„Ne postoji lep način da se o tome priča, ali i vi pederi ste, zaboga, preosetljivi“, rekao mi je Vlada, koga sam zvao i čika Vlada, koji je i sam bio gej, ali u braku sa ženom, pa sebe nije smatrao gej muškarcem. On je bio svaštojeb, kako je govorio, a drugi su bili pederi.
„Isto je to, samo malo vlažnije. Ubaciš ga, žmuriš, misliš na Sašu Kovačevića, svršiš i ako ti se posreći, jednim polivanjem spereš sve životne probleme u koje si upao samo zato što si, pogađaš, preosetljiv.“
„Ali život sa tom ženom, pa povremeni supružnički seks, pa život te dece u takvom braku… Zar ne misliš da nije pošteno? To je robija.“
„Ma, ti posle radiš šta hoćeš, možeš i da se razvedeš. Decu si obezbedio. Mada moj ti je savet da takve brakove ipak valja čuvati. Ponekad zadovoljiti i nju. Ubaciš ga, žmuriš…“
„Znam, znam“, prekinuo sam ga jer mi se želudac kovitlao.
„Eto. Povremeno nju, a ovako za svoj groš, kad muka potera. I, najbitnije, voditi računa da se kojekakve pederske boleštine ne donose u krevet.“
„I ti ne misliš da je to licemerno?“, sada sam smeo da mu se suprotstavljam.
Sada, kada sam od njegovog polugolog profila na Grajnderu dobio njegove gole slike i pitanje da li želim da mi konačno pocepa pičkicu.
Kada sam bio dete, i kada sam ga se plašio, bio je očev prijatelj, lovac, odgajivač italijanskih mastifa, preprodavac polovnih automobilskih delova i ratni veteran.
„Licemerno? Licemerno je to što ideš unaokolo i vičeš da si peder, a ovamo želiš decu. Pa ne može. Moraš da prihvatiš da ti ovako ili onako pičoka ne gine.“
Bili smo na Stražilovu kada me je Anđelija M. poljubila na silu i kada sam zaista shvatio da do završnice osmog razreda brojimo sitno, da se više nikada nećemo videti jer ću posle ovoga verovatno pobeći na Novi Zeland, na psihoterapiju. Pokušavao sam da joj se otmem iz sopstvenog zagrljaja, koji je na silu zavila oko sebe. Izgledalo je kao da držim ja nju, a zapravo je ona mene stezala kao kraljevska boa. Bezuspešno sam vadio njen jezik iz svojih usta i pomerao glavu u stranu.
„Ali stani. Čekaj. Polako, Anđelija. Vidi, spomenik Branku Radičeviću.“
„Jebô te Branko Radičević“, čuo sam njen potmuli glas negde dole u stomaku dok mi je jezikom nevešto palacala po nepcima i krajnicima i bubrezima.
„Stani, jebote.“ Pomerio sam je od sebe.
„Svi su se poljubili na ovoj ekskurziji, ostali smo samo nas dvoje.“
„Pa šta? Nije smak sveta.“
„Ti ne razumeš. Ne želim da se vratim sa ekskurzije a da me niko nije poljubio. Nikada posle neću naći dečka.“
„Ne može sa mnom. Ljubi se sa nekim drugim.“
„Slepče. A ja čak htela da ti dam da je pipneš ako budeš hteo.“
„Šta bre da pipnem? Fuj!“, zgrozio sam se. „Ti si luda. Ostavi me. Ići ću kod nastavnice.“
Povratak sa Fruške gore bio je pakao jer je ceo autobus uglas vikao: „Miloš je peder, Miloš je peder!“
Naša razredna nas je terala da se pomirimo iako sam tvrdio da se nismo ni svađali. Podsećala nas je da smo mi pre svega vaspitani ljudi i školski drugovi, te da nam ne priliči da na takav način govorimo o seksualnim odnosima. A pošto smo na kraju krajeva i deca, ne priliči nam da o seksu govorimo uopšte.
„Da li smo bili jasni?“, pitao me je duboki džep njenog plavog mantila dok je stajala iznad mog sedišta.
Nastavnica Ðurđa, koja je sedela sa našom razrednom, pozva me kod vozača, na raport. Anđelija M. (crkla dabogda) požalila joj se da sam rekao da je ono što imaju devojčice fuj. I to pred Brankom Radičevićem. Srpkinja Ðurđa me je pozvala da mi objasni da ženski polni organ ne može da bude fuj jer iz njega na svet dolaze deca i da je to što joj je Anđelija M. prenela (dabogda trudna došla na maturu) direktna uvreda moje majke.
„Ali kakve veze ima moja majka sa tim što je napaljena devojčica pokušala da me siluje? Ispred Branka Radičevića.“
„Da to više nisam čula! O vagini moraš da pričaš sa poštovanjem.“
Vozač me je gledao u ogledalu. Iako je nosio naočare za sunce, znao sam da mi se smeje. Znao sam i da mi se nastavnik fizičkog smeje. On ima petoro dece. Pička ga je pokorila kao što je Sauron pokorio Mordor. Nastavnik hemije se nije smejao, niti je imao dece, iako je bio oženjen, ali on je posle škole radio kao konobar u jednom beogradskom klubu. Mislim, on je u neku ruku svetski čovek.
U moje anksiozno detinjstvo upravo je ušetao još jedan strah da se pridruži veseloj družini: strah od pičke. Čestitamo. Neka mi je živ i zdrav.
Eurotofobija. U svesti gej dečaka sa eurotobijom pička je poput biljke mesožderke, koja lenjo preživa bube i leptire dok joj se njihovi sokovi cede niz čeljusti.
