✵
u mojoj biografiji
ništa se ne može usporediti
s onim kako je tvoj dolazak
promijenio raspored atoma
kao što tijelo uronjeno u tekućinu
gubi prividno od svoje težine
dok me gledaš
ja već dijelom ne postojim
ulje visokog faktora ne razmazujem
interes za ruski roman fingiram
na površini kože sušim morsku sol
nauljenim zrelim bedrom
klizi mi kap tvoje slobode
ruke svrhu nemaju
jer te ne dodiruju
kralježnica kolonija estrogenskih mrava
tebi migriraju
riječi ortopedska pomagala
od učinka odustaju
i već naše zajedničko podrijetlo volim
tvoju težinu na sebi prizivam
vitalne organe ti doniram
usamljenosti se budućih bojim
želim ostati propuh uhvaćen u zastor
te konkretne muškosti
s tetovažom tvog glasa materi odlazim
✵
valja sad otopiti tri sljedeća zimska mjeseca
grad s parkom u središtu
spavačima na klupama
preseliti za jednu zemljopisnu širinu južnije
valja se naseliti tvojim mirisima umjesto cimetom
pomesti trulo jesensko lišće s okućnice
objesiti rijeđe i providnije zavjese
udahnuti malo zimske svježine u smrtne ishode
kojima sam se u zadnje vrijeme predala
valja spasiti ovu pjesmu
zagrliti prijatelje razumijevanjem
presaditi samoće u šire i šarenije lončanice
valja provjetriti rezignaciju
djeci skuhati ručak
stazom već uraslom u inje i čičak
prošetati mrtvog kratkodlakog psića
valja se uhvati za ručku unutarnjeg oprosta
navečer zaboraviti nataložene slojeve
osloboditi se tereta odjeće
ne pokriti se tvojim dlanovima
valja ne leći kraj tebe
tek ustvrditi kako je za jednog skeptika
ipak logična ta sumnja u postojanje svega
pa i bezuvjetne ljubavi i skepticizma
samo ne nikad u dvoje ljudi koji se privlače
nepremostivim suprotnostima
✵
ja još mogu sanjati obične ljudske stvari
Dawid Bowie i ja se volimo tajno
svjelost zvijezda ugašenih
milijunima godina
još putuje prema Zemlji
sanjam kako mi prilaziš
u ruci ti cijelo jedno ljeto
kupamo ga u uvali
ja još mogu s tobom u ušnoj resici
stajati na početku plaže
tamo gdje sam davno naučila plivati
preko mene da prelazi gluho doba noći
volume svijeta da je utišan na maximalno
da mi dišeš za privjesak i lančić
tektonski nabrana stijena nad nama da stražari
pučina da je nauljena krvna plazma
svjetlost s pramaca barke da se lomi na površini
sretnim spletom loših okolnosti
spašena moja ramena
postolje da su od kože i kosti
za tvoju ruku
laku noćnu pticu što je upravo sletjela
ja još mogu sanjati obične ljudske stvari
topli lahor u razmaku nečijeg palca i kažiprsta
da me miluje u gluho doba noći
i kad na predstavu za dvoje zavjesa se spusti
ostaje mi David Bowie da me tajno voli
✵
jer je moj otac zaboravio
da je u prijašnjem životu
jednom imao tri kćeri
i šestero unučadi
prije svoje smrti
u domu za starije i nemoćne
moj otac nije žalio skoro ni za čim
nije žalio za propuštenim očinskim nježnostima
priredbama, recitacijama
ili kuglicama sladoleda od pistacia
što nam ih nije zaradio
i što ih mi nismo pojele
ostavljen domu za starije i nemoćne
stisnut u sobu u kojoj se već toliko puta napušteno i pitomo umiralo
svojoj mlađoj sestri za posljednjeg posjeta
moj otac spominjao je samo to kajanje
što će izvjesno skoro umrijeti
osušenog korijena
otpalog prezimena
ko ustrulo drvo
bez nove grane i lista
i unuka
moj umirući otac
žalio je što je potrošio zalihu svih svojih proljeća
ponedjeljaka i utoraka
uopće svih božjih dana i darova
a nije dočekao smisao muškarčevog života
nije doživio da mu jedini sin u ruke položi novog sina
i tko zna
da nije zaboravio na svoje dvije tada još žive kćeri
da je nekad pomilovao
barem jednog od svoja četiri tada već razlistana unuka
moj otac možda ne bi umirao
sam i ostavljen predgrađu
u domu za starije i nemoćne
