VODA
je li bljesak u kamenu
ili smaragdno oko bez dna
bistrih će misli
vrludavo i silovito
zakotrljati kamenje
sigurna u svoje kretanje
sve dok se ne utopi u drugima
sasvim nesvjesna sebe
sve veća i šira i jača
u jednosti vode doticati nebo
ona nije ni izvor ni korito
nije odraz ni protok
nego sve je odjednom
i žubor i cvrkut i memljiva vlaga
i oblaci
kad konačno za sobom ostavi
vrisak brzaca
lijeno i tiho uđe u šaš i mir
u vjeri da bi dovijeka mogla
rađati poznate magle
pa pred sobom u daljini
ugleda more
porazi ju strah od beskraja
jer ne može poteći unazad
vratiti se hihotavim virovima
opet umivati raščupane nimfe
pokretati snene vodenice
ne može istim koritom
pod istim nebom
ista
u strepnji od kraja
ona ne može sagledati
da beskrajno plutanje
odražava prostranstvo
i da će se konačno pokazati
tko zaista jest
***
IZLOŽENOST
nikad ne bih htjela
biti izlog
pred njim prolaznici
iz navike zastaju
zagledaju ili se ogledaju
popravljaju namještaju
ispituju
pa se izgube niz ulicu
ne bih htjela biti prozor
da se kroz njega provlači
i naginje
radoznalo virenje
u tuđe živote
ili se njime zauzdava
stiješnjena plavet
ne želim biti tanjur
koji ne može okusiti
od onoga što nudi
niti stol oko kojeg će se
oborenih očiju, šutke
jesti onoga drugoga
ja bih bila sjeme i rađala stabla
ili divlji izvor u pitomim brdima
ili korito za obilnih kiša
bila bih vjetar i zamrsila ti misli
da me nikad ne mine
dobrota tvoje kože
ja bih strpljivo čekala
da se uliješ
u moje širom otvorene oči
da se kao sunce na zalazu
izložim u izgaranju
pa da svi koji su u prolazu
purpurni od otvorenog umiranja
zastanu osupnuti
i dodaju zahvalnost
za trenutak
kojem su svjedočili
prije no se izgube niz ulicu
***
ČAROLIJA
nema u meni raskršća
samo sam voda
razlivena
ne sluti
već dopusti da ti izujem cipele
pomilujem listove
pa uđi u mene bosonog
uroni ruke i operi se
od svega što te sakati
pij od mene
zaplivaj
ljepota je ono
što uhvatimo dok prolazi
prije nego umre točno tu
pred našim nogama
zato zagrabi me
u gutljajima otpij
i ne strepi
tvoji su dlanovi sve
što sam ikada trebala
______________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ (Pula, 1964.)
Diplomirala je hrvatski jezik i književnost te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živi i radi u Poreču.
Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi i na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. U listopadu 2022. godine objavljena joj je prva zbirka poezije Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Radoznalo istražuje sebe u odnosu s drugima. Drsko se pita o sebi. Vjeruje da se ljubavlju može sve prevladati.
čovjek-časopis 