Bilo je potrebno mnogo čitanja i školovanja i rano napuštanje roditeljske kuće da bi se došlo do nesmetanog uticaja psihoterapeutkinje i njenih skupocenih latinskih izraza, koji čine da se osećam odraslo.
Zanimljiv naziv. Eurotofobija.
Pomislio sam čak i neobičan način da me podseti da spremim šezdeset evra za još jednu seansu koja je trebalo da učini da zaboravim Anđeliju M. i nastavnicu Ðurđu.
Da zaboravim da smo ceo život proveli verujući da tetka Jasmina ne može da ima decu. U selu moje prababe Vide verovalo se da je za odsustvo drugog stanja uvek kriva žena. Sve dok nismo otkrili da je tetka Jasmina obezbedila spiralu. Spirala je njoj obezbedila nekoliko odmora godišnje, cistu na jajniku, večere, obilna krvarenja, klubove, napetost u dojkama, ponekad moderan balet i jednu neželjenu vanmateričnu trudnoću.
Za šezdeset evra trebalo je da naučim da ne mislim o mojim holandskim komšijama, advokatu Bobu i prevoditeljki Imke, i njihovoj dvodecenijskoj muci da u porodičnu vilu u Sen Tropeu umesto posla konačno donesu bebu. Naposletku su počeli da obeležavaju godišnjice Prvog pokušaja da naprave dete.
„Ljubavi“, Bob podiže čašu šampanjca, „da smo na današnji dan ostali u drugom stanju, danas bi naše dete imalo dvadeset pet godina.“
Hej, to je dvadeset pet godina stara polisa životnog osiguranja!
Bilo mi je glupo da proverim, ali rekao bih da su Pokušaju čak kupovali i rođendanske poklone.
Za šezdeset evra trebalo je da prestanem da mislim i o našoj surogat majci, koja je u poslednjem trenutku raskinula dogovor. Za mene možda još ima nade, ali za njega ne. Već je proslavio pedeseti rođendan i našao duplo mlađeg. Čujem da je iz Kambodže i da ga zove daddy.
Kada bismo samo priznali da želimo decu jedino kako bismo bili bolji očevi, mi gejevi bismo stvarno bili najbezbrižniji ljudi na svetu.
Imao sam više od trideset godina kad sam je ugledao. Bila je mesnata, nežnoroze boje kao gljiva na panju.
Dakle, Amsterdam, festival Milkshake, koji nezvanično otvara Nedelju ponosa, i nudistička tehno žurka u okviru festivalske ponude. Ljudi igraju, a ja, seljak sa Kosmaja, gledam u holandsku mindžu kao tele u šarena vrata. Prvi put u životu vidim pičku. I to ne pičku pičkicu, usku cicamacu, nego onako… pičku kabadahiju. Bahatu, raspištoljenu, napamprčenu pizdu. Sela ti bre ona onako, znaš, pa raširila noge, pa otvorila flašu piva.
Gledam ja nju, gleda ona mene. Priviđa mi se pokojna prababa Vida kako je pita je li rodevala. Nadam se, prabako. Jer ako nije, sad može da rodi samo tetrapak tečnog ekstazija.
„Da li ti se dopada?“, pita me njena gazdarica i prestaje da igra. „Vidim da je posmatraš.“
Pička mi se nakezila, mafija mi tu. To nije pička, to je hajduk.
„Izvini, ali mislim da mi se ne dopada. Samo mi je fascinantna. Prvi put je vidim. Mislim, ne tvoju, nego uopšteno govoreći.“
Ona se nasmejala.
„Verujem da u ovoj skupini nisi jedini. Da li želiš da je pipneš? Hej, nemoj da ti bude problem, ja sam lezbejka.“
Želeo sam. A i nisam. Pa jesam. Pa nisam.
Plašio sam se.
Taman pođem prstom i onda počnem da skakućem ukrug, da mlatim rukama kao da sam se opekao i vičem: ne moguuuu, ne moguuuu!
Ali morao sam. Ovo je bila jedinstvena prilika. Okolnosti su bile miroljubive i sapfičke.
„Zove se Nigela“, predstavi mi je kako bi stvorila koliki-toliki osećaj bliskosti.
Nigela – kao cvet iz porodice mačjih brkova. Kako nežno ime za pičku koja izgleda kao Čučuk Stana.
Sad ili nikad.
Metnuo sam ga. Mislim na prst, naravno. I nisam umro, živ sam. Ali ne mogu da se setim celokupnog utiska. Bilo je kao… kao… imalo je nekakve slojeve, kao pupoljak. Razlistana kao žužu. Čokotić zelenog grožđa, kao bućurka vlašca moje prababe Vide. (Sad nešto razmišljam: možda je imala i kondilome. Kao da sam ja znao kako treba da bude dole. Nisam sigurno hvatao kosmajske čobanice za bućurke jer čobanica odavno nema.)
Jebala me bućurka i prababa Vida, šta mi je sa njom odjednom!
E, ali znam odakle to.
Vida je takođe imala nigelu. U bašti. Zvala ju je rutava mara. Danas je zovu samo crni kim ili čurekot. Uglavnom služi za biljno ulje, premda ja volim i njene crne semenke na pecivima.
Računao sam: trebalo mi je više od trideset godina da je pipnem, pa će mi onda trebati još trideset godina da mi se digne na nju. (Ali koliko će meni tada biti godina?) Ne, malo je to. Još pedeset godina da mi se digne na nju i možda ću napokon imati priliku da dobijem dete.
U starosti. Osim ako… ako bi mi dozvolili da kao gej samac usvojim, ili da dobijem dete uz pomoć surogat majke. Ali ne verujem, ne u mom veku. Verovatnije je da će mi se posle devedesetog rođendana konačno dići na rutavu maru.
