MOJ OTAC UMIRE NA MORU
Moj otac umire na moru
opružen na leđima spava na morskoj površini
Mi djeca smijemo se i pokazujemo: „Gle, mama, tata je umro”
udara nas po prstima opominje
pričamo gluposti
On samo na leđima opružen spava
drži ga morska površina
sluša školjke
spava
Smiješno je kako jednog dana budemo u pravu
Moj otac umire na moru
na leđima opružen
spava
„Gle, mama, tata je umro”
Smiješno je kako jednog dana budemo u pravu
***
MOJ OTAC UMIRE U SNU
Moj otac umire u snu
u moje snove ulazi nasmijan i mlađi
odlazi poguren i crn
Moj otac umire u snu
smrt ne može biti lijepa
On spava
ne pomiče se
ta vijest do mene putuje li putuje
drugi su skinuli crninu i rjeđe se ide na groblje
Moj otac umire u snu
ta vijest putuje
kao njegov odlazak na drugi svijet
otud me gleda
ne priča
jer mrtvi ne govore
pomireni sa svijetom
umiru u snu
***
VOLI ME
Ja sam fetus
djevojčica
djevojka
žena
starica
tabula rasa
sveznalica
marioneta
Ja sam mrav
grickam ti stopala
zavlačim se ispod rukava
ostavljam tragove
pravim mravinjak na tvojim bedrima
Ja sam pradjevojčica
pramajka
na sve sam spremna
plačem nespremna
naivna
mudra
Počinjem iz početka
sve završavam
Ja sam lutalica
starosjedilac u tvojim grudima
drvo skresanih grana
čudiš se koliko
sam korijenje pustila
Ja sam sunce koje izlazi
iskopana raka
Ja sam okret na rolšuama
starica sa štapom
sklupčana u fetus
i previše zrela
Ja sam tačka
i početak
Voli me
***
MOJ OTAC NE VIDI RATOVE U MENI
Moj otac ne vidi ratove na televiziji
ratove u meni
jedan je ponio na onaj svijet
jedan rat između nas
Moj otac ne vidi mir u svijetu
vidi samo glad
ona koja ostaje
poslije neizgovorenih riječi
od koje se usta suše
i stvara knedla u grlu
Moj otac bježi u smrt
jednog kišnog dana
sad hoda po kiši
vode se ne boji
Mrtvi se ne odriču ničega
sve nose sa sobom
njegove košulje poslagane u ormaru
čekaju njegov dolazak
noću ih obuče
dođe u san
mlađi
pričamo
ali nikad mu ne spominjem da je mrtav
igramo se života
san je paralelna stvarnost
Moj otac živi u snu
radnim danima
umire samo nedjeljom
na groblju
***
ISPOD NIVOA ZEMLJE
Zamišljam kako gledamo
u isti mrak
u šumu
u mjesec koji se uspinje da postane pun
kako smo ispod nivoa zemlje
ali to nije smrt
samo želja
da se sakrijemo u jednu rupu
tamo gdje počinje more
i so
koja nas nagriza
i zbog koje ne možemo
dugo da ležimo ispruženi na vodi
________________________________________
MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše pjesme i kratke priče, koje je objavljivala u zajedničkim zbirkama mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima. Majka je Andrije, Arsena i Aljoše. Godine 2018. u izdanju Imprimatura izlazi zbirka priča „Mandarinske patke”, za koju osvaja nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu, a 2020. zbirka priča „Nervus vagus i druge priče”. „Moj otac umire u poeziji” njena je treća knjiga i prva zbirka poezije.
***
“Kada smrt nekog bliskog postaje stvarna za nas? U trenutku kada se desi ili onda kada nam stigne svijest o njoj i kada postanemo spremni(ji) da je prihvatimo? Kako se ta svijest ispoljava ozbiljnim jezikom odraslih, a kako jezikom naivne dječje zapitanosti? Pjesme u knjizi „Moj otac umire u poeziji” nude nam jedan iskren i dirljiv portret gubitka, ali istovremeno i portret svega onoga što stoji nasuprot tom gubitku, što mu prethodi i što ima snagu da ga nadživi, bilo u sjećanju, bilo u malim radostima svakodnevice.
Knjiga „Moj otac umire u poeziji” sadrži puno pjesama sa kojima se lako saživjeti. Ton je neposredan, blizak i autorka je našla način da čitaoca vješto i nježno provede kroz bolne i teške teme. Ovo je knjiga o umiranju i o odrastanju kroz pristizanje svijesti o smrti, ali u jednakoj mjeri ovo je i knjiga o djetinjstvu koje nastavlja da živi s nama kroz cijeli naš život.” – Tanja Stupar Trifunović, urednica knjige
čovjek-časopis 