Month: November 2022

Ajde mala raširi noge! Ako se okreneš na leđa dat ću ti dvajest! Dobra si ti ko kruh!

Ležim među šumskim šibljem. Oštro trnje na kojem divlje kupine djeluju crno i sablasno grebu me po tijelu. Velike šake koje smrde na zagoreno motorno ulje gule sa mene dugu crnu haljinu. Njegov dah sporadično se prepliće sa lešom nesretne životinje u jarku. Životinja i ja ležimo obeznađene u istom pravcu. Široka ramena i crne dlake s kojih padaju kapljice znoja na moje bijelo tijelo, čine se nesavladivim pod suncem koje prekriva njegov lik. Iz nosa mu strši sparina ljetnjeg dana. Pomišljam da jedva čeka da završi od straha dok vadi ukrućeni ud iz radničkih hlača. Stišćem raspolutane grudvice zemlje. Moje pepeljaste pletenice prostrle su se oko šiblja.

Dat ću ti i trijest, ako treba! Kaže dok me ugriza za dojku. Njegova velika glava izgleda kao da će se rasprsnuti pod sopstvenom težinom. Grebe mi noge znojnim čarapama. Pod jednom nogom osjetim vrelinu crne rudarske čizme. Želim da ga pljunem u facu i nazovem krmkom. Umjesto toga šutim, moj mozak, organ za preživljavanje, želi uzbuđeno da preživi, želi da se vrati kući i istrese govna i smrt iz sebe.

Pokušavam da uhvatim pogled čovjeka koji mi se sada činio sasvim nepoznat.

Samo sam htjela da mi posudiš, prozborim.

Ne sekiraj se, ti si svoje odradila.

Evo i marka, popij kafu, kaže prolazeći rukom kroz zamašćenu kosu, moj školski drug Kezo. Kezo, bilmez, koji se iznenada razvio u nabildanu seljačinu, nikad se nije oženio, niti je imao kučeta i mačeta. Nije trajalo dugo, ali je bilo mučno.

Pozdravi komandanta, dodaje i odlazi. Dugo sam gledala mračnu Kezinu sjenu kako napušta napušteni voćnjak. Nebo je bilo sasvim nepregledno, plavo i prazno.

*

Muž i ja utjerujemo ovce u štalu. Sunce žeže. Ovcama govna strše niz vunu.

Jebem im mater, ko će ih ošištat po ovom kijametu. Nabija kamenje nogama. Jedan kamen okrznu nogu na kojoj je stavljena narukvica.

Je li ugrijaloo, viče Suada, kako ste danas?

I tebi jebem mater, kaže muž u znojava njedra. Nikad bolje nismo bilo, odgovara joj.

Uhvaćen je zbog krađe bukovih metarica i osuđen na uvjetnu kaznu od pola godine. To znači da nigdje otići neće, da ćemo se stalno viđati, da ćemo disati jedno uz drugo po cijeli dan i noć. To znači da će nam gore biti nego u ratu, jer nećemo moći bljuvati ni humanitarni gulaš. On više neće biti osvajač nepreglednih šumovitih prostranstava, oslobodilac okupiranih gradova, gospodar krvavih rovova, čelični čovjek dubokih pogleda, nego sasvim obični muž. Moj muž ili ono što je život od njega napravio. Noge mi se tresu, iako sunce prži kao da je poželjelo danas dati najjače od sebe. Moj grijeh je mlad poput prvog leta pčele koja se usudila okusiti slast lipe pod kojom smo se sakrili. Strah mi se uvlači u misli – kako da mu objasnim da imam nešto para za koje možemo kupiti hrane, a da me ne otkrije jednim pogledom.

Imaju samo tri, kažem mu, ako ti je mrsko, ja ću. Dajem sve od sebe da budem dobra žena. Donosim makaze. Ovce se ritaju. Jedna skače na mene, udara me u prsa. Udara me u dojku. Padam na vrelu zemlju, rukom prekrivam ugriz. Do guše mi je padanja. Zemlja se čini tako susretljiva prema meni.

