književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA MARIJA KOVAČA “MONOGATARE+”, Što čitaš? i autor, Zagreb, 3/2023; jedna priča

KOMIČAN SPROVOD PRVE REČENICE

Pritisnut rokovima vrpoljio se na stolici ispred svog prastarog računala naizmjenice igrajući Solitaire, Hearts i Minesweeper ili mijenjajući muziku koja je sitno šuštala iz zvučnika (preferirao je cool jazz s naglaskom na ranog Cheta Bakera, no ni afro beat mu nije bio stran, ako je bio iskren i autentičan). Svakih desetak minuta bi provjeravao e-mail samo da ustvrdi da mu nije stigla ničija poruka nego tek tu i tamo neka reklama za najjeftinije moguće komponente za računalo, najjeftinije moguće ljetovanje ili sigurnu zaradu koju bi ostvario samo ležernim surfanjem po webu uz uobičajene ponude od nigerijskog princa da prebaci svoje milione na njegov žiro račun ako mu pošalje lozinku. Svakih sat vremena bi prošetao do kuhinje gdje bi složio babilonski sendvič od sira, povrća i sojinih popržaka koji bi za pola minute zgrijao u mikrovalnoj, a zatim njegovu unutrašnjost utopio u majonezi i kečapu pa ga u slast pojeo do zadnje mrve, zalijevajući sve prirodnim sokom od bazge koji je napravio po receptu susjede čiji je pasionirani hobi bio skupljanje recepata za zdravu hranu i pića. Uglavnom, činio je sve i svašta samo da skrene misli s onoga što je zapravo trebao činiti.

Naime, obećao je uredniku da će preko vikenda napisati tvrdu erotsku priču (pod pseudonimom, naravno) od 3-4 kartice za erotski magazin koji je izdavala urednikova izdavačka kuća. Naravno da to nije bio posao dostojan nekoga njegova umjetničkog kalibra no dugovao je izdavaču već više od jedne usluge, a obzirom na to da je njegova kreativna muza nekamo odlutala posljednjih par mjeseci računao je s time da je bolje da se malo potrudi i naštanca taj šunderaj nego da i dalje meditira pred praznim ekranom pokušavajući ubosti inspiraciju za vrijednije literarno djelo. Na ovaj način si je mogao kupiti malo vremena, ali i odobrovoljiti urednika i pokazati mu da je ova stvaralačka kriza samo prolazna. Uostalom, mnoga su se svjetski značajna pera okušala u erotskoj priči pa nije vidio zašto bi se on libio toga da iza sebe ostavi i takvu vrst kreacije. Možda onda i odustane od unaprijed smišljenog pseudonima Tvrtko Komadina (hm, mogao bi neki lik nazvati tako) pa hrabro pokaže svoju nekonvencionalnost stavljanjem svog pravog imena i prezimena pod priču u šunderskom časopisu za drkadžije.

Od svih ljudi koje je poznavao, upravo je on sam najmanje robovao predrasudama bilo koje vrste. Pogotovo obzirom na činjenicu da je početak priče puno obećavao. Naime, do sada je napisao samo prvu rečenicu no i ona je bila tako puna, sočna i tako je odisala erudicijom da je dala naslutiti kako će to biti puno više od štiva koje bi služilo tek ispunjavanju prostora između lascivnih fotografija.

“Dok su se penjali uskom stazom planinskom do zabačene plaže na drugom kraju otoka, Krešo nije hodao zadnji u grupici zbog toga što je nosio najveći ruksak, već zbog činjenice da je tako bio neposredno iza Jelene koja je hodala na jedva metar ispred njega, a donji dio žutog, dvodijelnog kupaćeg kostima joj se bio uvukao među guzove i omogućio mu fantastičan pogled na dvije pravilne, okrugle polutke crvenkasto opečene suncem sa strane, a bijele poput sira prema želatinasto drmusavoj unutrašnjosti.”

Hm, možda su imena Krešo i Jelena previše nesofisticirana za njegove velike aspiracije, no ovo je ionako bila radna verzija, a i urednik je inzistirao da se čitatelji moraju moći poistovjetiti s likovima. Lako će kasnije preurediti priču, sada je potrebno naći dostojnu sljednicu ovom bisernom otvaranju priče. Trebalo bi sada i Krešu i Jelenu dovesti do situacije u kojoj se mogu bezrezervno prepustiti strastima no nije htio da to bude prostački jednostavno, već je ovu priču trebalo pretvoriti u metaforu o… pa, već nečemu što je dovoljno važno da se o tome piše priča-metafora. Za sada, imao je nenadjebivu prvu rečenicu i par nabacanih fraza (od nje su se otkidali grozdovi orgazma otvarajući Pandorinu kutiju strasti koja je godinama bila zatomljena u njenom privlačnom tijelu… njegova muškost prodirala je u njenu putenu ružičastu mekoću elastično kao što su jedan u drugog sjedali komadići puzzlea drevne prašnjave slagalice s bakina tavana… njen vižljasti, gipki prst u njegovom anusu budio je atavističke žudnje za potpunim sjedinjenjem dvaju tijela u nekad skladnu cjelinu iz planetarno poznatog Platonova mita…) koje je tek trebao upotrebiti na vrhuncu priče.

*

Par sati kasnije, nije baš napisao mnogo više, no zaključio je da bi se partneri trebali zvati Salvador i Semela te da bi se njihovo vođenje ljubavi trebalo odvijati u plićaku biserno čiste pješčane plaže. On bi trebao u njenu Id položiti sjeme svog Ega i na taj način simulirati veliki prasak, prapočetak Svega (sa velikim S). Samo se nije mogao odlučiti da li će njen Id biti “vruća i mokra pećina iz koje je čovjek ispuzao u Svjetlost Svijeta” ili “gladna pukotina koja u svoju toplinu usisava svaki centimetar njegovog Stabla Spoznaje”.

*

Još nekoliko sati kasnije, njegov Nebeski Jebač nataknuo je na svoj Svoj Supersenzualni Simulator Savršenstva čitave legije pohotnih nimfi i muza koje su crpile Svaku kap Svemoćnog Sjemena kojim ih je oblijevao u potocima.

*

Kako se opasno približavalo jutro (tj. krajnji rok za slanje priče uredniku) tako se i glavni junak pretvarao u Sveobuhvatni Ud koji je Samim Sobom natapao beskonačna prostranstva Svemira plodeći ih i tim činom postajao Sunčani Simbol Stvaratelja.

*

Jutarnje zrake zatekle su neobičan prizor u njegovoj radnoj sobi. Ležao je na ispranom tepisonu potpuno gol i skvrčen u položaju fetusa, čvrsto u svojoj desnici držeći mlohavi kurac, a u lijevoj ruci spermom (sa malim s) slijepljene listove Nietzscheovog “Zarathustre”. Na sredini monitora treperio je mali natpis “Message sent” koji je označavao da će uskoro vjerni čitatelji “Grijeha strasti” uz tekstove o jebežljivim domaćicama, pohotnim srednjoškolkama i napaljenim trgovačkim putnicima čitati i priču o nespretnom studentu Kreši koji je htio pojebati najzgodniju curu na faksu Jelenu, ali je, ohrabren i dezorijentiran povelikim količinama alkohola, ušao u krivi šator i skinuo junf prištavoj štreberici Vesni.

_____________________________________________

MARIO KOVAČ rođen je 1975. u Zagrebu. Posljednjih četvrt stoljeća uglavnom radi kao vrlo aktivan kazališni redatelj koji se približava brojci od stotinu profesionalnih režija. Režirao je i desetak dokumentarnih filmova te glazbenih video spotova a povremeno radi i na raznim televizijskim emisijama i formatima. Šira javnost ga poznaje kao vrsnog kvizaša koji redovito nastupa, a ponekad i osvaja medalje, na europskih, svjetskim i nacionalnim kviznim prvenstvima iako mu najveći gušt predstavljaju pub kvizovi.
Svoju prvu zbirku priča naslovljenu “Baršunasto podzemlje” objavio je 2001. za Studentski Centar. Kroz iduća dva desetljeća je izdao dvije zbirke poezije i nekoliko knjiga esejističkog profila ali je uredno nastavio pisati i kratke priče te ih se, polako ali sigurno, nakupilo dovoljno i za drugu zbirku. Praktično, nastavio je njegovati “rubne” žanrove poput horora i znanstvene fantastike a njegovi antijunaci i antijunakinje su uglavnom likovi u različitim stadijima doslovnog ili metaforičnog propadanja. Da vas poštedimo guglanja, otkrijmo kako pojam “monogatare” na japanskom jednostavno znači “kratke priče” a znak plusa (+) je u naslovu zato što su na zbirku neprirodno nakalemljeni jedan dnevnički zapis i jedan dramski tekst koje autor nije mogao ugurati u druge knjige. Ova zbirka je, tehnički gledano, samizdat jer iskustvo dosadašnjeg izdavanja pokazuje kako se izdavači slabo brinu za promociju autora koji nisu bestseleri a iz punk dana je naučen „D.I.Y.“ filozofiji pa je aktivno primjenjuje i danas. No, treba naglasiti kako je sav tehnički dio posla (prijelom, dizajn, lektura, tisak) oko zbirke na sebe preuzeo Marko Strpić iz izdavačkog kolektiva „Što čitaš“ u čijoj knjižari možete i kupiti svoj primjerak ove zbirke.
Pisao je kazališne kritike, recenzije i teoretske eseje za “Frakciju”, “Nomad”, “Kazalište”, “Godine”, “Vrisak” i inozemne periodike.
2001. godine je izdao zbirku priča “Baršunasto podzemlje” (izdavač: SC),
2004. godine esej u knjizi čije autorstvo supotpisuje s dvojicom pisaca “Big Brother – 100 dana ispred ekrana” (izdavač: AGM),
2007. godine zbirku poezije “Jesmo li se za to borili” (AGM),
2016. znanstveni rad temeljen na vlastitom doktoratu “Udahnuti svjetla pozornice” (HC ITI),
2019. drugu zbirku poezije “Metamorfoze iliti pretvorbe” (Što čitaš?)
2023. biografsku knjigu “Mance – tajna starog hrasta” (URK – Dan, mrak).