U stvari, sećam se ja i Vidine rutave mare, kada se pred smrt jednom upišala u krevet, pa niko nije hteo da je presvuče i svi proklinjali dan kada su poklekli pred njenim vapajem da je ne šalju u dom za stara lica. I da je puste da umre među svojima.
Ali nije meni kriva rutava mara. Krive su mi kamene tablice zakona ovog omeđenog pašaluka, na koje ljudi upiru toljagama i viču da mi ovako ili onako pičoka ne gine.
Vida je bila strašna baba. Jedino je ona znala koliko je tanka linija između neoženjenog pedera i diskretnog domaćina. Odavno je ona govorila da je čika Vlada peder, još kad je sa mojim ocem pošao u vojsku. A on, iako naizgled grubijan, nikada nije smeo protiv nje.
Pričala je i o mužu nastavnice Ðurđe, kako se ne klistira. Čuje, kaže, kada ode na pijacu, narod priča, kako su mu muškarci iz guzice slučajno izvlačili grašak i purenjake, i to joj je neobično smešno, smeje se desnima jer zube nema.
„I to muško? E, kuku mene, kuku mene.“
„A ti što su mu nalazili povrće, oni jesu muško?“
„Pa nije on jebô nji’, nego oni njega.“
„Prabako, ali on ima ženu, zar ne? Nastavnicu Ðurđu. Oženjen čovek, domaćin. Imaju decu. Kao što i čika Vlada ima decu. Kao što i svi ti muškarci koji su bili sa mužem nastavnice Ðurđe imaju žene i decu.“
„Ja ništa i nisam rekla“, branila se prababa. „Njima svaka čas’, oni su porodični ljudi.“
„Čekaj, a šta sam onda ja?“
„Pa dok ne dovedeš snajku, bićeš samo peder. Ljubila te baba.“
________________________________________________
MILOŠ PERIŠIĆ (1992) dolazi iz Aranđelovca. Studirao je književnost u Beogradu. Godinama je živeo u Rimu i Amsterdamu, a u Srbiju se vraća 2021. godine, kad počinje da piše za LGBT magazin Optimist. Naredne godine sa pričom “Boršč” osvaja 3. mesto na konkursu za Nagradu “Miodrag Borisavljević”, sa pričom “Rutava Mara” Nagradu “Leposava Mijušković” za najbolju priču sa LGBT tematikom, a sa pričom “Reči” treću nagradu na petom regionalnom književnom konkursu Biber. “Rutava Mara” je iste godine pročitana u emisiji Putevi proze na Radio Beogradu. Sve tri priče odlomci su iz dva neobjavljena romana za koje traži izdavača.
Umirovljeni profesor Perjačić ima stari, katodni televizor. Na njemu je heklani tabletić, na tabletiću ukrasne figurice. Policajac s kapom pod miškom, svećenik s raspelom, trgovački putnik, poštar. Tabletić je heklala njegova pokojna supruga. Artritičnim prstima tjerala je niti u mrežu koja će loviti prašinu dok se ne skori i postane tamnožuto igralište za stonoge. Profesor Perjačić neće brisati prašinu. Ne zato što doktoru znanosti, kulturalnom antropologu i nekadašnjem svjetskom putniku ne pristaje takav svjetovni posao, nego zato što prašinu sad već i ne vidi. A i nije ga briga. Ta, on je spavao u džunglama Indokine, družio se s ljudožderima na Borneu, bratimio se s papuanskim vračem i skrivao ga od mačeta seljana koji su ga optuživali za epidemiju kolere! Zar sad da se opterećuje prašinom i stonogama?
Desno od televizora stoji spatifilum, napola suh. Dobio ga je od kćeri. Brinuo se o njemu neko vrijeme, duže nego o gljivi koja je radila kefir, ali na koncu je i od toga odustao. Ostalo bilje koje mu je kćer poklonila odavno je povenulo. Spatifilum je najduže izdržao, godilo mu je zračenje iz katodne cijevi. Da si cvijet umije sam naliti vodu, možda bi imao šansu. Kći je mislila da starcu treba neko društvo, sadržaj, zadatak, smisao života pa mu je stalno kupovala biljke. Onda je ostala bez posla pa si to više nije mogla priuštiti.
To je bilo dobro. Biljke su mu išle na živce.
Sad je penziju davao kćeri pa ga je prestala zapitkivati zašto si ne kupi novi televizor, onaj tanki, plazmu. Nije joj mogao objasniti da na plazmu ne stane tabletić, ne bi to shvatila. Osim toga, ovaj televizor je naučio i popravljati kad zatreba, svestran je on. Zadnji put je osim odvijača i lemilice morao upotrijebiti i gabonski ritual za vraćanje iz mrtvih, ali na kraju ga je ipak popravio. A plazmu ne bi znao.
Prestao je uzimati lijekove. I to je neka ušteda pa koliko potraje. Po njegovoj računici, ako bez lijekova preživi još dvije godine, uštedio je za sprovod. Više ne izlazi iz stana, odjeću mijenja nedovoljno često, pere se neredovito, zarastao je u bradu i rijetku kosu. Ne razgovara s ljudima, samo sjedi na kauču i gleda televiziju. Dokumentarce. Titlove vidi loše, ali dokumentarci su često sinkronizirani, a i kad nisu, on razumije mnoge jezike. Intelektualac ima znanje u glavi, ne na Wikipediji.
Samo utone u ofucani tapecirung, opruge se poslušno rasporede među kičmene pršljenove i pusti da pred njim defiliraju egzotične afričke životinje, socijalni problemi trećeg svijeta ili štogod je već Đelo Hadžiselimović ovog puta odabrao. Pojača zvuk da nadglasa zujanje hladnjaka i puca si u glavu elektronskim topovima, tušira se njihovim mlazovima dok ne speru starački epitel s lica i utisnu mu šarene, bogato saturirane slike u rožnicu.