Daj meni, kaže, pušeći jednu duhansku. Sunce otkriva poneku sijedu dlaku u mojoj kosi. Gleda me. Osjećam da će iz mene, velikog tmastog oblaka, pokisnuti čitav naš svijet. Ti si kriva za sve, grebe me nešto iznutra i ponavlja monotonom prisutnošću. Čini mi se da vidi nabreklu starost, čini mi se da me sažalijeva. Ne postoji kutak u očima u kojima bi svijet izgledao sigurno u meni.

Jesi li se to ošišala?

Nisam. Samo sam potrgala kosu u žbunju, kaže moj izgubljeni pogled pun strahopoštovanja.

Znaš kad žene umru, da ih prvu noć u kaburu dočekaju zmije. Jesi čula za to?

Klimam glavom. Tu sam priču čula još kao djevojčica. To čitam svaki put kad stanem pred ogledalom i poželim da skratim kosu.

Ako ti padne na pamet da skratiš kosu, i ne bude duža od leđa, zmije će ti ući kroz usta i izaći kroz oči. Jesi čula, ha?

Svašta je ušlo i izašlo kroz mene, kaže moj zakopani jezik.

Kad umrem – ne želim da umrem. Ne želim misliti o smrti. To bi trebalo biti normalno. Ali nije nimalo normalno to što me zemlja želi utjerati u sebe, a sunce što prije razložiti na bezbroj malenih atoma koji će se sami u sebi iznova rasprsnuti.

Šišam ovce. Muž ih drži i njuši me. Ispred mene sunce topi njegovu ljudsku ljušturu, izgleda poput svježe iskopanog mrtvaca. Sasvim je modar i propao. Gade mi se njegove hrapave ruke i crnilo ispod nokata. Njegovi atomi sablasno truju prostor oko nas kroz skupljene obrve, kroz mladež iz kojeg strše dlake različitih veličina. Osjećam miris njegovih nogu na ljetnoj sparini, nogu koje smrde i u čizmama i na zraku. A znam da je još uvijek itekako živ jer kaže da je dobro sve dok smrde jer ukazuju na život.

*

Majko, molim vas, otvorite usta.

Podrhtava joj brada. Kao da želi nešto da kaže. Pomjeram jastuke iza leđa. Pomjeram je naprijed prema sebi. Pogledi nam se susreću. Moj muž nikako ne liči na svoju majku. Njeno okruglasno lice čini se nježnim čak i na izmaku života. Nešto iz nje zvuči kao da je zahvalna. Dajem joj ostatke iskuhane kokošije posoljene vode. Posljednje zaklane kokoške. Kada muž kolje kokoške ne izlazim van jer ne mogu da gledam obezglavljena tijela kako jurišaju dvorištem. On obično viče na sav glas da bi umjesto kokošije trebala letjeti predsjednikova glava. Kad čistim krv po zemlji, zamišljam velike predsjedničke glave utabane u tvrdu zemlju, sa crvenim nabreklim jezicima i očima koje se vrte u krug do beskonačnosti. Svekrva prati pogledom kašiku što udara o stari limeni lončić. Pitam se da li čuje zvuk naših propadanja, ovako nemoćna, misleći da smo njeni spasitelji?

Pokazujem joj fotografije iz albuma, u nadi da će zaboraviti glad. Album sam nedavno pronašla sakriven među njenim stvarima dok sam uređivala sobu prepunu madraca za goste koji nikad neće doći. Dok listam album, najviše gleda svoju fotografiju iz nepoznatog mjesta, uzbuđeno pomiče prstima, potom se lagano smiješka. U bijeloj satenskoj haljini naslonjena na oronuli zid. Iznad nje lete dvije ptice. Svekrva izgleda sretno kao da je na hodočašću ljubavi, kao da se upravo susrela sa savršenstvom života. Teško mi je prihvatiti da ispred sebe vidim istu dušu.