ROMAN ZORANE MARAVIĆ “NE MOŽE SUNCE DA ČEKA”, Književna radionica Rašić, 2022; odlomci

PROMENE.

Sve je to bilo polako. To naše skidanje. Na svakih sedam dana po jedan komad odeće. Kao da smo pili antibiotike. U isto vreme, padne maska, sa tela. Bol nije jak. Lep je i mekan. Pucanje kožice, kao jedan mali balon od žvake. Promene su došle s vremenom.

Jednom mi je mama rekla:

Ti misliš da ja ne znam, koliko si ih promenila.

***

OSAMNAEST STANICA, OSAMNAEST GODINA.

Vozila sam se trideset trojkom. Imala sam tačno 18 stanica do tvoje sobe. Prvo ide stari deo, a onda novi deo grada. Prolazim pored pijace, tamo nekad kupujemo odela. Onda pređem most, ispod ide mutna reka. Jedva čekam da stignem. Znam da ćemo ležati na tvom krevetu i pričati o tome da li me boli ili ne. Blago me maziš ispod pupka, nekad i lizneš, kažeš da mirišem na smokvu. Bio je letnji dan, zvala sam te da ti kažem, nećemo biti roditelji, a ti si rekao:

Ne ide da deca prave decu, mada sam mislio o jednoj smokvici.

***

PLANINA.

Zima je, svi stojimo. Čekamo da se kutija povede tamo gde se kopaju tela, posle duša ode. Gde ode, niko ne zna. Muka mi je, hladno i puši mi se. Malo plačem, ne puno. Ti me samo treseš. Dopire mi zvuk tvog mumlanja.

Martina probudi se, opet sanjaš pokop.

Malo se okrenem na bok, ti uđeš, pokopaš me do kraja. Izađeš, otreseš po meni sve šta imaš. Nastavim da plačem, kad me pitaš čemu opet uplakano lice. Kažem na planini smo, ona me rastužuje.

***

TUŠIRANJE.

Završimo vođenje ljubavi. Ono se svodi da ti vodiš. Guraš mi glavu na dole, ja neću. Kad kažem neću, ti se ljutiš. Kad kažem hoću, pljujem na sve strane, delove tebe. Pričaš:

Zar nije ovo što mi radimo jebena ludnica?

Gledam te, zaboravila sam ko si, izgubila sam te. Pokušavam da te nađem. Ti bi ponovo da pljuješ po meni, a ja bih samo da se istuširam.

***

KAO DA SE NIŠTA NIJE DOGODILO.

Sedim za crnim šankom, crtam zvezde po masnom drvetu. Pitam se ko pravi uglancane šankove. Pitam se ko ih kupuje. Ti se motaš oko mene, tražiš otvarač za vino. Mumlaš kako si zaboravan. Prešla sam na crtanje srca. Dignem glavu i pitam:

Misliš da je Milica kurva?

Mislim da je kurva, ide i jebe se na svakom koraku, a ima i decu.

Otvarač je našao.

Mene je on jebao na tom šanku, kasnije ostavio.

Kao da se ništa nije dogodilo.

_________________________________________________

ZORANA MARAVIĆ rođena je 1985.godine u Beogradu. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kroz posao je aktivno učestvovala u promenama društva, podizanju svesti o važnosti demokratije i ljudskih prava. Držala je edukacije na temu prava građana u lokalnim sredinama. Završila je Muzičku gimnaziju Dr Vojislav Vučković, na smeru violončelo. Bila je član različitih kamernih grupa i orkestara. Piše fragmentarnu prozu i poeziju. Delovi romana objavljeni su na različitim regionalnim književnim portalima. Njen roman prvenac “Ne može Sunce da čeka” bio je u širem izboru za NIN-ovu nagradu za 2022. godinu.

*

“Prva knjiga Zorane Maravić, Ne može Sunce da čeka, govori o Martini, njenom detinjstvu, odrastanju, porodici, izazovima ljubavi, iskušenjima koje okruženje svakodnevno stavlja pred nju, ali i pred nas. Kroz devedesetak proznih fragmenata, često poetski intoniranih, plete se priča u kojoj glavna junakinja konstantno propituje sve(t) oko sebe, ne mireći se s takozvanim datostima, koje servira patrijarhat. Martina je nekad u velikom kontinentalnom gradu, a nekad na moru. U oba ambijenta ona pokušava da osmisli i posloži život tako da u njemu ne pobede tradicionalne uloge i odnosi među ljudima. U tom smislu se ona, suptilno ali promišljeno, bori protiv normi koje zadaju patrijarhalna kultura, kapitalizam, nacionalizam i drugi zlonamerni -izmi. Ne može Sunce da čeka je velika priča, kratka proza, poetsko-prozni mozaik o Martini, ali i o nama ovde i sada. I o tome da borba, iako često toliko iscrpljujuća da deluje beskrajno i besciljno, itekako ima smisla. Zorana Maravić je napisala knjigu koja se čita na trenutke s knedlom u grlu, na trenutke s osmehom od uha do uha, a nekad i sa stisnutom pesnicom, ali koja nas već nakon prvih nekoliko stranica prigrli – kako to samo dobra, nežna i britka književnost može. Ne može Sunce da čeka je knjiga kojoj ćemo se sigurno vraćati.” – Bojan Krivokapić

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA MAŠE TOMANOVIĆ “MOGU DA IMAM”, Kontrast izdavaštvo, 3/2023; tri pjesme

****

Pošto je prvo doživeo mnogo toga i slomio se nekoliko puta
Osetio je kako mu iz nosa i usta curi
Poželeo je da ga nema i da postoji nekakav kraj
Ali tek tada je noć pala
I u njoj su hiljade ljudi, oni dolaze sa svojim darovima i
Šetaju po šumi
Razležu se po njegovom snu i uzimaju mu usta i grlo
Leže na njegovom telu i pritiskaju ga ritmično
pa je
poželeo da ima volju

Nakon čudnog mira koji uvek deluje kao da bi bio večan
Urednog stola, urednog zida
Osetio je kako divlja pošto nije mogao da prati
Naterao ih je da hoće pošto je toliko tu
I počeo da pokreće nešto što više nije bilo ni točak
I gledao ih je u oči pa su potpisali
I sam je zamajao kanap pa se ovaj zakačio pa su se popeli
Kada ih je već doveo što ne bi i jeli
užasno mnogo su patili kada je pripao drugima na kratko
i kada nešto nabode nema uopšte ikakvog izbora zato što je to
to je ono što pobeđuje lepotu i pobeđuje zanos i pobeđuje čak i sreću dok gura
lice majke u reku lice oca u drvo
i nemarno obrće spomenike

****

Tuga je iznad tebe

Kopno stoji u vodi
Tako da su njegovi delovi
Porozni
Ništa ne škljoca, ne drma, ne zavija
Ne drma, ne sastavlja, ne broji
Kopno stoji u vodi

Mislim jednom a kažem više puta u raznim varijacijama
Mislim kasnije, lepa je obala daleka je i svetla
Zaronim kao da sam se rodila za to

Logika je snimak, gde je polako lanac sve duži
Ima svaku alku, ima sve delove

***

RASLOJILI

Čarobnjak je sam
Njegova davnašnja gospodska lepota
Ostaje kao miris u kući
dok sa obe ruke drži bure
on je skinuo donji deo
sada je sasvim go i leži
dok po nebu ptice kriče i varaju

____________________________________________

MAŠA TOMANOVIĆ (1995) rođena je u Beogradu. Završila je osnovne i master studije na Filološkom fakultetu na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti. Radila je kao urednica u IK Darma Books, trenutno je izvršna urednica u FMK knjige. Jedna je od moderatora u književnom društvu „Orfisti“ i vodi jutjub podkast „Autoput i noć“. Objavljivala je poeziju u regionalnim časopisima (Tema, Polja) i na portalima (Čovjek-časopis, Strane.ba…). Bavi se književnom teorijom i kritikom.

KRATKA PRIČA MIRE PETROVIĆ: LOŠA DJEVOJKA

Bilo je to pravilo naše škole stranih jezika – kad završi semestar za odrasle polaznike, ide se ili na piće ili na palačinke ili na pizzu, da se proslavi kraj, osigura nastavak tečaja i što bolji odnosi sa svojim učenicima. Nešto što bih opisala sladunjavo manipulativnim, u ovom slučaju mi nije smetalo – na svašta bih pristajala samo da odagnam nezadovoljstvo.

Upravo sam iz nezadovoljstva oduvijek svaštarila: trenirala sportove, učila jezike; ali i spavala s momkom dobre prijateljice, tetovirala ime bivšeg dečka na podlakticu, bila nagrađena za kratke priče o sramotnoj obiteljskoj povijesti. Proslaviti kraj semestra barem nije bilo negativno; nažalost, nije bilo ni zadovoljavajuće. Našla sam se u periodu u kojem sam se gubila u količini posla, koji nije ostavljao dovoljno prostora za hobije ni druženje, a time ni za pisanje. Bez pisanja sam bila kandidatkinja za psihijatriju; već sam obojala kosu u zeleno i pušila kutiju dnevno. A kad su cijene otišle u nebo, morala sam raskrstiti i s nikotinom. Što reći? Južina me mlatila danima i – uz sve ove ostale preduvjete – mogla sam i ubiti nekog.

Čini se suvišno istaknuti da – kad je došlo vrijeme za druženje s mojom grupom odraslih polaznika – nisam bila od volje, padala je kiša, nas trinaestoro smo zbunjeno sjedili na stolicama s pićem u rukama, sramežljivi, van učionice na koju smo bili naviknuti. Planirala sam zadržati se nekih pola sata i potom se udaljiti, ali onda smo se opustili, zapili, kući me nitko nije čekao, zar nije bilo bolje ostati?

„Ja pijem da ljude učinim zanimljivim“, rekao je Hemingway, i mada ja nisam bila Hemingway, mogla sam postati. Sinulo mi je to dok sam ih slušala, pila i slušala i postavljala pitanja, a moja čaša se punila, priča granala. To da je Kristinu prevario muž, Marko je sumnjao da mu se sin drogira. Margiti je najljepše sjećanje bilo buđenje u Grand Canyonu, kad je prije dvije godine proputovala Ameriku. „A San Francisco tek – Life is beautiful, teacher!