Ne ustaje kad zvone na ulazu u zgradu. Neka zvone nekom drugom, njemu sad lete ptice iznad južnih mora. Ne čuje kad zatvaranje vrata odjekne stepeništem, niti korake koji se penju na njegov kat. Ptice se gnijezde, traže hranu, to je pitanje života i smrti.
Onda odjednom – slika nestaje. Ekran je crn, zvučnik šuti. Ptice su odletjele. Profesor je zatečen, usta mu se nijemo miču, oblikuju:
“Ma što…”
Lampica na dekoderu ne gori. Nema zujanja hladnjaka. Nema struje.
Iz hodnika zgrade čuju se pokreti, škljocanje, kao zatvaranje ormarića… Uz duboki uzdah i škripanje zglobova ustaje i žuri do vrata, tlak mu raste, prsti drhte dok hvata kvaku. Na hodniku je muškarac u radnoj odjeći, s velikim logotipom HEP-a. Kutija s alatom njiše mu se u ruci, dok se udaljava od brojila i žuri prema stepenicama. Perjačić, kapilare mu cvatu po izboranom licu, viče za njim:
“Stanite! Što je ovo?”
Mladi radnik sliježe ramenima. Vilica mu se pomiče, prebacuje žvakaću s lijeva na desno:
“Niste platili… Dopis vam je u sandučiću, platite pa će Vam opet uključiti… Ja tu ništa ne mogu.”
“Mladiću, električna energija je civilizacijski doseg, ne možete mi je uskratiti! Pa da imam, platio bih!”
Električar je, to mu se jasno vidi na licu, umoran od ovakvih razgovora. On ima posao, možda i obitelj koju treba hraniti. Radne zadatke treba izvršavati, isto kao što i račune za struju treba plaćati. Slušanje pritužbi nije u opisu njegova posla:
“Gospodine, što ja tu mogu? Ja Vam moram obustaviti isporuku električne energije. Možete podmiriti svoje obaveze i platiti ponovno uključenje. Ja moram postupiti po nalogu”, okreće glavu i odlazi. Na koncu, misli si, što da mu kažem, starac je sam kriv. Živio je dovoljno dugo da uštedi novac za struju, ako na to nije mislio ranije… Ha, to je njegov problem. Ali profesor Perjačić mu je za leđima, koščati prsti grabe električara za rame:
“Ne mogu podmiriti, jer nemam novaca! Ne možete mi isključiti struju, čuješ?! Idiote jedan, vrati se i uključi je!”
Električar se trza, otresa ruku sa sebe. Idu mu na živce ti starci, previše ih je. Žive sami u stanovima dostatnim za četvero, guše zdravstveni sustav svojim kroničnim astmama, dijabetesima i osteoporozama, njihove mirovine prazne proračun, a oni žive vječno, kao vampiri, ustali iz grobova samo zato da bi sjeli na stolice u autobusu, jer oni moraju u grad baš onda kad je najveća gužva, kad pošteni, vrijedni ljudi idu zarađivati za život, i onda takvi starci ne plaćaju struju, i onda je on negativac kad radi svoj posao i dođe je isključiti.
“Makni ruku s mene, ej!” glas mu zvuči strogo, prijeteći. Prešao je na “ti” i štrca slinu kroz zube. Starac mu izgleda kao osušena riba; ako ovo eskalira i on bude morao potegnuti šaku, neplatiša bi se mogao raspasti.
Profesorovo lice iz crvenog postaje ljubičasto. Usna mu se trese, ruke mu se tresu, sav se trese. Da je mlađi, zgrabio bi električara za grlo. Ali nije. Ne može, svjestan je toga. Zato samo stoji, zuri u dušmanina i bučno diše. Mladić mu se podsmjehuje:
“Stari, vrati se doma, nemoj umrijet tu na stepenicama.”
Profesor mijenja boju lica još jednom. Grčevito se hvata za grudi.
Jebote, stvarno će umrijet! Što ću onda? prolazi električaru kroz glavu.
Profesor si trga dugmad s požutjele košulje, grebe noktima. Tu se izbrazdana prsa nadimaju, hropću i pište hvatajući zrak…
Samo mi je ovo trebalo! Električar osjeća kako mu se koža ježi, ponovo postaje profesionalan i prelazi na “Vi”: “Je… Jel Vam dobro?”
Tu njegovo staro srce lupa nepravilne ritmove iz džungle…
“Ajde, vratite se lijepo u stan, sjednite malo, uzmite vode, šećera… Skupit ćete već za tu struju…”
Tu, o tankoj vrpci od upletene ljudske kose, visi kožna vrećica koju mu je na rastanku poklonio njegov pobratim, papuanski vrač. U nju profesor već izvježbanim pokretom zavlači prste i grabi fini, mekani prah te ga baca u lice HEP-ovcu. Čestice lebde u zraku. Šareni, svjetlucavi oblak. Ne padaju, vrtlože se kao žive, čuje se kako tiho šapću jedna drugoj dok se lijepe mladiću za lice, ulaze mu u oči, nos, pluća.
Umirovljeni profesor Perjačić ima stari, katodni televizor. Na njemu je heklani tabletić, na tabletiću ukrasne figurice. Policajac s kapom pod miškom, svećenik s raspelom, trgovački putnik, poštar i električar s kutijom alata.
_____________________________________________
ZORAN KRUŠVAR već dvadeset godina zabavlja, iznenađuje i uznemiruje čitatelje svojim pričama. Do sad je objavio niz knjiga:
“Najbolji na svijetu” (Mentor, 2004.)