Zamislit ćemo da je ova iz vremena kada si željela bila učiteljica. Kažem s nadom da će razumjeti moju potrebu da sačuvam život u njoj koliko god dugo mogu. Ona klimne glavom. Nečujno uzdahne. Znala sam da je oduvijek patila što nije postala učiteljica. Uma je mogla postati sve da je ikada mogla otići van ove kuće i ovog sela.

Zato je postala jaka žena, kaže muž na to. Za to je kriv moj ćaća. Za svu njenu hrabrost. On je od nje napravio i vola i konja u jednom.

Ponekad se složim s tim, ali zapravo ne razumijem, kao što ne razumijem svoj život. Jesam li hrabra uz ovog čovjeka kraj mene? Ko je on u stvari, zapitam se često. Nekad odgovor zvuči nepoželjno, bivši ratni komandant, heroj, ja sam prva dama heroja, propalog heroja čije ordenje gledam kraj goblena koje je majka napravila u čamotinji ljetnih dana. Heroja koji je još uvijek spreman da pogine za pedeset metara okućnice čije granice ne smije prekoračiti. Heroj ne zna za sirotinju i sramotu.

Iz kutije u kojoj je odložen album vadim neke stare zabilješke, a potom čitam da ubijemo izmrcvaljene ostatke ljetnog dana, za koje važi pravilo – samo da se završi svaki dan koji je započeo. Dok smo još mogle razgovarati rekla mi je da je pisala zabilješke u mladosti kada je maštala da postane učiteljica.

Seoska učiteljica?

Bitne mi škole ovdje. Učiteljica života, otmjena venecijanska dama možda, Karenjina par exellence, ko će znati?

Tako je govorila dok nije počela naglo zaboravljati stvari. Bila je svjesna da zaboravlja pa je sve stvari bitne ostavljala u jednu veliku staru kutiju oblijepljenu srcima. Često sam je viđala kako naslonjena na prozor govori Uvijek ću te voljeti. Uvijek ću te voljeti. Upitala sam muža zašto to govori, zar je moguće da neko voli toliko ukopanog muža.

Ne voli njega, voli nekoga koga nikad nije upoznala. Samo je sanjala. Njezin otac reče da je dobro zalutala i htjela pobjeći u neke gradove izmišljene, daleke, pa joj je on našao zagondžiju i tu priču završio.

Kako to? Ona je baš divna, normalna.

Njemu je zaparalo uši normalna.

Ona nije normalna, ona ti je uvijek bila dijete. Imala vremene za te ženske fore. Ti si prava poslušna žena, kaže mi, pa me ukori crnim udubljenim očima.

Kada je pala na postelju uslijed Parkinsonove i moždanog udara, sve je naglo prestalo. Svaki govor završavao je neprestalnim pomjeranjem usana gore-dolje, izgledala je kao riba na suhom. Kada bi se umorila samo je buljila u jednu molitvenu tačku. U početku je osjećala stid, a onda smo se obje navikle. Sad smo pravi tandem: ona digne guzu, ja je operem, navučem pelenu, obučem joj ružičastu suknju, bijelu bluzu, ona odahne.

Želim da izgledaš poput proljetnog cvijeta koji probija hladnu nesnosnu zemlju, kažem joj a zatim čitam.

Noć je. Kiša udara u raspucalu zemlju. Stojim naslonjena na drveni prozor. Kraj plasta sijena, njegova sjena, neuništiva udarom munje, ulijeće u drvenu štalu. Čujem kako stoka se buni. Nebo se sasvim savilo. Ljudi i djeca šute. Strah od Boga, ili strah od smrti – ko će znati. Ogrčem se tamnom dekom, spremna da se prepustim kiši. Kiša ne boli. Kapljice su nježne i samo žele da se susretnu sa zemljom. Uđu u nju i oplemene je. Trčim do štale. Osjećam dah svog oca iza vrata. Pretvara se u velikog džina, on, cijela naša kuća. Sve će me progutati ako otvorim vrata. Ako ne otvorim, progutat će me želja da napokon osjetim slobodu.

Ako si ti ovo pisala majko, baš teško zvuči.

