Uvijek čekam posljednji mjesec da u džamiji uplatim članarinu. Sve danas ću – sutra ću, i projuri od zime do zime – ko na sankama. (Učlanio se u decembru i tako nastavio. A i volim da do zadnjeg držim pare u džepu, a Islamsku zajednicu u neizvjesnosti.)
Kada smo prije tri-četiri godine kupili stan na Grbavici i umorni stali na jednom mjestu, izvuklo mi se i do zadnjeg dana, pa sam čeljadi već poslije doručka nagovijestio da svi lijepo trebamo istu večer, ko normalni ljudi i pristojni muslimani, otići na akšam i platiti članirinu. Nešto mi je bilo stalo da odemo zajedno u tu našu novu džamiju, eto – radi nekakvog berićeta.
I krenemo navečer, „ko normalni ljudi i pristojni muslimani“, ali krenu i dječije naguravanje oko vrata i moje požurivanje: samo što nije ezan! I ne znam ni šta bi, ni šta se desi, samo se u tom obuvanju i izgurivanju i kijametu zatvoriše vrata za nama, a ključ ostade unutra. Vani nema šteke, nego samo nekakva kugla, bez funkcije i smisla. Ipak uhvatim za tu kuglu – ko za smrznuto konjsko mudo. I osjetim da u ruci držim otprilike nešto poput opisanog, pa brzo ispustim iz ruke. Nisu zaključana, samo „pritvorena“. Niko nema rezervni ključ. Za džep: i ključevi od auta ostali unutra. Preda mnom Hudinijeva grdosija koju je postavio bivši vlasnik. Za leđima prestrašena čeljad.
U vrhu vrata nekakav broj. Večeras momci u Hudiniju sigurno ne rade, ko će 31. decembra doći da otključava vrata! A i ako hoće, neće bez dobrih para. Pomisao na neplanirano izbijanje iz džepa dodatno me uzruja. Ne sjećam se jesmo li imali u planu poslije akšama negdje ići, ali to više nije bilo važno, jer smo, osim bez stana, ostali i bez auta. Analizirao sam velika masivna vrata kao neki neočekivani šah-mat. Onda sam analizirao pogledom djecu, sjetivši se njihovog nagurivanja. A onda sam analizirao i svoj život i sva ta vrata na koja sam pokucao (na ulazu, a ponekad, što reče profesor Bosto, i na izlazu), pa onda na sva ona što su mi pred nosom zalupljena i, na koncu, ona koja sam sam guzicom zauvijek zatvorio.
Onda sam briznuo plakati. A onda ridati.
Napolju je već treštalo i sijevalo, i niko nije mogao čuti ni vidjeti plač slomljenog muža, oca, odgovornog džematlije, pred zatvorenim vratima doma.
Žena je rekla: Stani, čovječe, saberi se, nemoj me brukati, a ja sam rekao: Ostasmo nepritvoreni na minusu. Na šta je ona odmahnula rukom: Eto te pričaš ko oni tvoji s Bjelašnice, nego ovako ćemo, zovi daidžu i Nedima, a mi hajmo u džamiju da platimo tu članarinu – kad te je već đavo navratio da nas sve podigneš.
Saberem se malo, zovnem daidžu i opišem mu šta se dogodilo, a on veli: Dabógda. Morat ćemo obiti, a ko je obijao, zna da se Hudini ne obija tek tako. Ponijet će on sav alat, pa ćemo vidjeti. Ali dabógda. „Haj sa ženom u džamiju“, veli daidža.
Puca napolju ko devedesettreće. Pred džamijom mi žena tiho dobaci: „Zamoli Allaha da se otvore.“ Bila je iskrena, nije me me provocirala. Ko da mi šamar opali! Ko će otvoriti onu grdosiju! Trebalo je, gospođo, izvaditi ključ, a ne sad „moliti Allaha.“ Ljuto zanijetim i slomljeno klanjam. Pred očima mi blokirane dveri. Na sedždi dođoh ipak u iskušenje da uputim neku poniznu dovicu za otvorenje. Ali nešto se u meni brzo naljuti i zaključa mi jezik. Ne moli, kad ne može! A kad ne može, ne brukaj se džaba. Čuvaj dove za ono što može.
Stojim nijem pred vratima.