“Izvršitelji nauma Gospodnjeg” (Mentor, 2007.)
“Zvijeri plišane” (Knjiga u centru, 2008.)
“Kamov se vraća kući” (Mentor, 2010.)
“Zaljubljeni duhovi” (V.B.Z., 2011.)
“Poduzmi nešto” (Izdavački centar Rijeka, 2011.)
“Flumen Obscura” (Hrvatsko društvo pisaca, 2015., kao dio kolektiva Fluminati)
“Zlatni retriver” (Gradska knjižnica Rijeka, 2018., kao e-knjiga)
“Disaster – dijagnoza modernog biznisa” (Crocon, 2020., u suradnji s Lindom Poščić Borovac, Anom Zoričić i Veronikom Uravić Čolak)
“Grickonja užasa” (Hangar 7, 2021. Ilustratorica: Ivana Babić)
“Šuma iza grada” (Hrvatsko društvo pisaca, 2022.)
Njegovi radovi dobili su nekoliko nagrada, uključujući nagrade Sfera, Artefakt i Best Corporate Book, a omiljeni pokemon mu je Snorlax.
Kad ne piše knjige, uči programirati video igre koristeći Unity i C# te ovim putem traži posao u gaming industriji.
U međuvremenu pije puno čaja i sanjari o šumama.
– o knjizi Šuma iza grada: “Šuma iza grada čarobno je mjesto. U njoj možete susresti vile, vještice, zombije, krokodile i umirovljene akademske građane koji preživljavaju sakupljajući samoniklo jestivo bilje. No, što se dogodi kad se, kao dio projekta turističke zajednice, u šumu odjednom usele partizani?
Knjiga “Šuma iza grada” uvodi bizarne i fantastične pojave u svima prepoznatljivu hrvatsku svakodnevicu, a priče o životu radničke klase podvlači likovima iz bajki i horor filmova.
Autor je žanrovski svrstava u magijski kapitalizam.”
ako nađeš nekog uz kog si bezbrižna udahni dublje nego ikada rastresi kosu pticama raskrili razdragano ruke podigni čelo u sunce i osmjehni se tamnim prazninama neće te više nikad sustići
ako nađeš nekog tko te često nasmijava zime će odjednom postati blage a polovi nježno se otapati ti ćeš zaplivati tad u smiraj gdje se more u nebo razlijeva a nebo moru udvara
smijeh će kao zakrpa prekriti sve tvoje složenosti ako nađeš nekog s kim si bolja nego sama prihvati i dopusti sebi biti ona koju si dugo skrivala
***
NJEGOVE SU RUKE GOVORILE
moj otac umro je u svome domu u svom krevetu pred mojim očima na moj rođendan
neću nikada zaboraviti mir koji sam na kraju ćutila oko njega i kako se pitomo borio za dah njegove oči već dalekog pogleda iz kojih je polako tako polako nestajao život
a dok je uzlazio prema svome tjemenu u namjeri da zauvijek napusti umorno tijelo u očima sam mu lovila sve s čime se konačno pomirio
u maniri duge između dva treptaja jedan su za drugim slijedili iznenađenost strah opiranje uznemirenost tuga nježnost ljubav i mir
i onda bez treptaja samozatajno kao što je i živio tiho je prhnuo u tajnu života
ostalo je tijelo kao svjedok svih naših dodira i zagrljaja ogrubjele stolarske šake koje su nespretno a nježno milovale
nije znao ljutiti se na mene samo bi blagošću sve pokrpao jednako kao što je brižno i smireno znao sve čega se dotakne popraviti i sastaviti
ipak najdublje nosim njegov meki skrbni pogled kojim bi me sačekivao i ispraćao kroz životne avanture bez prigovaranja i bez osude
nije bio od mnogo riječi
njegove su ruke govorile za njega prešutno znam da si pripadamo još i sada kad se samo čini da ga više nema
***
LEPTIRI
ako nema patnje nema ni ljubavi kažeš po tome ćeš ti uvijek biti moja nevolja iz patnje u čežnju iz čežnje u patnju vozim beskonačnu osmicu središte joj položeno u meni čas u njemu gmižu gusjenice čas lepršaju leptiri kružeći svoju preobrazbu pažljivo ih lovim da zarobim tu jednodnevnu ljepotu i da im kao pravi kolekcionar eterom osiguram vječni život kad ih jednom tako nepokretne poredam jednog do drugog i zaštitim od dodira
bit će to najljepša i najveća kolekcija sreće i patnje koju si ikada vidio
***
OTVORENO
finim uzdužnim rezovima otvorit ću kožu razgrnuti meso zaroniti u pustinju svoju pomno preslušati kosti. sve skriveno osvijetlit će u tom jasnom trenutku spremnost da se razmrvim pod neizmjernim nebom.
nanizat ću pravilnu nisku svih pohranjenih bjegova i okititi njome svoj izborani vrat da sakrijem vrijeme od sviju što zaviruju u moju prolaznost da dopustim svjetlosti da se slama kroz mene da drhti u titraju.
uostalom sve je još tu u tragovima kao otrov u malim dozama liječi me i prelijeva gdje bih bila prazna ili me ne bi bilo.