Smijem se ne razumijevajući stvarnost onoga što čitam. Pomalo zabrinuta jer me strah u ovim pročitanim riječima podsjeti na Kezu. Osjećam jak okus svog bila. Obuze me strah od njegove prisutnosti i proguta u trenu. Brže-bolje sam sve vratila u kutiju, bježeći od pogleda majke koji me pratio po cijeloj sobi. Izgledala je tako oslobođeno i živo! Nikada više upitanosti nije bilo u tom pogledu, kao da me hvatala nevidljivm rukama .

Majko, pitala sam Kezu da mi posudi para da kupim hrane. On je ko mutav navalio na mene, i popustila sam, šta ću.

Ona šuti.

Izlazim iz sobe. Lakše mi je. Rekla sam joj, iako nikad više nećemo biti iste.

*

Grom te jebo, nećeš ti radit nigdje radit. Ne može moja žena radit. Znaš li ti za koga si se udala?

Kaže muž prekrštenih mršavih nogu zagledan u svijet osuđen na stalno pokretanje.

Za vas sve, ja sam uvijek bio gospodin čovjek. Čujem kako šapuće i pljuje otrovni žuti duhanski sadržaj iz usta. Sve je tako divno disalo iza ovih pedeset metara oko kuće, čak i Kezino teško glomazno tijelo. Iznad nas prolazi avion i ostavlja trag, ptice su skrivene u krošnjama lipe, djeca se vraćaju iz škole. Svijet se doima slobodnim. Ja nemam vremena da mislim o svojoj slobodi. Sve vrijeme razmišljam o tome da je majka gladna i da će biti sasvim drugačija kada uđem. Ponekad poželim da niko od nas ne postoji, da nestanemo, a zatim se ponadam da će baš ona razumjeti zašto žudim da se ponovo susretnem s Kezom.

Ali majka nema šta da jede.

Nije tvoja stvar, kome ja govorim ovdje. Idi pripremi lonac.

Taj dan, muž je namamio komšijinu kokoš, a potom sačekao noć i zaklao je na kuhinjskom stolu. Krv je pljuštala na sve strane, obezglavljena kokoš je udara o sve što je stigla. Ja sam povraćala dušu, gladnu utrobu. Povraćala sam na svaki udisaj naših života, svaki zid koji je namjeravao da se uruši na mene. Kidali smo joj perje divljački i gladno, nakon što sam oprala zidove i namještaj u vrućoj vodi i varikini.

Preživjet ćemo mi ovo, rekao je. Nek se samo ne puca, ne znaš ti šta je to.

Nisam ništa odgovorila, nisam vjerovala u sutra.

Dugo sam raskuhavala staru kokoš, i preslagala krpe koje koristim kada dobijem menstruaciju. Okrnjeni lonac sa slikom zubatog sunca mirisao je na svježu rastvorenu krv žena koje su uredno otkuhavale veš i smijale se vlastitim životima. Razmišljala sam o mjestu gdje da ih odložim jer mi više neće trebati. Ujutro sam majki ponovo davala kokošiju vodu na kašiku. Ovaj put je uzela manje i skoro da se nimalo nije nasmijala sve dok nisam ponovo počela čitati zabilješke:

Ne želim da liči na njega. Želim da se u moju utrobu useli sunce. Potom da eksplodira. Njegovom punoglavcu da nestane traga. Lupam se rukama o stomak. A potom plačem. Upravo sam nevinom postojanju nanijela zlo. Nikada nisam mislila o sebi kao o nekome ko može učiniti zlo. Nikada nisam mislila da bi to u meni nešto moglo postati čovjekom, imati njegov lik, duguljasto lice, izbačene zube, osjećaj za niske porive. Ne želim da osudim sebe i ovo na život bez ljubavi. Otac mi samo kaže da se svako može zavoljeti. Ja ne volim sebe. Uvježbavam da oprostim njemu, sebi, ali ne ide. Ništa tako olako ne postaje zaborav. Ja nisam kriva, ali kao da jesam.