u sobi s prozorom okrenutom prema maglama skučen u utrobi ništavila svog prezimena
✵
“Tijelo nepoznate žene pronađeno u koritu rijeke Save, očevid u tijeku”
s jeseni vodostaje naših rijeka
podignu tijela mrtvih žena
jer je vojska iza ponoći nestalih kćeri
koje su jednom sigurno bile
i nečiji neprežaljeni sinovi
tražeći olakšanje i predah
proljetos skočilo
s naših čeličnih mostova
u naše granične rijeke
a one su se već nagledale nježnih leševa
kroz tri godišnja doba
nestale nam kćeri plutaju nizvodno prema morima
tokovima mirnih ravničarskih rijeka
u vrtlogu virova viori se izblajhana kosa
lamataju konačno opuštenim udovima
razmeću se golim tijelima
teško dosegnutom hladnom slobodom
njihovo je svo to riječno prostranstvo
ta raskoš tame u dubinama
raduju se širini udaljenih obala
sve naše proljetos nestale kćeri
ionako su rođene u kućama razočaranih očeva
udavane za ženske zablude
ponekad i nekoliko puta
nikad ispunile sva muška očekivanja
zato jednom odluče
dugove prema sebi i svojoj djeci otpuste
odu na čelične mostove
radije postanu plutajuće mrtve prijateljice
sluzavim riječnim ribama
i ako ih jesen s obale ne ugleda
odvoje se u mirne rukavce
isprane i umorne kosti
koje su se na suhom nabaštinile očaja
postanu staništa divnim lopočima.
✵
nedjeljom naša mama kuha glazbu s radija
mi spavamo skoro do podne
susjede nas ogovaraju
nedjeljom se kod nas uvijek kuha narodna glazba
mi uvijek jako dugo spavamo
kad dođu s mise susjede nas ogovaraju
nedjeljom
puno više nego radnim danom
udanim susjedama smeta
nemir što ga u njihove redove unosi naša mama
to što je raspuštenica
što naš stan ima dvoja vrata
što su jedna potpuno neprozirna
što nemamo snažnu mušku ruku
da nas ošamari
ne idemo na misu
naš je stan
misle susjede
bezglava, grešna i raspuštena kuća
sto posto ženska kuća s duplim vratima
imamo samo maminog muškog prijatelja
tako ja mislim
sestra već zna da postoje riječi ljubavnik i ljubav
ja još ne znam
susjede se odmah dogovore, švaler
pritom još i mlađi
stan je u prizemlju
jedna su vrata potpuno neprovidna
nakon nekog vremena
(stan, ne ljubavnika)
zamijenimo za onaj na trećem katu
pobjegnemo od znatiželje prvih susjeda
mama dođe u ozbiljnije godine
prijatelj/ljubavnik ipak nestane po putu
ja uđem u pubertet
sestra se prerano loše uda
nedjeljom se sad kuha pileća juha
✵
Moj doprinos ženskom pitanju
ne mogu se sjetit
koliko je točno neprijateljskih ofanziva
al sve do jedne goloruka sam preživjela
sretne djevojčice koje će kasnije biti nesretne žene nisam rađala
računala sam
u našim književnim krugovima već je dovoljno razočaranih a borbenih pjesnikinja
za skučenu patrijarhalnu zemlju
taj krug je već pretijesan
sve feministkinje su već zauzete sobom
izlaganjima na polupraznim tribinama
portalima koje malo tko čita dalje od naslova
pišu afirmativno
stručnom terminologijom
kako se podlijev oka ne smiju skrivati ispod kvalitetnog Loreal pudera
fleke od krvi ispod svježe pofarbanih zidova malo što od toga dopre do prosjeka
u zaseoke
neke visoke stanove
romska naselja
sirotinjska predgrađa
tišinu budućih žrtava…
jaka sam žena
mene moj dragi barem nije tukao
sretnica
taj sam posao dragovoljno na sebe preuzela
povremeno bih glavom isprobavala otpor naših zidova
kažem naših iako je kuća i auto i vikendica na papiru njegova
i riječi koje ne ostavljaju otiske
nemam fotografiju da dokumentiram
nemam puder da zakamufliram
…. dok sam se ja za ovu Zemlju borio
ti se okolo jebala
sad a te kurvo hranim
moju djecu u prave muškarce nisi odgojila
k tome vidi se, nisi normalna…
osim toga
još jedna tužna kćer nikome nije potrebna
kad pogledaš najnovija istraživanja
toliko je na dodiplomskim studijima humanističkih znanosti