Ljudi su znali tu stajati cijeli život čekajući da im se otvori. Ponekad bi se otvorilo. Ponekad bi se raspetljalo. Ponekad bi progulilo. Takve ljude Rumi zove psima ljubavi: oni ne cvile da bi se vrata otvorila. Oni čekaju radi čekanja. Njihova tuga koja vapi za pomoći – čisto je zlato. „Ima ljubavnih pasa kojima niko ne zna ime. Daj život da bi postao jedan od njih.“ Ali u mom slučaju se nije radilo ni o kakvim metafizičkim, eshatološkim ili štatijaznam kakvim vratašcima, nego o Hudinijevim.
Završilo, odem s mujezinom Halilom u neku sobicu da to platim, i pričam mu sluđen šta me snađe, a on pita na kojem sam spartu. Na drugom, velim. „O, pa imamo dobre merdevine ovdje u džamiji: uđi kroz prozor.“ Projašemo kroz nekakve nabacane serdžade i ćilime i ponjave i stanemo izvlačiti merdevine. Izložimo ih pred džamijom – duge! Niz njih se razlijevaju vatrometi. Gori grad, a mujezin Halil i ja balansiramo merdevinama, kao dva stara vatrogasca, kroz zaleđenu Grbavicu. To je, kada se s strane gleda jedan lijep i gotovo sentimentalan prizor, ali već hanuma i djeca, što nam pokušavaju pomoći, bacaju sumnju. Srećom, dosta je svijeta već pjano, nešto i nadrogirano, a nešto i ludo samo od sebe, pa i ne gledaju na nas.
Plan je da se popnem i uđem kroz prozor, koji ću prethodno razbiti. Što mi je, također, teško padalo, ali nema sad nazad. Prođosmo iza zgrade, uz određene akrobatske zahvate, i spustismo merdevine da odmorimo. Gledamo: visoko. Prizemlje ko nečija kuća. Mogu dostići – ne mogu. Hajd da ih podignemo. Teška. Uspravismo ih nekako: vrh im jedno pola metra ispod prozora. Neće moći, konstatiram. Veli Halil da ne treba unaprijed donositi zaključke, nego da stanem na vrh merdevina i odatle sagledam šta dalje. Vrhovi zato i služe. Opasno da se panjem, ali vidim da Halil insistira. Ipak sam podigao čovjeka. Ali visoko…
Idi, on će držati. Krenem da se penjem, a vidim da ću se slomiti. Tutnji nebo, gori zrak. Djeca cvokoću u pasažu. Žena nijednom nemoj. Pitam Halila da obavijestimo policiju, neko će misliti da pljačkamo. Kakva policija, penji se. Šta ću, krenem se penjati uz studeno gvožđe. S prozora me ciljaju koplja ledenica. Skoro sam do vrha, odakle treba da sagledam dalje korake, kad zvoni telefon. Stižu daidža i Nedim. Sletim niz stepenice kao s neba niz stablo graška. Hajte vi pred ljude, veli Halil, a ja ću pričuvati merdevine.
Eto ih s parkinga, nose kištru punu alata. Dočekujem ih ko mesije: spašavajte, ljudi, Bog vam dao. „Imam neku ideju, vidjet ćemo“, veli Nedim. Popesmo se do blindirane nemani. Nedim karticu iz džepa, blago je savi, pa je provuče lagano ali snažno između vrata i štoka. Vrata se otvoriše ko da ih vjetar odškrinu.
Nemoguće se učini ne samo mogućim, nego i banalnim. Lagao bih ako bih rekao da sam prvo osjetio stid pa radost. Djeca utrčavaju u stan. Nešto sveto prostruji haustorom. Utom stiže i badžo.
Nakon što vratismo merdevine u džamiju, napravismo lijepo neplanirano novogodišnje sijelo.
I danas sam ubijeđen da su mi vrata otvorena samo zato što nisam vjerovao da je to moguće. Da sam vjerovao, pitam se…
___________________________________________
SAMEDIN KADIĆ (rođen u 1982. godine u Sarajevu) završio Gazi Husrev-begovu medresu, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu filozofiju i sociologiju. Trenutno je zaposlen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu u zvanju docenta. Za roman Paučina dobio nagradu “Hasan Kaimija”. 2021. objavio je roman Radio Piton.
čovjek-časopis 