Posmatrala sam njen lik. Uma na raskršću svog života. Vitki mali djevojčurak koji je oduvijek podsjećao na neprolaznost djetinjstva očajno želi da se ukrca i spasi. Vjeruje u ljubav i u milost očeva dok zalijeva cvijeće na balkonu koji gleda na autobusno stajalište. Sljedeći će biti njen. Tamo je čeka on, savršenstvo bez premca, potpuno oslobađanje od svega što steže. Ništa je neće zaustaviti, nijedna misao koja je odlučila zauvijek da pada, poput kiša u dalekim gradovima što ih obavijaju. Kada posjeti grad u kojem je on, svakom turistu će pogledati u oči i reći ja sam Uma, neće navesti čija je, reći će da je pobjegla i da se ne kaje. Ovdje će završiti fakultet, postati sve što tamo ne može, ako se nekada i vrati, čekat će je škola u kojoj će djecu učiti da je važno biti svakodnevno slobodan. Činilo se u isti tren da je boli vlastiti život, ali i moj život. Umirale smo podjednako tiho. Pogledala sam kroz prozor. Moj muž smrknut i turoban razmišljao je kako da namami još poneku komšijinu kokoš, a ja sam u daljini čula zvuk Kezinih koraka i nisam razlikovala smrt od života, sitost od gladi.

*

Stavljamo je na pokretnu stolicu za kupanje. Ona ječi. Umivam je po licu. Prelazim spužvom po hrapavoj koži. Vidim njen lik sasvim odan bolu. Dotičem propalu uvalu od njenog stomaka. Ječi jače. Sitna je to žena, manja od križa. Milujem je. Nadam se da osjeća kako mi je žao. Kako nikada nisam željela izdati, nju, naš dom, našeg propalog heroja. Samo sam je željela spasiti gladi, iako se ne usuđujem za taj novac išta kupiti. Ja ga ne želim. On je prljav. Kako će mi oprostiti što njen život završava ovako i što za moj ima barem malo nade. Ili samo mislim tako. Razmotavamo njenu dugu kosu.

E, moja mater će bit spašena, kaže muž.

Gladna je. Pustit ćeš je da umre?

Ne, ona ti je ko dijete. Njoj malo treba. Ali je jaka, pa nije rat, preživjet će.

I šta ti toliko povraćaš, nikog ne koljem. Ajd malo prošetaj i donesi joj voća – kaže muž i odlazi vani sjediti pod lipom. Za sobom ostavlja trag umora uzrokovan više životom nego glađu.

Buljim u njeno tijelo prekriveno cvjetnom dekom. Podsjeća me na cvijeće koje okružuje Kezu i mene dok vodimo ljubav. Odlazimo negdje na more. Trčimo nevino uzbuđeni plažom. Kezo me grli oko struka i obara u vreli pijesak. Cikoćemo se. Lijepo nam je. Niko drugi osim nas ne postoji. Vadim pare iz grudnjaka. Želim da ih počupam.

To je samo obični bilmez Kezo koji ima koju poželi. Kažem majki. On sigurno ne misli sad o meni. Ali zašto ja mislim o njemu? Pitam nju, pitam sebe. Ne želim ove pare, ne želim ništa, ni njega čak. Reci mi zašto sam prazna? Reci mi zašto ne osjećam ništa, ni tvoju ni svoju glad?

*

Mirišim na svježi matičnjak iz bašte. To sam posljednje pojela. Kezo me spušta na vojničku deku, dlakav i znojan podsjeća na ogromno šumsko deblo koje nema milosti prema svemu što postoji pored njega. Gledam kako se sunce provlači kroz njegovu raštrkanu kosu. Stišćem ga za ramena. Očajno želim da mu kažem da ga volim, jer ga ne mrzim, ali to ne mogu učiniti. Želim da ga zamolim da me odvede iz ovog mjesta, da me iščupa iz ovog tijela. Pitam se da li uopće osjećam ljubav prema bilo kome, bilo čemu? Čini mi se da u ovom trenutku jedino ovaj osjećaj ima smisla. Ubjeđujem sebe da dajem najbolje od svoje duše, da sam najbolja žena kakva mogu biti. Dodirujem rukama stablo jabuke. Jedna jabuka pada na Kezinu glavu, a zatim na moje grudi. Moja duša želi sablasno da izleti iz grudi, kao da je jabuka baš nju udarila. Smijemo se.