titula sa ženskim imenima
a nikad manje humanizma
čak i ona koja je zadržala svoje prezime
postane tajnica direktora
asistentica profesora
organizatorica božićnih domjenaka
u slobodno vrijeme čita knjige
o napretku ili dostižnoj slobodi
često o samopomoći
skoro svaka kćer u ovoj zemlji je samoozljeđena
stoji iza predsjednika
stoji iza župana
stoji iza načelnika vodoinstalatera
obzirom da sam goloruka nadjačala
brojčano moćnijeg neprijatelja
koji se sastojao od jednog jedinog muškarca
nemam kćer o čijoj bi se budućnosti brinula
prekinula sam lanac verbalnog kurvanja
smatram da sam najbolje pridonijela
konačnom rješenju ženskog pitanja
✵
nekad su riječi stizale
iz fundusa nepoznatog nijemog jezika
ko uparene lastavice s juga
poprimale značenje
preseljavale u srednja uha
tu uspostavljale ravnotežu
nekad nije bilo nijednog dijela tijela koji nije dodirivalo drugo tijelo
nekad se nije umiralo od čežnje
nego ljubeći
bestežinski i nečujno
nekad je koža disala
punim plućima
reflektirajući tuđi smisao
na svojoj površini
hvatajući bljesak sreće u općoj prolaznosti
dvije zvijezde padalice
u antracitu sobe
proširenih zjenica
sijale su naše mačje oči
vrebajući svoj noćni plijen
koji je žudio da bude uhvaćen
nekad se nije ljetovalo u ljetu
nego unutar ljubavi
nekad je svega bilo dovoljno
možda čak i previše
nekad uopće nije bilo ovako teško voljeti sebe
istovremeno voljeći njega
✵
uzlud ti je meni čekati
ja opako nikad ne dođem
pa se činim stvorenom
da sadim drvo s korijenom žudnje
i da me netko
da me ti uznemiren
pod njegovom varljivom sjenom čekaš
ovakvu kakva sad jesam
nedovršenu i nedosegnutu
spoticanje na mjestu srca
lagani privjesak oko tvog vrata
odreknuće
i vjera
koja ne obećava
ne drži do ispunjenja
ne drži zaista do ničega
osim ti da ju čekaš
beskrajno dugo i u nestrpljenju
znajući kako sam prolazni noćni vjetar
čelo neću ugnijezditi pod tvojim rebrom
zasoliti te suzom
neutaživa želja kojom žeđaš
neće se napiti rose s mog bedra
još ću te u ovim odmaklim godinama
žednog i preko želje prevesti
svejedno žudim da me čekaš
svejedno ti govorim kako dolazim
ožiljke ti neću posvijetliti
niti ću palčevima strasti po tvojoj nadlaktici
a nije da ne bih jednom tako htjela
ipak me
i bez obzira me
molim te, čekaj
ja sam kolonija benignih bakterija
uzgajaj me na svojoj vlažnoj podlozi
sve dok ne budem na tvom vidu mrena
na tvom strpljenju plijesan
pa provjetri našu sobu
jastuke iznesi na zapad
proljetos vrt zasadi žarko crvenim rajčicama
jer ih možda i najviševolim
pripremi ogrijev da grije
našu nasukanu kuću u kojoj će zimovati sjena usamljena čovjeka
možda će se
dok me tako čekaš
primit novi pelceri na tvojoj duši
ili ćeš naprosto zarasti u bradu
sve samim korovima
ali ćeš imati taj preostali nasušni život
i ženu koja ti govori
kako ne možeš sad odustati od svega
jer ako ne toliko beznadno i uzaludo
i ako ne ti
tko će biti taj koji još mene čeka
✵
sanjala sam kako te ipak neću morati još jednom zaboravljati
vrata terese širom otvorena
oči ti sjaje kao kad vide
suncu nudiš uvelu kožu ko zrelu smokvu
da se podmladi toplinom
duša ti je čista i provjetrena
burom što je upravo poharala zavičaj
pročešljala krošnju stare murve
tvoju kosu zabacila na stranu lica
ispod koje kriješ onaj ožiljak
iako mi on ne oduvijek ne smeta
sanjala sam kako me neopisivo jako ne čekaš
iako ništa ne želiš toliko kao da ti priđem
i kako prstima hodam po napuklini
ti me uzimaš oko preostalog struka
nije ti važna nikakva količina mojih propusta
mahovina te cijelog zimus omekšala i obrasla
ruka ti topla i nesebična
sanjala sam kako tako stojimo
u jednom svijetu koji ne mari za ljude poput nas