***
PETI ELEMENT
kad bih mogla vratila bih vrijeme da se volim odmah tamo na početku svega bila bih nježna prema sebi i šaptala si jutrima o kako si divna ti jedina i najbolja za mene! pa bih se grlila i gledala i ljubila čuvala bih svoju radoznalost ljuljuškala zanos cjelivala svaki susret sa sobom
kad bih mogla vratila bih vrijeme da sama sebe vidim i razumijem prije svih nesporazuma i nesigurnosti prije strahova i beznađa dovoljno na vrijeme da izbjegnem životna poravnavanja i ispravljanja da u mjehuriću od ljubavi pregovaram s odraslima
kad bih mogla vratiti vrijeme dopustila bih da se sama sebi svidim na prvi pogled da se zaljubim u nasmijanu sebe i budem najbolja prijateljica vlastitim potragama u mom životu ne bi bilo idola ni ljubomore ni bijesa ni tuge ni strahova ne bi bilo oni u ljubavi izgaraju
kad bih mogla vratila bih vrijeme samo da budem ljubav svog života
_________________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 1964. u Puli. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer jugoslavistike i dodiplomski studij bibliotekarstva. Od 1990. radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u porečkoj srednjoj školi, a od 2017. vodi ustanovu u kulturi i cjeloživotnom obrazovanju. Pjesme su joj dosad objavljene u časopisu Dometi i na portalima Čovjek-časopis i Astronaut.ba. Njezina prva zbirka pjesama naziva Privilegija leta objavljena je u izdanju Biakove iz Zagreba, 2022. godine (urednica Darija Žilić). O sebi najbolje uči kroz druge. Intrigira je čudo riječi, život u trenutku i ljudska priroda. Živi i radi u Poreču.
„…iznenadit će snažan ritam, mnoštvo bogate metaforike, no prije svega otvorenost, eksplicitno iznošenje emocija, čitavog dijapazona osjeta, od ljubavi do mržnje, bez ostatka. I u tome jest posebnost ovog trodijelnog poetskog teksta. U prvom dijelu prije svega usmjerenost na drugog, na strasti, gubitke, zapitanost nad rasulom koje ostaje nakon svega, dok je u druga dva ciklusa Preslušavanje kostiju i Privilegija leta autorica usredotočena na raskrinkavanje tabua i obiteljskih tajni. Posljednja pjesma u knjizi, Peti element, to i pokazuje.“ – iz pogovora Darije Žilić
fotografija autorice: Ana Knežević dizajn korica knjige: Dea Curić
Internetsko pretraživanje Anne Sexton Kaže da korisnici također pitaju Is it true Anne Sexton What happened Anne Sexton When did Anne Sexton die Did Anne Sexton attend college I puno je još pitanja korisnika O mojoj majci po zdjeli mlijeka O mojoj sestri po zdjeli hladnih krumpira Anne i ja sjedimo na širokoj prozorskoj dasci Vedra je proljetna noć i svaka ima svoju sjajnu zvijezdu Anne je stvarnija nego što može biti Moj grijeh moj grijeh moj grijeh Anne se dogodilo sve što je moglo i moralo Njeno je uzglavlje oduvijek mramorno Anne jedino još nije umrla Vidim je u zelenilu koledža Pod stablom kuglastog javora gricka dugačku slamku I zadirkuje Silviju Vidim je parkiranu u garaži Pod kupolom limene kutije gricka dugačku cijev Zadirkuje nas Izaziva Hoće da se stalno pitamo je li Anne tako htjela ili je to tek Obična nesreća
***
WISLAWA. SESTRA.
Kako Wislawa podnosi noći pitam se povremeno
dok tražim položaj za stolom, pod tušem dok polažem pramen kose na bijeli jastuk
Kakva je Wislawina noć
ona je katkad moja mama ona je uglavnom moja sestra
Wislawa tješi, kaže, znaš da zvjezdani prah zapravo ne svijetli Zvijezde su uopće precijenjene, govori umjesto uspavanke, i dan se sasvim lijepo podnosi i bez njih
Wislawa je nježna rijeka Dugačkim prstima obrezuje šume mnogih riječi, vadi ih pažljivo, češlja im korijenje Silnim tokovima razvrstava stotinu radosti
sadnice, trajnice, neobavezno štivo početak i kraj
Kako Wislawa podnosi ijednu noć sad kad je utonula u utrobu zvijezde
To su pitanja koja sebi postavljamo
***
ADAME, SESTRO.
Otkud ti, Adame, u mojim pjesmama o sestrama? I može li se reći nešto u tvoju obranu? Knjiga je to i o noći, brate sestro, reći ćeš u kojoj skupljamo kosti svih osakaćenih svjetova. Prigrlimo u krilo stihove. I dugo dugo češljamo njihovu kosu.
Gdje si ti u noći, Adame? Jesi li pokriven njezinim noćnim velom ili svijetli tvoja glava? Blještavi oreol. Putokazuje, osvjetljava knjigu koju vrijedi pročitati
za ovog svijeta
s kojim nemamo baš ništa.
Nego, reci, otkud ti A DA ME nisi pitao
gdje je najbliža autobusna stanica sklonište za napuštene životinje ima li ovdje galerija ili kazalište
gdje je, zapravo, u ovom gradu moguće nestati.
***
GWENDOLYN. MAJKA.
Postala si moja majka jedne nedjelje Bila si Gwendolyn ljubavnica predana nježnim kućnim radinostima a onda si postala moja majka U vremenu između šarenog pokrivača i kolačića s čokoladnim mrvicama ugnijezdila si mrvicu mene u prostor između prepona Paperje je pokrivalo moje tjeme Slušala sam kako recitiraš Svlačiš se Predosjećaš primirja Tišinu kišnog jutra Daljinu posljednjeg noćnog vlaka Bila si dijete i majka majka-dijete odraslom muškarcu Gledala sam te iz utrobe iz početnog gledišta Bila si predana Bila je još jedna mazna nedjelja u nizu Uvukla sam se u tebe kao magla u prazan prostor iznad jezera Bila sam tvoja voda Ljuljala si me Utjeha-majka sklupčanu u krevetu Dok ne odu mrakovi sjene i jedno veliko čudovište ispod ružičastog kreveta
***
IRENA.