Meni život u to doba nikako nije bio lijep; uglavnom tmuran, s primjesama anksioznosti i pritajenog ludila. Nije tu bilo velikih novosti ni događanja. Po danu bih se pripremala za nastavu, a u popodnevnim i večernjim satima držala predavanja. Plaća je bila mizerna za današnje uvjete, pa sam živjela kao podstanarka u malom suterenu jedne obiteljske kuće i čeznula za suncem. Ustajala sam rano, išla na trčanje, potom na kavu u obližnji kafić. Moj život je gubio na sadržaju, što me činilo nervoznom, a nervoza me bez pisanja činila nefokusiranijom.

Možda sam se upravo iz te želje za novim temama koje će me centrirati počela dopisivati s tipom kojeg sam upoznala na Matejušci. Dogodilo se to mjesec dana prije mog izlaska u kafić s grupom odraslih, kad mi je jednu večer iz čista mira poslao poruku preko Instagrama: „Hey, what’s up?

Već sam bila popila dva piva kad je mobitel zasvijetlio. Bila je to jedna od onih noći kad se ne može zaspati unatoč umoru. Serija na Netflixu je bila začuđujuće dosadna, zima je opustošila ulice, ja sam propadala pod težinom vlastite nesvrhovitosti. Ležala sam na krevetu i gledala u mobitel. Pomislila sam – zašto ne?

Zvao se Mark i radio je u dućanu autoopreme. Imala sam trideset godina, on dvadeset i sedam, i živio je s roditeljima. Kad sam ga upoznala prošlo ljeto, bio je prijatelj jednog mog poznanika, kojeg je upoznao u Londonu u sklopu Erasmus razmjene studenata. Tog ljeta mi je Mark rekao da studira ekonomiju i da svira u punk bendu. I didn’t give him a second thought, bio je posve nezanimljiv. Te večeri sam ga pitala što se događa s faksom i bendom, a on je rekao da je od faksa odustao, bend se raspao. Time to move on, rekla sam mu.

Mark i ja smo stupili u vezu na daljinu, pa smo se ševili gledajući jedno drugoga u ekran. Jednom sam nakon orgazma povikala: „I fucking love you!“ – Mark nije rekao ništa. Nakon toga se nismo čuli par dana, što mi je odgovaralo, jer nakon tako awkward situacije nisam znala kako bih ga uopće pogledala, a kamoli se pred njim skinula.

Svojim polaznicima sam tijekom našeg druženja jedva dočekala obznaniti da sam u vezi s jednim Britancem, a oni nisu skrivali oduševljenje – Ooooooh, teacher! Nije mi trebao alkohol da o njemu izmislim sve ono što on nije mogao postati. Najsmješnije je bilo to što nisam uopće htjela biti u vezi, pogotovo ne s tipom čija je soba još uvijek bila oblijepljena posterima iz njegove adolescencije. Svejedno, pričala sam im o njemu; mi smo bili ozbiljni; bila je to istinska povezanost, koja će opstati unatoč udaljenosti. Istodobno nisam bila sigurna ni koje su mu boje bile oči.

Nekoliko godina sam provela u toj školi, ali ovo je bio prvi put da je odlazak u kafić postao naša navika. Zašto bismo slavili samo kraj semestra, ako možemo slaviti kraj svakog tjedna? Dobro smo se složili, ja i moja grupa B2. Zajedno smo tražili neki drugačiji stil postojanja, odmak od zamora i mrcvarenja. Nisam znala je li to bilo povezano, ali u tom periodu sam opet počela pisati. Stalno sam čekala kad će među mojim đacima izviriti neki serijski ubojica, mazohist, neka nasilna baraba. Njihove su bile obične priče s povremenim čudaljivim detaljima, koje bih ja razradila do ozbiljnih poremećaja ličnosti.

Kad se Filip predstavio kao novi đak, jedino o čemu sam razmišljala je bilo kako ću nas napiti i odvesti doma. Bio je visok, mršav, istetoviran. Imao je predivne ruke ukrašene tintom, predivan vrat, predivan osmijeh. Onako opušten, ležeran, karizmatičan, izgledao je kao glumac iz Hollywooda. I ispalo je da je neko vrijeme uistinu proveo na studiju glume, ali kad sam ga upitala zašto ga nije završio, izjavio je da je to previše osobno. Jednako kao što je previše osobno bilo pričati što bi napravio na prvome dejtu, kakve partnerice voli, što planira raditi u budućnosti. Pitanja iz udžbenika su mi išla na ruku, ali ne i Filip. Čak i kad bismo otišli na piće, bio je suzdržan oko pojedinih tema. Nema veze, bila sam strpljiva – takvi kad padnu, trusnu bez mogućnosti povratka. Uvijek sam pazila da ne sjedne kraj dvije mlade cure, da se kojim slučajem u njih ne zaljubi. Stavila bih ga da radi u paru s dvije starije gospođe, ili s jednim od dva tipa. Kad bismo pričali, znao bi me dotaknuti rukom ili mi namignuti. Govorila sam sebi da je to dobar znak, da nas nečemu vodi ta naša dječja igrica.

Jednom sam se pravila da slušam kako Filip i Dora održavaju razgovor u paru. Nekako sam uspjela ubaciti komentar da mi se auto pokvario pa ću do stana morati pješice po pljusku. Filip se nije ponudio da me poveze, a njegov kvart je bio malo udaljeniji od mog. Njegova ulica je pisala u imeniku, moja ulica mu je bila usput.

Na Skypeu je te večeri Mark rekao da bi htio doći u Split da se napokon vidimo, ja sam samo rekla: Whatever.

Par dana nakon toga smo Filip i ja ostali sami u kafiću. Mazio me po ruci, brljao o tome kako sam najbolja profesorica koju je ikad imao u životu. Bila sam mu spremna sve oprostiti. Pričao je kako je u mladosti radio svašta; krao po dućanima, tukao se, drogirao, palio baklje na Poljudu. Sad se smirio. Sad svako jutro meditira, radi jogu, ide na trčanje.

„Sve to redom?“

Nekad mi je teško padalo ne biti podrugljiva u njegovome društvu, ali on nije primijećivao moj sarkazam. Filip je volio izmišljati, ali nisam marila. Laži me, Filipe, samo me već jednom poljubi.

„Šta znače sve ove tetovaže?“, pitala sam tada, dirajući ga po ruci.

„Šta misliš o Kseniji?“, pitao je on.

Isprva se nisam ni sjetila tko je Ksenija, a onda mi je sinulo da je to žena s kojom bih ga često povezala da rade u paru.

„Šta s njom?“, upitala sam.

„Ništa“, rekao je Filip, „uvik sa mnom flerta. Voli Daniel Day Lewisa i Al Pacina ko i ja.“

„Ksenija je udana“, rekla sam.

„Ali misliš li da bi možda pristala?“, pitao je on.„Stalno nosi one prozirne majice. S tim sisama se budim svako jutro.“

Skoro sam mu povratila u krilo.

„Sorry“, promrmljala sam tada, pokupila torbu i otišla. Teturala sam cestom pitajući se što radim, koji kurac radim.

Par dana kasnije sam pitala Marka kad će doći, ali on je stalno mijenjao temu. Shvatila sam da sam s njime počela razgovarati onako usputno, dok bih kuhala ili spremala nastavu; bio je nešto kao radio, kao televizija, konstantni šum. Što mi je Mark uopće trebao u životu? Kad god bih vidjela njegov poziv na laptopu, pomislila bih: Bože, koja tlaka! Čemu sve to? Naši razgovori? Naš small talk?

Mark i ja smo pričali samo o glupostima. Znala sam više o svojim đacima nego o njemu. Nikad ga nisam upitala: imaš li ti cilj? Imaš li snove, strahove, noćne more? Zašto ga te stvari nikad nisam pitala?

Sjetila sam se tada svog bivšeg učenika Tonija. Jednom mije rekao: „Ne mogu vam ne odgovorit – znate o meni više nego moji prijatelji i familija.“

Nedostajao mi je Toni.

Toni je jednog prosinca prodavao boriće na raskrižju kod Solina. Nekad bih tuda kao slučajno prošla i onda bismo pričali o knjigama. Imao je dvadeset i dvije godine. Nosio je veliki križ oko vrata i križ je imao istetoviran na ramenu. Izgledao je kao glavni glumac iz Corpus Christija. Volio je rap i trap i jednom mi je donio autogram Kreše Bengalke. Ja sam mu poklonila knjigu Netko, nešto, ništa Ivana Zrinušića, kojeg sam upoznala na jednome eventu u Močvari. „Lik je skroz opaljen“, rekao je Toni nakon što je pročitao knjigu. Popušili bismo joint i on bi mi čitao pjesme iz te zbirke ili one koje je sam pisao. A onda je otišao raditi sezonu i čuli smo se rijetko. Nekako sam se uvijek čula rijetko s onima koji su me zanimali.

I na našim kafanskim sastancima se društvo polako rasipalo, sve je opet postajalo rutinsko. Žalili su se na umor, na rano ustajanje, na obaveze. Fuck them, rekla bih ja i nas par hrabrih bismo otišli. Sve smo jedni drugima već rekli – pjevali smo karaoke, igrali na karte, ispričali su mi svoje priče iz djetinjstva, iz mladosti, s posla, o ljubavnim vezama, lošim mislima, svojim uspjesima. Euforija se pretvorila u depresiju. Na poslu bih se teško koncentrirala i sve manje sam se pripremala za nastavu. Moja majka je često znala reći: sklona si pretjerivanju. Svejedno, djeca su me i dalje voljela. Gledali smo filmove, slušali glazbu, razgovarali o osjećajima. Jedni drugima smo postali psihoterapijska grupa. Ili se meni samo tako činilo jer me jedan dan direktor škole pozvao u ured, rekao mi je da se roditelji i odrasli polaznici na mene tuže. Što mi je, mogu li mu objasniti?

Nisam znala što reći.

Sjela sam na rub stola, rekla da ću se popraviti.

Direktor je bio mlad i nabildan. Uvijek mi se sviđao, ali sam ga za vlastito dobro izbjegavala.

