Greg je s palube broda promatrao more kojem se nije nazirao ni početak ni kraj. Zaboravio je na vrijeme. Zaboravio je na sebe. Rezak zrak, ljeskanje mora, lijeno i prigušeno brujanje brodskog motora na njega su djelovali umirujuće.
Da je Grega tko upitao o njegovu životu, on bi ga s lakoćom mogao sažeti u desetak poglavlja.
Prvo poglavlje: Jednostavnost seoskog života u kojem mu je najveća briga bila čime i u kojoj mjeri hraniti bijelog kunića s ružičastim očima, dok jednog dana od bijelog kunića nije ostao samo rep od kojeg mu je otac napravio privjesak za ključeve pa ga je on sakrio u svoju ladicu, čuvajući ga za sestru koju će mu majka roditi.
Drugo poglavlje: Zbunjeni školski dani. Mnoštvo novih pravila i promjena u kojima se jedva snalazio, najviše zbog toga što su mu roditelji branili da se druži s dječakom Omarom pa ga je u poslijepodnevnim satima rezerviranim za igru često morao krijumčariti u kućicu na stablu koju je htio dijeliti sa sestrom koju mu majka još nije rodila, a prijateljstvo s njim zatajivati, što je s vremenom postalo užasno naporno.
Treće poglavlje: Očajni školski dani u kojima je bio sve samo ne popularan i jedvačekanje selidbe.
Četvrto poglavlje: Manje očajni dani i još školovanja u gradskoj užurbanosti u kojoj uzbuđenja ne nedostaje. Prvo zaljubljivanje i razočaravajuća spoznaja o tome da ništa nije onako kako se čini, da su sve prave ljubavi kratke i tužne jer one koje traju dulje često završe mržnjom i razvodom kao što je bio slučaj s njegovim roditeljima.
Peto poglavlje: Fakultetski dani u kojima se počinje ozbiljno baviti smislom života s izostankom velikih i važnih zaključaka. Prva sumnja u biološki inženjering, odnosno u pogrešan odabir područja interesa. Izbjegavanje majke koja se nije znala nositi s razvodom. Izbjegavanje oca i njegove nove odabranice koja je po njegovu mišljenju bila živi očaj.
Šesto poglavlje: Nakon putovanja u Šangaj te širenja obzora, što je rezultiralo revolucionarnim zaokretom u neke nove spoznaje i ideje, okreće se ekološkom unapređivanju životne okoline.
Sedmo poglavlje: Ulazak u krug istomišljenika. Sudjelovanje u nekoliko prosvjeda. Prva ozbiljnija iskustva s danonoćnim zabavama, alkoholom, eksperimentiranjem s narkoticima, interakcijama sa suprotnim spolom te kojekakvim dostupnim honorarnim poslovima koji donose novac, nešto više iskustva i nimalo zadovoljstva.
Osmo poglavlje: Upoznavanje Olge. Zaljubljivanje. Prvi osjećaj istinske sreće. Doba najboljeg seksa u podstanarskom stanu na prvoj zajedničkoj adresi. Zastranjivanje u neistraženom području nesigurnosti i neizvjesnosti te brige o zajedničkoj budućnosti.
Deveto poglavlje: Diploma u ruci, glava u oglasima, sati u honorarnim poslovima. Neuspješni iscrpljujući intervjui za ozbiljne poslove. Pregršt ideja. Nedostatak radnog iskustva. Razvijanje talenta za sve učestalije rasprave s Olgom zbog trivijalnih stvari samo zato da ne bi ulazio u raspravu o nečemu važnijem.
Deseto poglavlje: Zaposlenje u poduzeću FUNDOPROJEKT i bavljenje biološkim i mehaničkim pročišćavanjem otpadnih voda. Radni dani od 8:00 do 19:00 puni elana zbog novog početka. Česti odlasci na teren, tu i tamo radni vikendi. Kvalitetno vrijeme provedeno s Olgom – ni spomena vrijedno. Izobilje nedostajanja. Spominjanje vjenčanja u minijaturama od vremena koje provode zajedno.
Jedanaesto poglavlje: Planiranje vjenčanja. Dizanje kredita za kupnju kuće u predgrađu. Mnogo rada, nimalo slobodna vremena. Smrt njegova oca. Odgađanje vjenčanja. Razdoblje u kojem i on i Olga jedva pronalaze vremena za sebe, a kamoli jedno za drugo.
Dvanaesto poglavlje: Vjenčanje, odgađanje medenog mjeseca. Smrt njegove majke. Prodaja seoskog imanja. Olakšanje. Jedno zajedničko putovanje. Sati na poslu. Dani na poslu. Mjeseci na poslu. Godine na poslu. Veliko promaknuće – još više posla.
Nakon toga uslijedila su poglavlja kao preslikana, s pokojim izletom i putovanjima isključivo na Olginu inicijativu, nimalo spontana razbijanja rutine bračnog života. U to doba UTD je postajao praksom u sve više zemalja, a on je ionako smatrao da je u FUNDOPROJEKTU dosegnuo vrhunac te započeo s ubitačnim stagniranjem.
Prošlo je još nezadovoljnih faza s kroničnim nedostatkom vremena dok nije počeo raditi četiri sata dnevno da bi u konačnici shvatio da on i Olga žive svatko svoj život, da se sve promijenilo, pa i oni sami, te da imati vremena na bacanje znači izgubiti se u vremenu.
Brod se približavao otoku Zalis čiji je oblik postajao sve jasnija i sve veća masa opkoljena čistim morem.