tvoje komšinice ne vire iza rijetkih zavjesa
nema zavisti njih koji su već toliko prošlo voljeli
pa su zaboravili kakav okus na jezicima
kakav miris u nosnicama donosi ljubav
sanjala sam samo nas
nema potresa ni djece zatrpane ruševinama
nijednog psa tragača
sanjala sam kako me voliš
a toliko me ne trebaš
tvoj nikad jak torzo
pod olinjalim krznom ostarjelog čovjeka
samoodrživa sigurnost beznađa
sanjala sam zagrljaj koji ne traži pripadanje
vrata prema terasi širom otvorena
u kaminu već polako tinja cjepanica ariša
sanjala sam kako te ipak neću morati još jednom zaboravljati
u tome sam dušo najlošija
✵
tvoj večernji glas
preko golog ženskog tijela
navuče jako staru majicu
s izbijedjelom prednjicom
na kojoj je nekad velikim slovima
pisalo “Live Aid”
doslovno
poslije
tvoja nevidljiva ruka
iznenada pogladi napola suhu kosu
✵
kako sad vratiti ono nasušno vrijeme
kad smo prazni stajali u punini
zauzeti samo rođenjem
još neimenovanih osjećaja
nismo slutili prolaznost
naš kraj koji se već prikrada
lopov na prstima paprati
kad je tvoj tijelo bilo luk koji odapinje
strijelu u nepoznato tkivo strasti
kad si ubirao plodove nedozrelih badema
kad sam jela mrvice nježnosti s tvog dlana
kad si pio želju s mog potiljaka
kad se stid pretvarao u med
curio nizvodno niz bedra
kad smo bili prisutni u trenutku bliskosti
većem od Mount Everesta
i već nismo postojali na karti budućeg svijeta
✵
negdje u meni krije se
ili više kao da čuči
u pomalo djetinjastoj igri skrivača
jedna predivna ljubavna pjesma o djevojčici
satkana ne od riječi, stihova i rima
nego od predaje i pripadanja
budna od sinoć
spremna za rasplet i raspis
pjesma čeka da ju oslobodim okova
da netko odbroji do sto
u zamasima od po pet, deset, petnaest
i krene u konačni pohod
zato bih voljela da je netko od vas
umjesto mene
jutros širom otvorio prozore
prema danu koji se ljudima upravo rađa
pozivao me da pogledam u širinu preostalih obzora
tamo gdje glavinja zalutala djevojčica
moja, svačija i vaša
pa da ju konačno stignem
razbudim ritmom svojih preživjelih želja
kucanjem srca u pravilnim razmacima
neočekivanim poljupcima
jekom nečijeg glasa
progazimo zajedno slabo utabanim poljskim putevima
rubom naselja kojemu ne pripadamo
ona ni ja
pritom joj ne dopustim kretanje u susret ždralovima
koji upravo u niskom letu premještaju perje
preko njiiva već zasijanih
otpornim proljetnim strahovima
moja djevojčica od jako sitnih beznađa
rastavljena na raznobojne i rasparene dijelove
nekad kao da izađe iz mene
zbog mojih sebičnih nevoljenja
pa nastojim svim silama
prestići ju za nekoliko presudnih koraka
podsjetiti ju da negdje postoji nježnost
pjesmom koja bi u ovom presudnom trenutku
mogla postati ljubavna
✵
kad ode posljednji muškarac našeg života
na zgražavanje sredine
mi samo ispraznimo ormare
iznesemo svu preostalu kramu
pustimo nakrivljene šupe
da konačno prodišu
predveče napravimo buktinju
potpirujemo vatru
kravatama, košuljama i odijelima
napuklim vrtnim garniturama
gumama starih bicikala
ne rastjerujemo komarce
nego nakupine sitnih pakosti
koje su se tijekom godina
nagomile na ošitima
kao te nepotrebne muške stvari
u plakarima i stražnjim dvorištima
poslije negdje uberemo granu jorgovana
vaza stoji na sredini stola nepomaknuta
krevet se više ne poravnava
jela nam nikada ne budu presoljena
kupujemo stvari koje si ne možemo priuštiti
jer ništa nije toliko skupo kao naša sloboda
_______________________________________________
SVJETLANA MAŠIĆ (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati s cijelih 39 godina. Rodila si dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi poneku dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode.
čovjek-časopis 