Čovjek bi pomislio da u Rubenovu i Diogenovu rodnome mjestu seljani nužno moraju voljeti jesti kamenje kako bi preživjeli. Jer ondje postoje samo nebo, plavo i bez oblaka cijele godine, oštar zimski vjetar i nasilje ljetnoga sunca. I kamen. Posvuda. Ako je istinita ona da čovjek u tijelu nosi krajolike svojih predaka, onda su Ruben i Diogen sačinjeni od gologa kamena koji usprkos tome što ga šibaju vjetrovi, okreću lice prema Suncu.
Kao najstarije od petero djece, uključujući blizance, Ruben je jedini išao u školu. Naučio je čitati i pisati te je položio predmete dostupne u selu, ali kad je trebalo krenuti u srednju školu, bila mu je predaleko. Najbliža je bila petnaest kilometara udaljena pješice ili mazgom ako si je imao, a oni nisu. Tako je Ruben ostao u selu i pomagao u obiteljskome poslu uzgoja duhana. Onda je majka rodila još jedno dijete, a ono je oboljelo. Isprva se čuo kašalj, slabašan kašalj koji se uzdizao iz malenih pluća, a onda se pogoršao, sve dok nije zvučao poput zavijanja vjetra izvan kuće. Bila je zima i snijeg je okovao tlo. Liječnika koji ih je za lijepa vremena inače obilazio svaka dva tjedna nije bilo više od mjesec dana; čuli su da je liječnikova mazga slomila nogu, pa su pacijenti morali dolaziti k njemu da ih pregleda. Živio je u istome gradu gdje je bila i srednja škola, a između ovdje i ondje nalazila se planina. Tako su Rubenovi roditelji odlučili poslati najstarijega sina s najmlađim da nađu liječnika.
„Znat će on što učiniti“, rekli su o sinu. „Ima nešto škole.“
Ruben je prehodao pola puta osjećajući kako mu beba diše pod kaputom. Šalom su je vezali za njega, a on joj je držao glavu pokrivenu ovratnikom kaputa. Teta ga je trebala dočekati u gradu, smjestiti ih i pripremiti mlijeko za malenoga. Vjetar je propuhao Rubena; bio je uvjeren da će dječak umrijeti. Rubena je pak uhvatila groznica te je pet noći i šest dana proveo u košmarnu polusnu gazeći snijeg, s dječjim hripanjem na prsima; hodao je teškom mukom, no ostajao je na istome mjestu, na vjetrovitu vrhuncu pored crkve čije mu je raspelo peklo oči naspram zasljepljujućega neba. No maleni je preživio i potpuno ozdravio. Neki kažu da je to bio prirodan poredak stvari – jer dok su Ruben i maleni izbivali dom im je zahvatio požar i obitelj je umrla u plamenu. Žrtva ostatka obitelji značila je da je djetetu pošteđen život i vraćena snaga.
Čim se oporavio, Ruben je ostavio dječaka u gradu i otpješačio natrag u selo da zakopa pepeo i spaljene leševe u kamenito tlo. Stajao je na vratima kuće i gledao kako vjetar amo-tamo raznosi ostatke kućanstva pretvorena u pepeo; vrtlog čađe plesao je naokolo i Ruben se pitao koji je dio njihovih nekadašnjih života sadržan u tome dašku. Jednom je o tome pripovijedao Rozi, prenoseći joj nasumične pojedinosti: da je pronašao zmijske kože koje su blizanci godinama skupljali i izlagali na prozorskoj dasci poput svjetlucavih duhova; našao ih je u travi dvjestotinjak metara od kuće; da su susjedi rekli kako je ognjište zacijelo ostalo otvoreno pa je iskra iskočila na sag koji se jamačno zapalio; da je zapuhao jak vjetar i raspirio vatru u podivljala zmaja koji je progutao usnulu obitelj; da su čuli njegovu majku kako vrišti. Govorio je Rozi o tome da nije mogao prizvati sjećanje na njihova lica, da su mu na neki način članovi obitelji, iako mrtvi, jednostavno nestali, kao u snu. Još je jednom pješačio natrag do grada, ostavivši kuću iza sebe kao ranu, sprženu i ukletu. Nikada se nije vratio. Dvije godine poslije izbio je Drugi svjetski rat i Ruben je otišao u partizane.
Po povratku iz rata Ruben se pobrinuo za Diogenovo školovanje te je završio nekoliko tečajeva za strojara i počeo raditi u tvornici. Pokušao je Diogenu usaditi duh revolucije, vjeru u ideje napretka, suvereniteta i slobode, ali Diogen za to čak ni u najmlađim danima nije pokazivao zanimanje. Kad je Rubenu bilo dvadeset i pet upoznao je Rozu koja je unajmila sobu u kamenoj kući u jednoj od starih četvrti gdje su strme ulice popločene blistavim kamenom. U vrtu je raslo smokvino drvo koje bi u kolovozu rodilo debelim, sočnim plodovima. Ruben i Roza su se upoznali i ustanovili da su služili u različitim jedinicama, no oboje su sudjelovali u veličanstvenoj završnoj bitci rata, gore u šumama planine Šar gdje se nalazila prva crta prema njemačkim vojnicima.
– s engleskog preveo Andy Jelčić
***
“Slike Predsjednika i darovi njemu u čast mogu se pronaći u svim domovima diljem zemlje, nabavljeni u trgovinama poput one u vlasništvu Rubena i Roze Marić. Par se upoznao u partizanima, boreći se za novu naciju u vrtlogu sukoba Drugog svjetskog rata. Predsjednik još nije umro i zemlja je još cjelovita, podsjeća li vas to na nešto…?
Novi roman Vesne Marić, britanske spisateljice koja je kao tinejdžerica morala izbjeći iz ratnog Mostara te život nastaviti u Engleskoj, aludira na svima nama vrlo dobro poznatu, blisku povijest, u originalnoj vizuri te u maniri velikih emigrantskih romana. U likovima Vesne Marić prepoznat ćemo majke, očeve, braću, sestre, tetke, stričeve, prijatelje i kolege, ljubavnice i ljubavnike… iz vremena tako bliskog, a opet tako dalekog.
Dirljiva priča majke i kćeri, podijeljenih između emocija i uvjerenja, kao i bridak humor, kojim nas je Vesna Marić nasmijala čak i u najtežim pasažima svog autobiografskog romana Plava ptica, čine Predsjednički dućan posebnim štivom u engleskoj književnosti, koje u hrvatskom prijevodu Andyja Jelčića predstavlja nježnu posvetu svim našim uspomenama, ali i nadama.” – Sandorf
_____________________________________________________
VESNA MARIĆ rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Ulomak iz knjige Plava ptica (Sandorf, 2019.), koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, i koji je bio BBC-jeva Knjiga tjedna, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove. Roman je preveden i objavljen na više jezika. Predsjednikov dućan objavljen je 2021. kod američkog izdavača Sandorf Passage.
čovjek-časopis 