U daljini u kojoj se mrsi moja kosa sa divljim cvijećem

Šapućem ti da trenutak kao ovaj nikad nestat neće

Čak, iako te nađem, a ti ne budeš ti

Zavoljet ću te u svemu što si dotaknuo

Samo da bi ukazao na vječiti bijeg.

Citiram majkinu pjesmu pod drvetom jabuke. Kezo kaže da sam luda. To je rekao Umin otac, tačnije napisala je ispod pjesme: svom ocu sam rekla posljednje stihove koje sam napisala za nedjeljnim ručkom. Mislila sam da će shvatiti da sam za nešto više. Rekao je da sam luda, smijao se. I majka mi se smijala.

Kezo ponovi da sam luda, da je to sranje od života. Jeste, ja nisam kao Uma. Dodajem, smijemo se. Lijepo mi je.

Ispred sebe u obrisu drveća naslućujem lik svekrve iz mladosti. U mojim očima ona više nije svekrva majka, nego Uma, ne znam koja mi se jače obraća. Maše mi crvenim prugama ogromnim račvastim tijelom. Potom se nadviruje nad mojim tijelom.

Kurvo! Rospijo! – govore njena skamenjena usta.

Ne možeš voljeti svog dželata!

Ko je moj dželat, pitam ju.

Ustajem kao u bunilu. Kezo mi utrpava pare u gaće.

Ne želim, vičem. Moram kući. Majka je gladna.

Neka, nek ti se nađe, zaslužila si. Evo ti i cigara jedna. Fali ti da te malo smiri.

*

Ne želim te pustiti da umreš. Ljubim je u čelo. Molim te pojedi zalogaj jedan. Dajem joj izgnječenu jabuku koju je pala na Kezu i mene.

Trudna sam. Samo ti znaš da sam trudna. Molim je da mi kaže da sam najgora žena na svijetu, da nikada neću biti kao ona, ali šuti i ne umije da proguta nijedan zalogaj, kao da se bori za vlastitu smrt.

Gladna je, kažem sebi. Umrijet će. Umrijet će Uma, na ovome krevetu. Moj jedini sagovornik. Ruke mi se znoje. Osjećam vlastiti puls. Neka divlja zvijer u meni viče na sav glas da je njen život preći od njegove i moje sramote. Usne joj drhte kao da joj je i pod dekom hladno.

Soba miriše na bol.

*

Ne znam da li spava budna ili me gleda. Voljela bih znati da li kroz njenu glavu išta prolijeće dok se borim sa sobom, sa njom, ili je ona možda samo svedena na materiju, na atome koji su još uvijek zajedno jer ih nešto neobjašnjivo drži na okupu i ne da da unište jedan drugoga.

Pričam joj da smo se Kezo i ja zbližili, ne možemo jedno bez drugo.

Ko bi rekao majko da ja mogu voljeti takvu jednu neobrađenu sirovinu? Sljedeći susret ću mu reći da sam trudna. On će naravno biti najsretniji čovjek na svijetu. Mužu ću reći da ga naprosto više ne volim, odselit ću se kod Keze i sretno živjeti do kraja života. Još samo da to uspijem saopštiti. Od tih riječi osjećam potrebu da zapalim Kezinu cigaru sa željom da tom minijaturnom nedovršenom stvorenju nešto bude, ipak ono komplikuje sve što mi se dešava.

Da, volim ga svojim mislima, volim sve što dotakne, volim možda kao i ti, neku stranu prisutnost. Kažem želeći da bar nešto osjetim dok joj milujem modre hladne noge. Primičem joj usnama voće koje sam donijela. Voljela bih da pogleda na tragove duda na mojim grudima. Ali, ona kao da nije tu, nego na obalama nepoznatih gradova s kojih skok u smrt izgleda kao spasenje.