Koračam kroz sobu
gore sam dolje sam
u kojoj smo nekad sjedile.
Nad glavama rastopljen mjesec i jedan svileni bljesak
štit da nas nitko ne nađe u dalekim svjetovima
štit da nas nitko ne čuje u dubokim riječima.
Koračam kroz sobu i znam napisat ću ti pismo sestro Irena. Napisat ću ti: posudi mi jednu od onih cvjetnih haljina od svile pođimo na najveći berlinski trg
tamo smo mnoštvo tamo smo sve i tamo smo ništa.
Tako je, čini se, najbolje.
Bit ćemo jedna za drugu samo to nam treba kukuljica od svile — malo nošena malo prozirna — Nitko to neće uočiti jer cvjetovi su tako postojano lijepi tako su žuti i tako su veliki.
A kad se vratimo, napisat ću: pođimo opet u našu strašnu sobu zasadimo stopala u noćne papuče ukopajmo tijela u noćne ogrtače.
Poezija je najmilija dok je obasjava samo trag mjeseca.
Tvoj prst pokazuje posljednji stih. Posljednji su stihovi uvijek strašan kraj ipak jedini izlaz ipak vidim ti i dalje pišeš.
IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je na pojedinim internetskim portalima, u časopisima te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Neke su joj pjesme i kratke priče pohvaljene, a neke nagrađene. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Pokretačica je Književnih dana Marije Jurić Zagorke koje organizira i provodi u suradnji s Narodnom knjižnicom Vrbovec, a u sklopu kojih je raspisan i natječaj ZA najbolju GORKU priču. Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba. Svoju drugu pjesničku zbirku Plava mahovina objavila je 2020. godine, također u izdanju Hrvatskoga društva pisaca.
Vesnu i mene oduvek prati kiša. “Dobar ti je kišobran. Devojka ti ima ukus“, dobacio je čovek koji je, siguran sam, čekao na pecivo upitne svežine. Pogledao sam kišobran išaran Ajfelovim kulama u Parizu. Nekako je u mojim rukama bio neobičan. Nisam putovao tri godine i Francuska je bila dalje nego ikada pre. „Ona mi nije devojka. Ona je,“ napravih pauzu, „samo tu došla da kupi nešto.“ Pogledao je u mene, pa u kišobran, pa opet u mene. „Nisi njen tip?“, upitao je. „Nažalost“, rekao sam. Kada je izašla, okean ljudi se slivao ravnomerno iz svih pravaca. Trebalo je nekuda krenuti. Ali kuda? Vesna je u određenim stvarima infantilna. Avanturista. Vidovi zabave koja ona voli su filmovi, post pank i, tada sam uvideo, čudna hrana. Nismo mogli u park. Nisam imao baš puno novca. Preturao sam foto aparat u džepu i razmišljao da ga nekako negde „utopim“. Sve ove misli su se nalazile u mojoj glavi dok je Vesna vezivala plastičnu kesu u kojoj su bili jogurt i burek. „Pa ako si spremna. Molim te, posle tebe“. Ispuržio sam ruku kao i jednim trzajem ruke otvorih kišobran. Vesna se smejala. „Oh, hvala.”
„Moram biti ovako fin jer takva riba pored mene nalazi se jednom u dvesta godina. Ajde ovaj, zajebi ove engleske fore. U Engleskoj valja samo pank. Gde idemo?“. Znatno sam promenio ton. Pomislio sam da idem sam kući, da će imati neke obaveze. Uvek se tako odvijala situacija kada bih promenio ton.
„Hajmo do mene. Ionako počinje FEST za dva dana. Možemo gledati trejlere a i još sam gladna. Pre toga, idemo do pošte i u knjižaru. Da vidimo šta ima.“ „Hajde.“
Na putu do Glavne pošte, kapi su menjale tempo. Džezerski su se klizale po jaknama koje ljudi oblače samo u oktobru. Siguran sam da u mnogim buticima postoji odeća obeležena sa „OKT“. Ljudi prolaze i razgovaraju mobilnim telefonima. Negde žure. Vesna i ja hodamo sporo dok ona pominje kadrove iz kojih bi izvukla najviše iz ove zaista mokre situacije. Takva su vremena. Uvek smo govorili kako su bizarnosti postale uobičajene, kako su masovne školske pucnjave u američkim gradićima nova budućnost. Kako je svet jedna velika puška. Satima sam mogao slušati njene monologe koje bi ukrašavala osmehom posle duboko tužnih grimasa. Bila je čudna. Od kada sam je upoznao i video njenu rupu u mrežastima čarapama, smatrao sam da je kroz njih pala prva kiša ikada. I od tada oduvek stomak mi se grči na pomisao kako Vesna svojim zagrljajem utiskuje sve moje atome na svoje male sise. Poput pisca koji na papir utiskuje mastilo. U pošti, ljudi su glasno licitirali. Tako se činilo. Velika svetla i hol davali su orvelovski utisak. „Pogledaj sve ove ljude koji nešto plaćaju. Divno je ali u isto vreme se plašim.“
„Nema potrebe da se plašiš. Oni su se samo sklonili od pljuska i pomislili kako nisu nešto platili pa eto. Sada je prilika.“
„Vrlo moguće, Uroše. Ali ja ne znam zašto sam rekla da hoću ovde“.
Nasmejala se. Kese su navirale u naletima. Kiša je zapljuskivala obalu četrdeset dana. Apokalipsa se odmotavala u slepoočnicama. Hteo sam da je poljubim dok se tako smeje, ali sam ipak zabacio ruku u džep.
„Vidi.“
Izvadio sam mali austrijski digitalni aparat marke „Maginon“. Jako solidan iako postoje mnoge bolje marke sa jačim objektivima i bezbroj funkcija.