„Šta ti se događa, Sonja?“

Sonja se zvala i jedna moja dvadesetogodišnja učenica, koja me neko vrijeme neodoljivo privlačila. Podsjećala me na Zendayu u koju sam se zaljubila nakon što sam odgledala seriju „Euphoria“. Nerijetko sam zamišljala kako zadovoljavam Sonju prstima i kako joj ljubim bradavice. Uvijek je bila u tuti jer je obožavala sport, savršeno je igrala košarku. Htjela sam i ja s njom igrati košarku. Imala je predivne zube, oči tople poput meda. Bila je naivna, slatka; voljela je sva godišnja doba jer svako nosi nešto posebno, toliko je bila nevina.

„Jesi li bi?“, pitao me Mark kad sam mu priznala svoju maštariju.

U neko doba sam na nju skroz zaboravila.

„Sonja“, nastavio je direktor. „Ja znam da si ti umjetnica.“

Kad god je postojao neki problem sa mnom, on bi mi rekao da zna da sam umjetnica.

Bila sam uvjerena da je pročitao moje priče; bio je previše znatiželjan da ne potraži dijelove mene u tim riječima. Bile su na mnogim portalima; dobivala sam komentare u inbox, friend requestove, nikad to nisam razumjela niti me ikad zanimalo… nikad prije nisam imala dovoljno ni hrabrosti ni vremena napisati zbirku, odvažiti se na ukoričenost.

Direktor me zaključao svojim pogledom: „Sonja. Takve luđakinje ko ti su me uvijek privlačile… uvijek bi ih stavio na mjesto.“

„Nisam sigurna da bi smili tako pričat, direktore“, rekla sam približavajući mu se. „Govorit zaposlenicama da su luđakinje.“

Obgrlio mi je leđa, počeo mi ljubiti vrat.

„Stavite me na mjesto“, šaptala sam.

Bilo je brzo i nisam svršila. Rekla sam da dajem otkaz.

Kad sam se nakon toga vratila u stan, pokupila sam prazne i pune boce, bacila ih u veliku crnu vreću i odnijela u smeće. Usisala sam tepihe, prozračila sobu, oprala prozore. Iscijedila sam sok od naranče. Znači, tu smo, rekla sam sebi samoj. Stavila sam točku na rečenicu zadnje priče, poslala zbirku nekoliko urednika.

Navečer me nazvao Mark preko Skypea. Pitala sam ga je li kupio kartu za Split. Tad mi je sinulo da s njime radim to što radim – a što ni sama nisam znala kako nazvati – više od pola godine. On se izmotavao da nema novaca, ne može tražiti slobodno, majka mu je bolesna. Odglumila sam da sam ljuta, baš sam se pjenila.

„Hoćeš li doći ili nećeš?“, ponovila sam.

„Neću“, rekao je on, na što sam ja odvratila da ga nikad više ne želim vidjeti.

„Sonja“, ponovio je on par puta, ali poprilično mlohavo.

„Fuck you, Mark“, dodala sam za dramatičnost. „Have a nice life.“

Fuck it, Sonja.

Došlo je vrijeme da se rodi iznova.

– s natječaja ZA najbolju GORKU priču “Marija Jurić Zagorka” 2023, uži izbor –

_________________________________________________

MIRA PETROVIĆ rođena je 1989. u Splitu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala engleski i talijanski jezik i književnost. Predaje engleski jezik, sudjeluje u izradi europskih projekata, drži edukacije za nastavnike. Piše prozu i ponekad poeziju. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču (“Vranac” 2015., “Ulaznica” 2016. i 2021., “Kritična masa” 2019.). Objavila je roman “Divljakuše”. Živi u Splitu s najzahtjevnijom psicom u gradu i šire.

MIODRAG STANISAVLJEVIĆ (Srednja Dobrinja, 1941 – Beograd, 2005), iz zbirke poetsko-proznih zapisa “KNJIGA UMIRANJA / 348 REČENICA O UMIRANJU”, 2005.

Uskoro ću riknuti. I nemam drugog posla nego da mislim na soj spodoba i protuva koje su sjebale moj život.
Hrana mi je odvratna, voda ogavna.
Sa mnom je gotovo.
Ovo je zemlja okota.
Očeva spodoba i majki protuva.
Šta, uostalom, imam i da tražim tu.

***
Dok je moj pas mokrio, posmatrao sam u parku kržljavi žbun zove, davno ostao bez lišća. Nekoliko skvrčenih grana i među njima samo jedan narogušeni vrabac.
Slika i prilika mene, sadašnjeg.

***
Kraj prozora astmatičnog voza – sad samo u sećanju, prolazim zemljom Srbijom.
Nigde lepog pejzaža, ubogost, jednoličje, i ružne, crne ptičurine po njivama.
Ružnoća tih predela razbolestila me na smrt. Đavao ružnoće na me je prdno.
Što ne zbrisah odatle – pomišljam – na Island žbunasto mahovinast, a prolećast cele godine?

***
Jedan mistik veli da smo mi samo hrana za neka nevidljiva bića.
Jedini spas od toga je da sebe učinimo bezukusnim za njih.

***
Umirem sam, kao šugavi pas.
Kao da nemam braće. Ni sestru.
Nekoliko polu-prijatelja svraćali su isprva, jedared, onda su prestali.
Razumem ih: nesvesni zazor od umirućih. Njih guramo u neki ćošak svakodnevice.
Svako umire samom sebi.

***
Bio sam očajan… Nisam znao kuda idem… Prolaznici su me zagledali…
Da se malo saberem ušao sam u pusto zapušteno dvorište iza Kožarske škole…
Vetar je u dvorištu pravio kovitlac od krupnog platanovog lišća, zgužvanih papirića, čaša za jogurt, plastičnih kesa i limenki od piva.
Kovitlac se premeštao dva-tri metra prema mestu na kom sam stajao, onda se vraćao na polazište.
Sve je ličilo na čudni ples. Tri aluminijumske limenke od piva su, udarajući o iskrzani beton, celom plesu dodavale zvučnu, ritmičku pratnju…
Kovitlac je opet promenio smer i došao mi do nogu. Jedna limenka udarila u vrh moje cipele.
Ušao sam u krug i počeo da plešem. Sa suvim lišćem, zgužvanim papirićima, plastičnim čašama i praznim limenkama…

***
Grad ovaj ostavljam vam u lečno.
Belim ga zovu, ako je belo sinonim za prljavštinu, hrđu, sigu?
Beo je do kurca od lipovca i laporca.
Okovratnik mi se – piše svojoj ženi jedan konzul – isprlja za jedan dan.

***
Pokušavam da se setim nečeg iz bilog življenja.
Kratka treperenja pa gašenje.
Kao sijalica kad se sprema da crkne.
Tamo je sve dovršeno.
Isprazniti sebe od sećanja.
Stati prazan pred lice praznine.

PET PJESAMA DEJANA KANAZIRA IZ RUKOPISA “NEONSKA PLAŽA”

KOTA PYRO-ČELIK

neke mostove bi trebalo zapaliti gvozdenom šibicom
stare sa iskrivljenim šipkama
sa kricima iz vode
davno skucanim
iz školjke polovnog automobila

lelujavo, levo desno
radijske antene
proizvode vetar u leđima

veliki teretni voz prolazi u jedan ujutru
na toj strani reke, bezbožnici su čuvali
delove protiv vazdušne odbrane
za svaki slučaj. bog je postao snajperista
nišan se tetura
reka daje kristalni odraz

neke mostove bi trebalo zapaliti gvozdenom šibicom
ne volim mostove
oni nekada samo podsećaju na rat i počinju jednu daljinu

***

TRISTA GODINA SAMOĆE

sedim na krevetu samo u gaćama

zapisujem:

kreativna blokada
zapušen slivnik
podsetnik
zvati majstora

prirodna svetla su dim što guši
mesec je postavljen kao šator
on čeka
u šumi zvezda ne vidim vukove;
zapravo ne vidim ništa

materije se komešaju

***

NIJE LOŠE

nije loše što si nekada sam
razmišljaš o gejzirima
razbacanim rolkama u sobi
o tome kako će se to jednom
rešiti

nimalo nije loše
što pronalazim izgovore
kada moje šake postaju mehanizam ruleta
posle viskija
kada se ekran odsijava tražeći
posetioce sa znojavim šakama
što ucrtavaju krug na pakovanje
kondoma

bilo je sedam sati
snežna nedeljna noć
uveli su tog dana
radnu nedelju za
skeledžije

došao je sa zvučnom značkom
neke pank grupe koja je visila
na iznošenom austrijskom kaputu

posle kafe pustila sam muziku
ispričala sam mu nekoliko događaja
od prošlog leta

smejao se
oko je igralo pred najezdom zagušenog
svetla
ponekada sam se pitala da li su postupci
koje sam činila
doneli nekoliko mirnih trenutaka

nisu
sve su to bile iluzije na
brodskim šetalištima
luka je bila gažena od strane prekih
ljudi
bila sam sama
trebao mi je odmor

došla je prijateljica
došao je njen momak

na postolju se skupljala
trava
prosipala se uz sitne pokrete
kao ovaj prokleti sneg
koji ne da
da bele majice
izbacim napolje
na terasu

oterali su on i taj neki tip
neku babu
što je slučajno došla
bilo nas je šestoro
sve mi se pomutilo

u jednom trenutku
zasijala je lampica
ista ona kao u Filipovom automobilu
ljubila sam ovog detektiva
on se davio kao istražitelj u mornarici

mislim da sam tada izvuknula da ništa
nije toliko loše
sve je tako dobro

napolju sneg nije znao ništa

***

DŽEKOJB HAL UPOZNAJE GOSPODINA SLISKASA SASVIM SLUČAJNO DOK OVAJ STOJI U GAĆAMA NA VRATIMA

idemo
poneo sam električne instalacije
korenje, šume, cipele od cimeta
bočice od narandžastog stakla
da voda uvek bude mlaka

isplači svoje suze Sliskas
venčane suze lovora
latice crkve isplači
ramena su mi sada čelična pa ne smeju zarđati
idemo da prošlost zarotiramo rikošetom

idemo jer za tebe ove zgrade,
ova brda ne mare
alergija na lešnike
oduzela je polovinu tvoje noge

izašli smo
gaba gaba hej

***

MAJN KAMP

otelo se
na kraju sam morao da ga ubijem

na ovoj fonetskoj traci
ovo je poslednji užas

Sliskas se klatio kao mornar
bilo je teško nanišaniti ali je stao
pucao sam

dva dana pre tog nemilog događaja
toliko Beketovskog
u majici pank benda
kupio sam prvi pištolj u životu

dva dana prolaze
autobusi vode glave svuda
dan je došao
bljesak

dva dana posle tog nemilog događaja
toliko Beketovskog
seo sam na mokru zemlju domovine
na domovinu samog sebe
jer svaki čovek jeste država
u njemu je građanski rat

papir je isticao sledeću ozbiljnu poruku upozorenja:

“Majn kamp za sve.
Ponesite vina, papuče, strahove.
Sedećemo.
Gutaćemo metkove prošlosti.
U Majn kampu nema skrivene istine.
Pobogu, smejte se malo.”

najgora fašistička zabava ikada
nikad nisam umeo sa ljudima
gledam u pukotine plafona
kao Rajhstag 1944.
kao ruševine

hej ho, idemo
šta oni hoće ja ne znam
trgovac pucama je rekao:
lepa Ramones majica

_____________________________________________

DEJAN KANAZIR rođen je 1997. godine u Beogradu. Aktivno piše poeziju od svoje četrnaeste godine. Bivši polaznik radionice kreativnog pisanja u Biblioteci „Milutin Bojić“ koju je vodila Violeta Vučetić. Pobednik „Zvezdarijade“ 2015. u Beogradu. Kasnije je postao pasivan član i posetilac skupova Književnog društva „Orfisti“. Svoju poeziju javno je čitao na beogradskim večerima poezije (Poezin party, ARGH večer poezije, Pet minuta pažnje, Na sav glas, TROP Autsajder, Punchtown poetry Pančevo). Njegove pjesme zastupljene su u: „Rukopisi 40“, „Rukopisi 43“, „Časopis TEMA, Zagreb“, „Poezija Zagreb“,“Časopis Gradina“, “Beogradski književni časopis”, blacksheep.rs, astronaut.ba, strane.ba, čovjek-časopis, hiperboreja.blogspot, fenomeni.me., nigdine. com, zbornik ljubavne poezije bludnistih. com.
2019. godine, njegovu prvu zbriku pesama „Ništa se ne dešava utorkom uveče“, objavljuje PPM Enklava pod okriljem Zvonka Karanovića kod kojeg je išao na radionicu u DKSG Beograd.
Dve godine kasnije objavljuje drugu zbirku poezije “Ljudi koji skaču na haube” (PPM Enklava, 2021.)
Sledeće godine biva uvršten u antologiju savremene srpske poezije “Logične pobune” koju je priredio profesor Stevan Bradić (Laguna, 2022.)
Organizator je književnih večeri “Tiho u tu blagu noć” koje se održavaju jednom mesečno u Beogradu.
Pored poezije, piše kratke priče i dramske dijaloge.
Živi i radi u Beogradu.

POEZIJA MIODRAGA JAKOVLJEVIĆA (iz knjige “HLADNA PLATNA”, Biblioteka “Braća Nastasijević”, Gornji Milanovac, 2003.)

OČUĐENJE

Glava –
pod mlazom ledne vode

nije li to ona ista glava

FILM

Moj mali prijatelj
prepričava film od sinoć:
stoka nikako da se skloni
brod odlazi niz reku
vetar joj je smaknuo šešir
dan je kao stvoren za poljupce

STOLICA

Nešto što ostaviš iza sebe
kao biser
u zapuštenom vrtu
Podseti te da je vreme
otići po stolicu
staviti je tamo u taj vrt
Onda
prestati sa osluškivanjem
gledanjem
Odsanjati truljenje

NEKOLIKO USPEŠNIH DANA

On je nekad gradio mostove.
Ona ga je pratila do
drugih obala.
Sa prozora sobe koja gleda na
njihovo dvorište
posmatram ih.
Dok zaliva ruže ispred ulaznih vrata,
luk njegovog pogleda neprestano je grli.
U akustici vremena koje se
polako ruši
neke građevine odolevaju.
Nekoliko uspešnih dana je iza mene.
Pomislih, kako je uspeh
koračati preko ove sobe – ne osvrtati se.

MLEKO JE VEĆ UNETO

Nekoliko dugih sati pošto
sam se probudio, mislio sad da je
jutro.
Skuvao sam kafu, tumarao ispred vrata
tražeći bocu sa mlekom,
čekao da se probudiš kako bi
doručkovali zajedno.
Prepodnevna pijanstva, sjajna su.
Vreme kao da je pokušao nešto da
mi došapne.

SKLAD

Pušimo travu dok kroz otvorena
vrata dopire štektanje mašine
njegove majke:
„dobijam novu košulju, kažem ti da upravo
sada dobijam novu košulju”.
„Mislim da znam šta hoćeš da kažeš”.
„Gotovo je, trebalo bi da je probaš zbog
eventualnih korekcija”.
Na ramenu desnog rukava primećujem
parče konca
koje štrči.
Razmišljam o sudbini jednog takvog
trenutka
koji remeti sklad očigledne sreće.

***

pre nekoliko
godina
da budem precizniji
ne znam kad
dok je bolnica
bila još ona
stara
odmarao sam živce
na trećem spratu
velelepnog zdanja
i pisao
jedno pismo

***

tri druga sede
sto je postavljen
njihovim ćutanjem

tri druga stoje
zemlja pod nogama
sluti nemir

tri druga lete
zemlja gde stajahu
nasmeja se nebu

DA NE BEŠE TEBE

Posmatram te sve ove godine
kako šiješ
kako tvoje velike makaze
neumorno rade

Razmišljam o sebi
od pre nekog vremena
dok još nisam mislio u krpama

PRSTI

u sobi smo i baviš se
krpama
toliko toga imaš da zašiješ
najednom se pomalja tvoje
koleno
makaze seckaju moje misli

***

Zgrada
ludnice
je
srušena

Vetar sada slobodno duva

***

Kopajući po
mislima
podižem
spomenik
jednoj besmislici

***

stigavši
u
zatvor
napravio
sam
jedan
nesmotren
pokret
zadnjicom

***

rastojanje
između
velike
gladne
ribe
i
čoveka
koji
hladnokrvno
sakuplja
jestive
školjke
je
sve
kraće

IZNENADNI GOSTI
ZA MOJOM TRPEZOM

naglo
ustajem
smejem se
i sedam

uplićem
pod stolom

rasplinutim nogama
pričam gostima

vadim reč:
i po njima pucam

MRTVA PRIRODA

kupili su mi sto
i tri stolice

ostavši nasamo
sa stvarima
seo sam

i prestao da dišem

***

verovanje
da se nešto može promeniti
tone
u predgrađu

MALA SMRT

Dogodilo
Se
Da
Sam
U
Snu
Zadremao

***

tvoj kaput je tu
iako si umro
kao da te čeka

_____________________________________________

MIODRAG JAKOVLJEVIĆ (Gornji Milanovac, 1962 — Gornji Milanovac, 1992) bio je srpski pesnik. Rođen je u Gornjem Milanovcu, gde je završio osnovnu i srednju školu. Pesništvom se počeo baviti rano i, iako njegov opus nije obiman, njegova zbirka pesama “Svaki put dođe veče” smatra se vrlo značajnom – Slobodan Tišma ju je naveo kao „neuporedivu“, među 30 stvari koje su mu značajne. Družio se sa članovima grupe Bjesovi, a posvećena mu je jedna od njihovih najčuvenijih pesama Avioni pevaju, sa drugog albuma.
Umro je na svoj trideseti rođendan.

– izbor iz poezije Miodraga Jakovljevića za “čovjek-časopis” priredila DANIJELA REPMAN

Ilustracija iz zbirke M. Jakovljević “Hladna platna”; autor ilustracije Dragan Marinković

NOVA POEZIJA SVJETLANE MAŠIĆ


u mojoj biografiji
ništa se ne može usporediti
s onim kako je tvoj dolazak
promijenio raspored atoma
kao što tijelo uronjeno u tekućinu
gubi prividno od svoje težine
dok me gledaš
ja već dijelom ne postojim
ulje visokog faktora ne razmazujem
interes za ruski roman fingiram
na površini kože sušim morsku sol
nauljenim zrelim bedrom
klizi mi kap tvoje slobode
ruke svrhu nemaju
jer te ne dodiruju
kralježnica kolonija estrogenskih mrava
tebi migriraju
riječi ortopedska pomagala
od učinka odustaju
i već naše zajedničko podrijetlo volim
tvoju težinu na sebi prizivam
vitalne organe ti doniram
usamljenosti se budućih bojim
želim ostati propuh uhvaćen u zastor
te konkretne muškosti
s tetovažom tvog glasa materi odlazim


valja sad otopiti tri sljedeća zimska mjeseca
grad s parkom u središtu
spavačima na klupama
preseliti za jednu zemljopisnu širinu južnije
valja se naseliti tvojim mirisima umjesto cimetom
pomesti trulo jesensko lišće s okućnice
objesiti rijeđe i providnije zavjese
udahnuti malo zimske svježine u smrtne ishode
kojima sam se u zadnje vrijeme predala
valja spasiti ovu pjesmu
zagrliti prijatelje razumijevanjem
presaditi samoće u šire i šarenije lončanice
valja provjetriti rezignaciju
djeci skuhati ručak
stazom već uraslom u inje i čičak
prošetati mrtvog kratkodlakog psića
valja se uhvati za ručku unutarnjeg oprosta
navečer zaboraviti nataložene slojeve
osloboditi se tereta odjeće
ne pokriti se tvojim dlanovima
valja ne leći kraj tebe
tek ustvrditi kako je za jednog skeptika
ipak logična ta sumnja u postojanje svega
pa i bezuvjetne ljubavi i skepticizma
samo ne nikad u dvoje ljudi koji se privlače
nepremostivim suprotnostima


