
lajali uz pse
skrivali se ispod kola
uskakali u spremnike zobi
propadali kroz žitarice
kao kroz živo blato
smijuljili smo se
samo da nas ne vidi dida

puno su radili naši starci
puno su kopali
i puno sadili
i drva nacijepali
i soje uzgojili
i žita samljeli
i cvijeća posadili
i svinja othranili
i džemova skuhali
i rakije ispekli
i povrća uzgojili
i zimnice pohranili
i šljiva pokupili
i djece nahranili

i na koncu, otišli
dida odavno
baka sasvim nedavno

možda sam tek jutros shvatila
da je stvarno umrla
kad sam se probudila kao češalj
s osjećajem paperja na prstima
marta, bako
jedini zvukovi u vakuumu između
noći i jutra

baka se iz radnice
prometnula u vilu
sad su joj ruke meke
od odmora
brišu se s njezinih dlanova
polako
skuhani ručkovi
izguljeni krumpiri
s prstiju nestaju
iskomljeni grašci
očerupane kokoši
slasni kolači

ona je sad lakša od snijega
izbijenih bjelanjaka
lebdi nad svojom baščom
smiješi se ribizlima
pi pi pi
pozdravlja svoje piliće
rano jutrom
sjedi na stablu jabuke
popodne opet pliva u Savi
uvečer sjedi pokraj šporeta
i nježno misli
na svoju djecu

____________________________________________

Ja sam MARTA DŽAJA, nastavnica sam ruskog jezika i književnosti i sociologije, već gotovo dvije godine vodim svoj obrt za poučavanje M.art, a od prošle godine sam i predsjednica Udruge za promicanje urbane kulture ARLA. Živim u Đakovu, lijepo i šareno. Pišem, čitam, obrađujem vrt, prevodim, grlim svog psa, podučavam, radujem se proljeću koje donosi jagode, učim, organiziram koncerte i festivale i podučavam djecu ljubavi prema šumama i poeziji. Kroz knjige i krošnje polako milim prema tridesetoj.