Čitam joj zabilješke da otjeram smrt koja visi pored nas.

On se zove moj muž. Lice mu je crveno poput rata. Svaku noć pada na mene, ulazi u mene. Ne umijem da dišem. Gadi mi se vlastito tijelo. Posvuda oko sebe vidim potrebu da se na to naviknem. Kažu svi moji, svi njegovi da se moram naviknuti. Ipak je on otac mog djeteta, djeteta za kojeg se bojim da ne bude kao on. On nije htio, jednostavno se desilo. Takvi su muškarci, teško im se obuzdati.

*

Eeeej, kad je Tito bio živ niko stablo nije smio usjeći!

Vidiš one šume gore, pa ispred ovih kuća je bila. Hajd jarane budi frajer pa usjeci, pa ćeš vidjet svog Boga. A gledaj sad pokrali su i Boga i narod, sad svaka šuga sve posjeće pa da u kurvanje, ni kučeta ni mačeta nema.

Ma slušaj ti, ja nosim ovu narukvicu na nozi jer sam morao krasti, ali nikad nisam bio štetočina. Slušam muža kako se opravdava i rukom upućuje na svoje ordenje. Znam da sve u njemu zvoni jer ga niko ne oslovljava sa komandante.

Buljim čas u ordenje, čas u majčin goblen. Kezo me posmatra ispod obrva, ali se ne osvrćem na riječi žudnje koje upućuje dok serviram hranu na sto. Žena, kreposna i vitka, zalijeva cvijeće u saksiji na bunaru. Iznenada padne u bunar. Okupanu, čistu i napokon ženstvenu pronaći je neće niko. Kosti neće smrdjeti.

Kosti majke još se nisu ohladile iako već punih sedam godina leže na krevetu. Krevet je kupljen nov. Krevet će muž zapaliti čim smrt izađe iz kuće i masa živih ljudi, žena i muškaraca napusti ovu kuću. Žene ispod žene koja zalijeva cvijeće, pokrivene cvjetnim maramama, a neke modernim jesenjim šalovima, plaču za njom, da li iskreno ili ne, to ne znam. Poneke svoj žal izražavaju blagim ljuljanjem naprijed-nazad, neke lijevo-desno. U sredini sjedi bula, diže ruke i poziva nas na zajedničku molitvu. U glas vičemo amin, a zatim pijemo kafu i poneka od nas bulji u ćoškove ili paučinu koju sam zaboravila počistiti, jer se nisam pretjerano nadala njenoj smrti, jer je mrtva odavno. Tijelo prekriveno bijelim čaršafom okrenuto prema Kibli bilo je samo u sobi. Žene na gornjem spratu kuće govorile su šapatom, samo bi se začuo poneki muški glas iz prizemlja i zveket kašika koji je odavao da je objed u toku. Za novac koji mi je dao Kezo kupila sam namirnice za objed u čast njene smrti.

Više puta sam ulazila u sobu u kojoj leži Uma, očekujući da će iznenada ustati. Nije se pomjerala, čak ni na miris stajskog đubriva koje je kružilo kućom. I trebalo mi je dugo da uvidim.

Džaba ti sve, nek ti imaš sve, ako neće rat ponovo nas zadesiti hoće našu djecu. Kaže moj muž.

Držim se za stomak i zamišljam kako dijete koje liči na Kezu nosim preko polja bježeći od rata, umjesto da ga ljuljuškam u krilu. Posljednji put sam poljubila Umu. Bila je lijepa i smirena.

Na autobusnom stajalištu nije bilo nikoga. Stavila sam Uminu maramu pronađenu u kutiji i uputila se u nepoznatom pravcu.

______________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ, rođena 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Objavljivala je u regionalnim časopisima i internetskim portalima (Strane, Afirmator, Život, Astronaut, Čovjek-Časopis, Vavilonska biblioteka). Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g.