ja još mogu sanjati obične ljudske stvari
Dawid Bowie i ja se volimo tajno
svjelost zvijezda ugašenih
milijunima godina
još putuje prema Zemlji
sanjam kako mi prilaziš
u ruci ti cijelo jedno ljeto
kupamo ga u uvali
ja još mogu s tobom u ušnoj resici
stajati na početku plaže
tamo gdje sam davno naučila plivati
preko mene da prelazi gluho doba noći
volume svijeta da je utišan na maximalno
da mi dišeš za privjesak i lančić
tektonski nabrana stijena nad nama da stražari
pučina da je nauljena krvna plazma
svjetlost s pramaca barke da se lomi na površini
sretnim spletom loših okolnosti
spašena moja ramena
postolje da su od kože i kosti
za tvoju ruku
laku noćnu pticu što je upravo sletjela
ja još mogu sanjati obične ljudske stvari
topli lahor u razmaku nečijeg palca i kažiprsta
da me miluje u gluho doba noći
i kad na predstavu za dvoje zavjesa se spusti
ostaje mi David Bowie da me tajno voli


jer je moj otac zaboravio
da je u prijašnjem životu
jednom imao tri kćeri
i šestero unučadi
prije svoje smrti
u domu za starije i nemoćne
moj otac nije žalio skoro ni za čim
nije žalio za propuštenim očinskim nježnostima
priredbama, recitacijama
ili kuglicama sladoleda od pistacia
što nam ih nije zaradio
i što ih mi nismo pojele

ostavljen domu za starije i nemoćne
stisnut u sobu u kojoj se već toliko puta napušteno i pitomo umiralo
svojoj mlađoj sestri za posljednjeg posjeta
moj otac spominjao je samo to kajanje
što će izvjesno skoro umrijeti
osušenog korijena
otpalog prezimena
ko ustrulo drvo
bez nove grane i lista
i unuka

moj umirući otac
žalio je što je potrošio zalihu svih svojih proljeća
ponedjeljaka i utoraka
uopće svih božjih dana i darova
a nije dočekao smisao muškarčevog života
nije doživio da mu jedini sin u ruke položi novog sina

i tko zna
da nije zaboravio na svoje dvije tada još žive kćeri
da je nekad pomilovao
barem jednog od svoja četiri tada već razlistana unuka
moj otac možda ne bi umirao
sam i ostavljen predgrađu
u domu za starije i nemoćne
u sobi s prozorom okrenutom prema maglama skučen u utrobi ništavila svog prezimena


“Tijelo nepoznate žene pronađeno u koritu rijeke Save, očevid u tijeku”

s jeseni vodostaje naših rijeka
podignu tijela mrtvih žena
jer je vojska iza ponoći nestalih kćeri
koje su jednom sigurno bile
i nečiji neprežaljeni sinovi
tražeći olakšanje i predah
proljetos skočilo
s naših čeličnih mostova
u naše granične rijeke
a one su se već nagledale nježnih leševa

kroz tri godišnja doba
nestale nam kćeri plutaju nizvodno prema morima
tokovima mirnih ravničarskih rijeka
u vrtlogu virova viori se izblajhana kosa
lamataju konačno opuštenim udovima
razmeću se golim tijelima
teško dosegnutom hladnom slobodom
njihovo je svo to riječno prostranstvo
ta raskoš tame u dubinama
raduju se širini udaljenih obala

sve naše proljetos nestale kćeri
ionako su rođene u kućama razočaranih očeva
udavane za ženske zablude
ponekad i nekoliko puta
nikad ispunile sva muška očekivanja
zato jednom odluče
dugove prema sebi i svojoj djeci otpuste
odu na čelične mostove
radije postanu plutajuće mrtve prijateljice
sluzavim riječnim ribama
i ako ih jesen s obale ne ugleda
odvoje se u mirne rukavce
isprane i umorne kosti
koje su se na suhom nabaštinile očaja
postanu staništa divnim lopočima.


nedjeljom naša mama kuha glazbu s radija
mi spavamo skoro do podne
susjede nas ogovaraju
nedjeljom se kod nas uvijek kuha narodna glazba
mi uvijek jako dugo spavamo
kad dođu s mise susjede nas ogovaraju
nedjeljom
puno više nego radnim danom
udanim susjedama smeta
nemir što ga u njihove redove unosi naša mama
to što je raspuštenica
što naš stan ima dvoja vrata
što su jedna potpuno neprozirna
što nemamo snažnu mušku ruku
da nas ošamari
ne idemo na misu
naš je stan
misle susjede
bezglava, grešna i raspuštena kuća
sto posto ženska kuća s duplim vratima
imamo samo maminog muškog prijatelja
tako ja mislim
sestra već zna da postoje riječi ljubavnik i ljubav
ja još ne znam
susjede se odmah dogovore, švaler
pritom još i mlađi
stan je u prizemlju
jedna su vrata potpuno neprovidna
nakon nekog vremena
(stan, ne ljubavnika)
zamijenimo za onaj na trećem katu
pobjegnemo od znatiželje prvih susjeda
mama dođe u ozbiljnije godine
prijatelj/ljubavnik ipak nestane po putu
ja uđem u pubertet
sestra se prerano loše uda
nedjeljom se sad kuha pileća juha


Moj doprinos ženskom pitanju

ne mogu se sjetit
koliko je točno neprijateljskih ofanziva
al sve do jedne goloruka sam preživjela
sretne djevojčice koje će kasnije biti nesretne žene nisam rađala
računala sam
u našim književnim krugovima već je dovoljno razočaranih a borbenih pjesnikinja
za skučenu patrijarhalnu zemlju
taj krug je već pretijesan
sve feministkinje su već zauzete sobom
izlaganjima na polupraznim tribinama
portalima koje malo tko čita dalje od naslova
pišu afirmativno
stručnom terminologijom
kako se podlijev oka ne smiju skrivati ispod kvalitetnog Loreal pudera
fleke od krvi ispod svježe pofarbanih zidova malo što od toga dopre do prosjeka
u zaseoke
neke visoke stanove
romska naselja
sirotinjska predgrađa
tišinu budućih žrtava…

jaka sam žena
mene moj dragi barem nije tukao
sretnica
taj sam posao dragovoljno na sebe preuzela
povremeno bih glavom isprobavala otpor naših zidova
kažem naših iako je kuća i auto i vikendica na papiru njegova
i riječi koje ne ostavljaju otiske
nemam fotografiju da dokumentiram
nemam puder da zakamufliram

…. dok sam se ja za ovu Zemlju borio
ti se okolo jebala
sad a te kurvo hranim
moju djecu u prave muškarce nisi odgojila
k tome vidi se, nisi normalna…

osim toga
još jedna tužna kćer nikome nije potrebna
kad pogledaš najnovija istraživanja
toliko je na dodiplomskim studijima humanističkih znanosti
titula sa ženskim imenima
a nikad manje humanizma
čak i ona koja je zadržala svoje prezime
postane tajnica direktora
asistentica profesora
organizatorica božićnih domjenaka
u slobodno vrijeme čita knjige
o napretku ili dostižnoj slobodi
često o samopomoći
skoro svaka kćer u ovoj zemlji je samoozljeđena
stoji iza predsjednika
stoji iza župana
stoji iza načelnika vodoinstalatera

obzirom da sam goloruka nadjačala
brojčano moćnijeg neprijatelja
koji se sastojao od jednog jedinog muškarca
nemam kćer o čijoj bi se budućnosti brinula
prekinula sam lanac verbalnog kurvanja
smatram da sam najbolje pridonijela
konačnom rješenju ženskog pitanja


nekad su riječi stizale
iz fundusa nepoznatog nijemog jezika
ko uparene lastavice s juga
poprimale značenje
preseljavale u srednja uha
tu uspostavljale ravnotežu
nekad nije bilo nijednog dijela tijela koji nije dodirivalo drugo tijelo
nekad se nije umiralo od čežnje
nego ljubeći
bestežinski i nečujno
nekad je koža disala
punim plućima
reflektirajući tuđi smisao
na svojoj površini
hvatajući bljesak sreće u općoj prolaznosti
dvije zvijezde padalice
u antracitu sobe
proširenih zjenica
sijale su naše mačje oči
vrebajući svoj noćni plijen
koji je žudio da bude uhvaćen
nekad se nije ljetovalo u ljetu
nego unutar ljubavi
nekad je svega bilo dovoljno
možda čak i previše
nekad uopće nije bilo ovako teško voljeti sebe
istovremeno voljeći njega


uzlud ti je meni čekati
ja opako nikad ne dođem
pa se činim stvorenom
da sadim drvo s korijenom žudnje
i da me netko
da me ti uznemiren
pod njegovom varljivom sjenom čekaš
ovakvu kakva sad jesam
nedovršenu i nedosegnutu
spoticanje na mjestu srca
lagani privjesak oko tvog vrata
odreknuće
i vjera
koja ne obećava
ne drži do ispunjenja
ne drži zaista do ničega
osim ti da ju čekaš
beskrajno dugo i u nestrpljenju
znajući kako sam prolazni noćni vjetar
čelo neću ugnijezditi pod tvojim rebrom
zasoliti te suzom
neutaživa želja kojom žeđaš
neće se napiti rose s mog bedra
još ću te u ovim odmaklim godinama
žednog i preko želje prevesti
svejedno žudim da me čekaš
svejedno ti govorim kako dolazim
ožiljke ti neću posvijetliti
niti ću palčevima strasti po tvojoj nadlaktici
a nije da ne bih jednom tako htjela
ipak me
i bez obzira me
molim te, čekaj
ja sam kolonija benignih bakterija
uzgajaj me na svojoj vlažnoj podlozi
sve dok ne budem na tvom vidu mrena
na tvom strpljenju plijesan
pa provjetri našu sobu
jastuke iznesi na zapad
proljetos vrt zasadi žarko crvenim rajčicama
jer ih možda i najviševolim
pripremi ogrijev da grije
našu nasukanu kuću u kojoj će zimovati sjena usamljena čovjeka
možda će se
dok me tako čekaš
primit novi pelceri na tvojoj duši
ili ćeš naprosto zarasti u bradu
sve samim korovima
ali ćeš imati taj preostali nasušni život
i ženu koja ti govori
kako ne možeš sad odustati od svega
jer ako ne toliko beznadno i uzaludo
i ako ne ti
tko će biti taj koji još mene čeka


