Sa ruba čaše
kaže mi tvrdnju koja trenutku paše,
once you go black, you never go back,
a moj mozak radi translaciju,
možda ne nužnu ali zanimljivu operaciju
koja mi dopušta da se oporavim
od dvosmislenosti takvog ekspozea,
nad čašom rozea.
Kad jednom odeš u crno,
nikad se nisi vrn’o,
to je translacija,
tako bi rekla moja nacija,
čije izreke kao veoma opisne slove,
a za koju više i ne znam
kako se zove.
A da se nacija nije raspala,
ta čaša rozea ne bi me zapala,
život bi išao drugačijim putem,
život bi krenuo drugačijom rutom,
ne bih jela picu sa pršutom
u ovom gradiću pored Toronta,
—da drugi nisu dali da ih ulove,
da nisu gubili svoje udove
usred fronta,
živjela bih poput Times New Roman fonta,
tipografija mog života bila bi najobičnija dosada,
a njegova posada
ne bi izgovarala
once you go black you never go back,
sa onim seksi smiješkom,
u taj smiješak ja sam upala greškom,
jer su drugi pomrli usred blata Jugoslavije,
najkrvavijeg
—u mome snu, kad ne vidim puta,
ta zemlja pluta,
ona kaže,
svi su pomrli u krvi do koljena,
jer ne bijah voljena,
neka ih bog spasi na nebesima,
neka se nebo okiti njihovim tjelesima,
usred mrtvačkih vreća
kao vijencem od cvijeća,
i neka nas bog spasi od crnih hajvana, i crnih dana,
i crne savjesti, i crne zdjele, iz koje viri crna tuga i crna
glad,
jer kad jednom odeš u crno, nikad se nisi vrn’o,
nikad.
Nemoguće je da svoje osjećanje tog sna prenesem,
konobar pita može li novu čašu da donese,
zraka sunca pada po escajgu, kao milostinja,
kao da je u pitanju neka staromodna boginja,
koju se voljelo jer je značila za dušu,
zraka sunca čini da se u čaši ljeska vino roze,
vino poze,
koje nikada neću piti,
ali koje dokazuje da je istinit onaj glas,
in vino veritas.
Preko stola, potiču novu vrstu bola,
te usne nad čašom rozea,
kakvoće želea,
koje svašta izgovaraju,
koje liče na crne kupine,
koje krase snjegoliki zubi,
i koje zraka sunca ljubi,
kao taj escajg,
one ne znaju šta je u mom snu,
one ne mare za istoriju svu,
one žele da budem tu,
a ne odsutna
forever,
one daju znak
—once you go black, you never go back,
never.
26.11.2022, Restoran Verace, Oakville
________________________________________
IVANČICA ĐERIĆ, spisateljica i pjesnikinja, rođena je 1969. u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a magistrirala na Univerzitetu Carleton u Otavi. Živi u Torontu i Vankuveru, i radi u informatičkoj industriji.
Napisala je romane Zemlja u zrnu kafe (2003), Bosanci trče počasni krug (2006), Priručnik za zločin (2008), Nesreća i stvarne potrebe (2012) i Sva je priroda divlja i surova (2013).
Autorka je zbirki pjesama Otvorenost (1991), Sa moga prozora odličan je moj život (2009), i Tamo na nebu jedu svoj kupus (2021). Uvrštena je u pjesničke antologije Prognani Orfeji (2016) i Ovo nije dom—pesnikinje u migraciji (2020).
Roman Nesreća i stvarne potrebe ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Meša Selimović. Dobitnica je nagrade Biljana Jovanović.
čovjek-časopis 