Kako prija mi juha od kelja i cvjetače,
nakon mesnog obroka u poganskim
danima koji su na izmaku.
Vjernici opet mogu pušiti na cesti,
djeca opet smiju jesti čokoladu,
pjevači smiju pjevati ustaške i sve se
opet vratilo „na staro“.
Što je to odricanje o kojem se priča?
Kakve nam to kazne pripremaju tijelu?
Samo uskrate veselja, isprazni životi,
ukosnice bez kose i sitna ushićenja.
Tvoje je tijelo dostojno božjeg pogleda,
a misli, koje vrludaju mi glavom,
već su se razmahale i pretvaraju nas
u male krastavce.
DARIJA ŽILIĆ (Zagreb, 1972.), iz zbirke pjesama “PLEŠI, MODESTY, PLEŠI”, Algoritam, 12/2010.
čovjek-časopis 