sanjala sam kako te ipak neću morati još jednom zaboravljati
vrata terese širom otvorena
oči ti sjaje kao kad vide
suncu nudiš uvelu kožu ko zrelu smokvu
da se podmladi toplinom
duša ti je čista i provjetrena
burom što je upravo poharala zavičaj
pročešljala krošnju stare murve
tvoju kosu zabacila na stranu lica
ispod koje kriješ onaj ožiljak
iako mi on ne oduvijek ne smeta
sanjala sam kako me neopisivo jako ne čekaš
iako ništa ne želiš toliko kao da ti priđem
i kako prstima hodam po napuklini
ti me uzimaš oko preostalog struka
nije ti važna nikakva količina mojih propusta
mahovina te cijelog zimus omekšala i obrasla
ruka ti topla i nesebična
sanjala sam kako tako stojimo
u jednom svijetu koji ne mari za ljude poput nas
tvoje komšinice ne vire iza rijetkih zavjesa
nema zavisti njih koji su već toliko prošlo voljeli
pa su zaboravili kakav okus na jezicima
kakav miris u nosnicama donosi ljubav
sanjala sam samo nas
nema potresa ni djece zatrpane ruševinama
nijednog psa tragača
sanjala sam kako me voliš
a toliko me ne trebaš
tvoj nikad jak torzo
pod olinjalim krznom ostarjelog čovjeka
samoodrživa sigurnost beznađa
sanjala sam zagrljaj koji ne traži pripadanje
vrata prema terasi širom otvorena
u kaminu već polako tinja cjepanica ariša
sanjala sam kako te ipak neću morati još jednom zaboravljati
u tome sam dušo najlošija


tvoj večernji glas
preko golog ženskog tijela
navuče jako staru majicu
s izbijedjelom prednjicom
na kojoj je nekad velikim slovima
pisalo “Live Aid”
doslovno

poslije
tvoja nevidljiva ruka
iznenada pogladi napola suhu kosu


kako sad vratiti ono nasušno vrijeme
kad smo prazni stajali u punini
zauzeti samo rođenjem
još neimenovanih osjećaja
nismo slutili prolaznost
naš kraj koji se već prikrada
lopov na prstima paprati
kad je tvoj tijelo bilo luk koji odapinje
strijelu u nepoznato tkivo strasti
kad si ubirao plodove nedozrelih badema
kad sam jela mrvice nježnosti s tvog dlana
kad si pio želju s mog potiljaka
kad se stid pretvarao u med
curio nizvodno niz bedra
kad smo bili prisutni u trenutku bliskosti
većem od Mount Everesta
i već nismo postojali na karti budućeg svijeta


negdje u meni krije se
ili više kao da čuči
u pomalo djetinjastoj igri skrivača
jedna predivna ljubavna pjesma o djevojčici
satkana ne od riječi, stihova i rima
nego od predaje i pripadanja
budna od sinoć
spremna za rasplet i raspis
pjesma čeka da ju oslobodim okova
da netko odbroji do sto
u zamasima od po pet, deset, petnaest
i krene u konačni pohod

zato bih voljela da je netko od vas
umjesto mene
jutros širom otvorio prozore
prema danu koji se ljudima upravo rađa
pozivao me da pogledam u širinu preostalih obzora
tamo gdje glavinja zalutala djevojčica
moja, svačija i vaša
pa da ju konačno stignem
razbudim ritmom svojih preživjelih želja
kucanjem srca u pravilnim razmacima
neočekivanim poljupcima
jekom nečijeg glasa
progazimo zajedno slabo utabanim poljskim putevima
rubom naselja kojemu ne pripadamo
ona ni ja
pritom joj ne dopustim kretanje u susret ždralovima
koji upravo u niskom letu premještaju perje
preko njiiva već zasijanih
otpornim proljetnim strahovima
moja djevojčica od jako sitnih beznađa
rastavljena na raznobojne i rasparene dijelove
nekad kao da izađe iz mene
zbog mojih sebičnih nevoljenja
pa nastojim svim silama
prestići ju za nekoliko presudnih koraka
podsjetiti ju da negdje postoji nježnost
pjesmom koja bi u ovom presudnom trenutku
mogla postati ljubavna


kad ode posljednji muškarac našeg života
na zgražavanje sredine
mi samo ispraznimo ormare
iznesemo svu preostalu kramu
pustimo nakrivljene šupe
da konačno prodišu
predveče napravimo buktinju
potpirujemo vatru
kravatama, košuljama i odijelima
napuklim vrtnim garniturama
gumama starih bicikala
ne rastjerujemo komarce
nego nakupine sitnih pakosti
koje su se tijekom godina
nagomile na ošitima
kao te nepotrebne muške stvari
u plakarima i stražnjim dvorištima
poslije negdje uberemo granu jorgovana
vaza stoji na sredini stola nepomaknuta
krevet se više ne poravnava
jela nam nikada ne budu presoljena
kupujemo stvari koje si ne možemo priuštiti
jer ništa nije toliko skupo kao naša sloboda

_______________________________________________

SVJETLANA MAŠIĆ (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati s cijelih 39 godina. Rodila si dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi poneku dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode.

POEMA DRAGANA MARKOVINE IZ KNJIGE “PARTIZANI PROHODU”, Most Art Jugoslavija, Zemun, 12/2022; ulomak

Od ‘90. do 2006. nisam bio u Beogradu
a te posljednje zime se sjećam
fotografskim pamćenjem dječaka od devet godina.

Ikone, ikone, ikone
pa zastave, zastave, kokarde.
I slike, puno njegovih i Vukovih slika i plakata.

I McDonaldsa u kojeg me vodio brat
i Dinovog albuma ‘Kreativni nered’ kojeg smo kupili u PGP-u
kao za mene.
I Rambovog ’Hoćemo gusle‘ za njega.

I šablonskog grafita KUD Idijoti
na svakoj autobusnoj stanici ka Novom Beogradu
I toga koliko je grad bio ogroman.
i postajao stran.

Tu je i slika koverte s logom SPS-a na dedinom stolu
i depresivno gostovanje Hajduka kod Rada na kišnoj Banjici
I Metropol koji je jedini izgledao golem i moderan
s kojeg kod prozora da sam ga promatrao.

Da je bilo kao što nije
pa da su splitski fanker i pulski pankeri
bili jači.
’Ne bi nam glava, ne bi nam glava’…

*

Na podnevnom suncu sve osim hlada postaje nebitno
i stvarnost se najbolje podnosi.
Na lokalnom radiju devedesete ne prestaju,
a vrijeme je zamrznuto kao ruševine konzervirane korovom.

Štela je opet na slobodi
i skriva se tek od vreline Mostara.
Velež je bizarno ispao,
u polupraznom gradu veseli su tek turisti u tranzitu
i ljudi pristigli iz dijaspore da održe iluziju.

Sinoć kasno, negdje poslije 3:30
Čovjek izlazi na balkon i očito priča s unukom u Americi
Polako spelujući riječi o tome kako će je učit da pliva u Neretvi
ispod Carinskog mosta.
Ne razmisljajući o tome da unuka jedva poznaje i naš jezik,
a kamoli Neretvu.

Na trafiku dolazi stariji čovjek
i ne čekajući, pomalo sa strahom
dobacuje marku na pult i grabi ’Glas Srpske’
smješten strateški na samom kraju kioska.
Da čovjek može uzeti novine i nestati.

Vrijeme je nakon
i samo traje kao oni.

*

Kad je onomad Džoni Štulić
snimao film o sebi u Sarajevu
nazvavši ga ‘Das ist Johnny’
i pride album ‘Sevdah za Paulu Horvat’
Pa je u Maršalki snimao razgovore s vojnicima
Već je sve znao.
Što slijedi i da je to možda posljednje zbogom.

Sarajevu i zemlji čija je zvijezda bio.

Jer kad je točno godinu dana
nakon tog aprila ’91., album smiksan
I bio spreman za objavljivanje,
U Maršalci su ostali tek unezvjereni regruti
Koji su ginuli ni za šta i uzaludno.

Taman toliko užasno
Koliko je potresan Cvijetićev roman
O toj kasarni u aprilu ’92.
Što na podu spavaš?

Pa kad je kasnije grad sustavno uništavan u opsadi,
a ljudi odlazili jedan za drugim,
Maršal ih je gledao tu na prvoj liniji.
Zarobljen u Augustinčićevoj bronci
I bez svojih divizija
Nemoćan da iskorači.

Nemoćan kao danas
Dok tako skrajnut i zaboravljen
Gleda ravno da ne vidi američku ambasadu
Na mjestu kasarne.
Dok u sebi pjevuši:
“Od Aljaske do Meksika
to je ona druga slika.
Pit…i to je Amerika”.

*

Ne znam kako u Libanonu izvode korner,
Ni kako igraju lopte.
A čisto sumnjam da i oni znaju da tamo negdje
na dalekim obalama Mediterana
Ima jedan grad pun libanonskih cedrova
Sa zgradom Bejrutkom i izblijedjelim grafitima
‘Beirut clan’.

Prelijep grad u kojem se ljudi jednako sunčaju,
Druže, vole i svađaju na otvorenom.
U kojem periodički ratuju,
Čisto da nauče kako život nije samo igra.

Kao da je zabranjeno nikad ne odrasti
I čekati taj jedan korner koji riješava utakmicu
Kad se punom nogom opali u grozd igrača pred golmanom
A lopta se od nečijih leđa odbije gol.

Kao da je zabranjeno čitavog života
Živjeti boemsku igru Bake Sliškovića.

*

Split je oslobođen tog davnog listopada ’44.
I uvijek gledamo te slike s Pjace
I niz tadašnju Tartaljinu
Pa narodne zborove, euforiju pomiješanu s tugom
zbog onih koji se nisu vratili.

A nikad nismo vidjeli sreću onih petorice partizana
Piciginaša, koji su se odmah spustili na Bačvice
Ni ne vidjevši Rivu i mase i zastave.