Ispružio je ruku ispred sebe pa dlanom prekrio otok. U tom je položaju, s ispruženom rukom, ostao sve dok se otok nije povećao te u svim smjerovima raširio oko njegova dlana. Ostali putnici već su se bili uskomešali, a on je i dalje stajao na palubi pogledom tražeći Olgu. Nije mu trebalo dugo da je uoči – poznata Olga u nepoznatoj mu okolini.
Iako nije bila srijeda, prilikom izlaska iz trajekta usmjerili su ga prema izlazu za Strance gdje je morao pokazati osobne dokumente te odgovoriti na neka pitanja. Bilo je potrebno, kako su mu rekli, još obaviti jedan telefonski poziv, udariti žig na formular i Gregu je bilo odobreno da kroči na otočno tlo.
– Ovo je more lako voljeti. – bilo je prvo što je rekao kad su se na rivi približili jedno drugomu.
Stajali su tako neko vrijeme, ne znajući što s rukama. Greg je podignuo torbu koju je bio spustio na tlo, Olga mu je prišla pa ga nespretno zagrlila.
– Zašto si tako izgrebena? – proučavao ju je.
– Sve ću ti reći. Idemo sada. Vincent će nas odbaciti do svjetionika.
– Naravno, Vincent.
– Što bi to trebalo značiti?
– Podsjetnik na njegovo postojanje. Odakle ti te ogrebotine?
– Krčila sam zapušteni put do plaže.
U automobilu se koncentrirala napetost. Olga je počela govoriti. I nije se zaustavljala dok se automobil nije zaustavio na početku puteljka. Prije nego što je otišao, Vincent mu je zaželio dobrodošlicu te rekao da ih sutra on i njegova majka očekuju na ručku. Greg je zahvalio.
Ostavši sami, njih dvoje su se proučavali dok se nisu pokrenuli. Hodali su uskim puteljkom, Greg je s torbom u ruci pratio Olgu.
– I tako si dobila ključeve kuće. – počeo je.
– Da. Točnije bi bilo reći da sam dobila novu brigu i opterećenje.
– Uvijek možeš sve prodati.
– Muka mi je i od pomisli da idem onamo.
– Ići ćemo zajedno.
– Na stranu sve, drago mi je da si došao.
– Drago mi je da ti je drago jer je i meni drago.
– Ovo dolje je plaža do koje sam krčila put i na kojoj sam zatekla don Jeremiju. Možeš javiti Amarilju za Lu, ovdje ima signala. Ići ćemo dolje, poslije. Jesi li gladan? Mogu nam nešto skuhati.
– Mogu i ja nešto skuhati. Za promjenu. Naša robotska kuhinja… Odnosno svi elektronički uređaji, jutros su podivljali. Ostavio sam Amarilju ključeve kuće, doći će iz servisa provjeriti. U Gradu je sve naopako. I sad mi se sve to čini tako dalekim, stranim i davnim. Pozdravio te Amariljo. Gle, netko je izgubio šešir. Lijepo je ovdje.
Olga je otvarala vrata svjetionika. Greg je stajao nad liticom:
– Na granici s nadrealnim.
– Nisam ti još sve ni rekla.
U svjetioniku, Greg je poslao Amarilju poruku pa se prihvatio posla. Otvorio je hladnjak i stao proučavati njegov sadržaj.
– Baš mi se kuha. Ti pričaj, sve me zanima. – rekao je gledajući zamišljenu Olgu.
– Sjetila sam se nečega što si jednom rekao o Romeu i Juliji. Rekao si bio nešto u stilu da bi i njihova ljubav vjerojatno ishlapjela s vremenom, da su ga imali, jer ništa nije onako kako se čini. Sjećaš se toga?
– Kad smo kod toga da ništa nije onako kako se čini… – Otišao je do torbe i izvadio iz nje žutu haljinu.
I rekao joj je tada sve ono što je bio naumio reći.
– Posudila sam je jednom Mili.
– Bivšoj kolegici Mili?
– Da. Takvu mi je vratila. Htjela mi je platiti. Rekla sam da nije potrebno.
– I to je to?
– Ne razumijem. Što si očekivao? Da vodim dvostruki život?! Greg?
– Olga, ja ne znam ni kako je umrla tvoja majka. I ne radi se samo o njezinoj smrti.
– Srela sam jednu ženu, medicinsku sestru, koja mi je umalo postala pomajka, a ja se nje uopće ne sjećam. Uopće! I što sad hoćeš da ti kažem? Nemaš pojma kako je tek meni. Nekidan sam tek saznala neke nijanse – kako su mi rekli, o majčinoj smrti. Njima nijanse, a meni užas. Ne želim o tome govoriti.
– Žao mi je, ali ni ti ne znaš kako je meni – tebe kao da svi poznaju bolje nego ja.
***
Predvečerje se na otok šuljalo poput aluzije čiji je smisao mnogima promicao dok su unutar zidova svojih pregrijanih kuća bili zaokupljeni svatko sa svojim mislima, nevoljama, brigama, strahovima i neizvjesnostima.
__________________________________________________
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ (Split, 1976.) dosad je u izdanju nakladnike kuće Funditus objavila zbirku kratkih priča Pod zemljom u velikim cipelama (2013.), romane Tolba (2015.) i Gruba ljubav (2017.). Najnoviji roman Prolazne pojave objavljen je krajem 2022. u izdanju Cekapea. Trenutačno sa suprugom živi u Meksiku (Santiago de Querétaro).
čovjek-časopis 