Vidjeli su samo zlatni deseti misec,
Potpuno praznu plažu, jer svi su doli u gradu,
Izvadili balun koji je prošao Sutjesku,
skinuli vojnu monturu,
Uletili u more i dok su klizali po plićaku
Smijali se osmijehom slobode.

*

Nakon svega, ostale su samo kulise
Scenografija velegrada i minulog doba.
Zavodljivost Vračara u ranu toplu jesen
Grafiti i zastave.
S jednog od zidova smiješi nam se Stjepan Bobek
A stotinjak metara dalje Ratko Mladić
Sve u izvedbi navijača Partizana.
Vrijeme koje je prošlo i vrijeme koje traje.
Malo Zagreba, malo zločina
Sve onako zajedno.
Postmoderna u domaćoj verziji.
I zastave Nesvrstanih zemalja
Veselo šarenilo svijeta koji je minuo
A glumi da je živ.
I Savezna skupština bez saveza
I Rosandićevi konji iz Meštrovićevog Splita.
I Beograd koji vibrira
Dok se stari pas odmara od lutanja
I hvata ranojesenje sunce na Novom groblju
Posve svjestan vremena koje je zauvijek otplovilo.

_________________________________________________

DRAGAN MARKOVINA (Mostar, 1981.) povjesničar je, publicist i pisac. U razdoblju od 2004. do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu gdje je stekao titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti. Pisao je za brojne regionalne portale i časopise, a danas je redovni kolumnist zagrebačkog portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja i beogradskog Peščanika. Urednik je i voditelj emisije U kontru sa Draganom Markovinom na televiziji O kanal. Autor je niza znanstvenih članaka i knjiga – Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Povijest poraženih (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018), Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi: kultura sjećanja i zaborava (2019) te Neum, Casablanca (2021).
Dobitnik je Nagrade Mirko Kovač za knjigu Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja i Nagrade Zdravko Grebo za kritički esej. Utemeljitelj je Korčula after Partyja.

KRATKA PRIČA EVE RISTIĆ: LJUBIČASTA PRIČA (iz zbirke “I MRTVI VOLE TREŠNJE”, Presing, 1/2023.)

Popeli su se u stan malo pre svitanja. Sa ulice je povremeno dopirao cijuk jutarnjih tramvaja. Stan je i dalje imao miris koji bi je uvek razvedrio: mešavina terpentina, praška za veš i duvana koji se već uveliko upio u zidove. Nameštaj je bio izlizan, islužen, nasleđen od dede. Sve je bilo jednako neugledno kao što je i pamtila. Ali uzbuđenje je bilo isto. Grčevito se u sebi uhvatila za taj talasić koji je dolazio sa dna stomaka, pa i malo niže, i plazio na gore, povremeno joj zaustavljajući disanje. Dugo, predugo je čekala na ovaj trenutak, na konačnu realizaciju toliko odlagane slasti. To što ga toliko dugo nije videla bila je garancija vatrometa koji će tek uslediti tik tu iza ćoška.
Fanfare su morale da budu toliko bučne kako bi zamaskirale… Usiljenost.
Isprva se pravila da ne primećuje. Psovala je svoje vidno i duševno polje. Nije htela baš sve te stvari u kadru. Htela je da proseje samo ono što joj odgovara. Ali ne i fleke po foteljama koje su ipak bile vidljivije, baš kao i njegove oštro usečene bore – teatralnost kojom je zračio da bi kompenzovao ofucanost, spoljašnju i unutrašnju, sinulo joj je.
Po sili inercije sentimentalnosti sela je na dvosed, simbolički ostavljajući prostor za njega.
Čula ga je kako čangrlja u kuhinji. Nije želela da ima tu misao ali joj je svejedno prošla: „Bože, da li će dobro da opere čaše u koje će sipati rakiju?“
Morala je da potisne uznemirenost kako ne bi pokidala tanane niti koji su počeli da pletu gledajući se. A to paučinasto uzbuđenje koje ju je obuzimalo bilo je nepostojano baš kao i paučina. Lako bi se ušećerila od iščekivanja a onda bi joj, sekund posle, sve zaličilo na dijabetes.
I dalje je bio intrigantan, to je bila ta boja glasa, tamni somot i mukla pećina, i dalje je pričao sadržajno i o bitnom i… Samo je on pričao. Imala je blesak-asocijaciju kako mu samo fali toga i zlatan venac.
Pokušala je još jednom da potisne talas nepovoljnih primećivanja. Usredsredila se na njegove ruke i filigransku tacnicu na kojoj je nosio rasparene rakijske čašice i dve tanke kafe. Nije mogla da ne primeti sitan tremor, verovatno posledicu višedecenijske navike da pije.
Dobrovoljno je prihvatio zamku i seo do nje na dvosed od čega su je od uzbuđenja zasvrbele sve roze ćelije. Domogla se svog parčeta prijatnosti. Sve će biti baš kako je poželela. Stisak očekivanja je bio toliko jak da se plašila kako će sama sebi iz ruku da istera obećanje slasti kao sklizak sapun.
Neprisutno je dodirivao njene noge koje je, kao nehajno, prebacila preko njegovog krila i… uhvatio zalet. Ali ne na nju nego svuda okolo. Bili su to siloviti izlivi logoreične bujice. Slušala ga je sa zamrznutim osmehom dok je iza te posmrtne maske obuzdavala paniku: neće valjda sve vreme ovako da melje?
Pričao joj je o sebi, naravno, iz svih mogućih uglova. Nešto poput serijala slikovnica njenog detinjstva. Maja ide na letovanje, Maja pravi supu od graška, Maja na planini….
U nekoliko navrata je pokušala da poturi klipove u točkove njegove hermetične samozaljubljenosti time što bi mu ponudila kao slučajni uvid u unutrašnju stranu svoje butine – pod izgovorom da hoće da se udobnije namesti raširila bi noge, blago bi ga dodirnula po vratu, sve svoje strujice bi prizvala u jagodice prstiju, međutim, nikakva taktilnost, koliko god da je bila nabijena, nije uspevala da ga izbaci iz njegovog toka.

Nije sebi odmah priznala da se to desilo, iako joj je bilo očigledno da jeste. Ruke su je bolele od mahnitog okretanje ručice projektora. Film u kome se našla je polako počeo da biva dosadan.
Da se okrene i ode – nije umela. Na spolja je odigravala zainteresovanost a na unutra se snuždila. Nije dobila svoju slatku nagradu i preplavio ju je talas nezadovoljstva. Priznala je poraz i odustala. Jedino što je mogla bila je da se udobnije smesti u zamku u kojoj je svojom slabošću boravila.
Morala je to nečim brzo da kompenzuje.
Priuštila je sebi slobodu – slobodu da ga vidi baš onakvim kakav jeste: oronuo, ofucan, nakaradan u svojoj samobitnosti. Žućkasti podvaljčić i krindž motivi na letnjoj košulji. Secirala ga je u sebi kao žabu na disekciji i u svemu tome nalazila filigransko zadovoljstvo. To je bila unutrašnja diverzija kojom se branila od toga da se oseća kao ovca koju on želi da utera u svoj tor.
Bio je pomalo zbunjen time što je rekla da će poći kući, mada ne previše. Prihvatio je to sa ravnodušnošću engleske kraljice kojoj su upravo rekli da je šoljica popodnevnog čaja nekoliko stepeni manje topla od uobičajene.

To što se obrela napolju, u svetu, nimalo joj nije prijalo. Želela je što pre da uđe u svoju sobu i tako se dočepa sigurnosti a njen pravi Ženik će je, znala je, već pohoditi.
Naravno, došao je.
Dovoljno je bilo samo da sklopi oči i on se pojavio.
Hitala je da mu se baci u zagrljaj.
Stegla je butine i mikropokretima se bavila svojim roze strukturama. Nije se odavala ni najmanjim pokretom. Ćebe nije pravilo ni najmanji talasić.
Susret se odigravao nepogrešivo, baš onako kako nam to garantuje njegova izmaštanost.
Iako eterički, energetski susret nije bio zato manje stvaran.
Štaviše:
Pas nije znao kako da apsorbuje uzbuđenje koje je u talasima stizalo do njega. Zvukove je pokušavao bolje da čuje tako što je krivio glavu čas na jednu, čas na drugu stranu.
Dobio je iznenadnu potrebu da liže muda i istrajno i temeljno ih je mljacao sledećih pola sata.
Mačka je dobila teranje i otišla da muklo mjauče po komšiluku.
Golubice se ljubavno razgugutale i otprhnule sa terase iako to uopšte nisu planirale.
Filigranske šoljice njene babe su sitno i neumitno cupkale ka ivici kredenca, sve dok se sa treskom nisu razlupale o pod.
Komšinica sprat ispod se najednom uznemirila, i pomislila na pokojnog muža koga je već odavno potisnula svakodnevicom. Nije znala šta ju je spopalo pa se prekrstila.
Sijalica u dnevnoj sobi je, iz čista mira, crkla.
U svom jajetu ona je bila srećna.

___________________________________________

EVA RISTIĆ rođena je 1976. godine u Beogradu. Diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Počela je da piše nedavno, kao pokušaj alhemijskog procesa pretvaranja onog što je žulja u nešto što je diže.
Do sada je objavila zbirku kratkih priča „I mrtvi vole trešnje“.

*

“Zbirka naizgled nepovezanih kratkih priča koje se, u osnovi, bave istim temama: suočavanjem sa smrću, svešću da su nam telo i vreme dva ograničena resursa, sudarom imaginacije i realnosti i nalaženjem smisla pod pritiskom prolaznosti kao vrhunske odgovornosti prema sebi – okosnica su svake priče, koliko god da su različiti uglovi i perspektive kroz koje se autorka ovim temama bavi.
Likovi su bolni, blago pomaknuti iz lagodnosti podrazumevanog, hiperrealistički naslikani sa dva-tri nadrealistička poteza tako da, bez obzira na kratku formu, bivaju živi, jasni i uverljivi.
Stil pisanja je koloritan i emocionalno nabijen, mešavina sočnog i mračnog a izlazi koji se nude nisu nikakva jednokratna rešenja, pre proces koji traje, jer put je taj koji čini putnika a ne puko stizanje na cilj.” – Presing