„Hajde da uslikamo.“ Škljocnuo sam. Divila se mom osećaju za kadar.
„Bio bi dobar kamerman. Uroš Poletanović, kamerman. Kako ti to zvuči?“ rekla je.
Prizor svih kesa koje na nogama kreću ka meni i Vesni su imale automatske puške. Odašiljale su rafal. Opet trenutak za poljubac. Nisam to uradio.
„Zvuči jako izmišljeno“, odgovorio sam dok sam stavljao digitalac u kaput. “Hajmo u knjižaru. To je naše stanište.“
Opet, kišobran, gestovi, smeh. Čudna tura je to bila. Nismo imali nikakva zadržavanja i značaj posete pošti je imao sve manje smisla. Nismo imali nikakva pisma za poslati. Bilo smo sami na poljima tečnosti. Knjižara je bila nedaleko od Glavne pošte u Kosovskoj ulici. Ovaj put nismo mnogo pokisli. Kese su bile „nežne“ ovoga puta. U knjižari smo čitali naslove i davali radijske opise datih knjiga. Mešali smo motive iz knjiga i napravili esej o trenutnom stanju svetske literature. Bilo je smešno. Nikada nisam video Vesnu da se tako smeje. Utišavali bi ton kada bi prodavci dolazili jer ipak smo na neki način, i mi škrabatori u toj velikoj igri literusa. Ko bi spajao Ivu Andrića sa Vilijamom Foknerom? Idioti. Dosotojevskog sa Ruževičem? Bolesnici. Na kraju je kupila knjigu bivšeg ljubavnika. Mislim da me je jedna plastična kesa upucala pravo u nogu. Bol je bio staklen kao bašta. Po lišajevima u duši padali su staklići. Kada smo izašli, ćutao sam. Pričala je o programu FEST-a, o nekim Latinosima. Stan je takođe bio blizu pa ni ovoga puta, sem mog ranjavanja noge, niko nije pogođen efektom staklene bašte laserima ili tako nešto. Stajao sam na prozoru i pušio.
„Voliš tortilje? Evo ti kapica.“ Od novinskog prospekta u kom je program FEST-a, napravila je gusarski šešir.
„Volim. Kažu da manje goje nego obično testo.“
„Da. Ali imam samo luk. Ako nam se usmrde usta možemo da se ljubimo bez problema. Šalim se. Nije toliko strašno.“
Pogled mi se gubio na čudnu zgradu preko puta koja je imala par krovova. Mačke su upadale u dimnjake. Posle nekoliko minuta bi izlazile. Ugasio sam cigaretu i rekao Vesni: “ Pogledaj. Zar nije filmski. Napisaću priču o tome. Kao ovaj dasa.“ Ovog puta sam izabrao magični trik vađenja slike Ernesta Hemingveja iz novčanika. Potom ništa. Glup trik. Svakako bezbedniji nego hloroform u maramici.
„Vidi ga kakav je! Daj sad ja da probam da fotkam.“
Uz nekoliko kratkih objašnjenja gde je šta na tom malom aparatusu, Vesna se pripremila za škljocanje. Facu sam prekrio slikom. Fotografija je ispala dosta čudna.
„A sada filmovi. Evo prvi. Klik.“ Nasmejala se ko zna koji put danas udarivši me po kolenu. „Fokstrot“. Neki izraelski film. Priča govori o nekim Jevrejima koji saznaju da im je sin poginuo u ratu. Prikazuje raspad jedne porodice. Kiša je pored svih tih dijaloga i alegorija iz filma neprestano padala. Tortilje su odavno bile pojedene. Vesnine oči su počele da rastu. „Američka pastorala“. Sejmor, Šveđanin jevrejskog porekla, živi u Americi. Njegova kćerka ide na neki politički skup protiv rata u Vijetnamu. Opet Judaizam. Vesna uzvikuje: “Run through the jungle jee!“
„Čovek-Švajcarski nož“. Henk je pretrpeo brodolom i gubi svaku nadu da će ponovo videti svoju ženu. Leš se nazire na obali i on steče novog prijatelja, koji je neko vreme bio mrtav. Henk me podseća na Vesnin osmeh. Noga je i dalje bila krvava.
„Zanimljivi su svi. Hajde da odemo na bar jedan“ rekla je dok je prala sudove.
„Problem je karta. Nemam posao sada. Kiša je, a tada sam uvek nepokretan.“
„Častiću ja. Uostalom imam i ja neki montiran film na eksternom hard disku. Možemo jedan dan taj film ili ove na FEST-u.“
„Ti si baš, profesionalna. Bolja od celog tog festivala. Kako se zove?“
„Nisam mu dala naziv. Volim da neke stvari ostanu nedorečene. Govori o mom bivšem dečku. Meksikancu. U Meksiko Sitiju postoji motel gde čekaš sat vremena za sobu kako bi tucao. Nuno me je odveo tamo. Čekali smo u kolima sat vremena i naposletku otišli kući. Nije mogao da izdrži.“
„To je tvoj, sextape? Mislim, taj film.“
„Ne. Snimala sam pijana enterijer kroz neki luster koji je držala Anhela.“
Projekcija je trajala tačno pet minuta. Film je prikazivao nekakve obrise oblikovane čistim pustinjskim esidom. Sniman je kroz neki kaledioskop, prvo Nuno onda Anhela. Setio sam se sunca u Gvaldahari. Zagrevanja. Setio sam se da će se ova planeta dugo grejati dok ne dođe do tačke topljenja. Vesne neće biti. Mene neće biti. Meksika. Nuna. Onog tipa iz pekare neće biti. Sve će nestati i neće biti kiše da spere sve ovo. Viševekovno štucanje padavina će izvršiti suicid.
Bez ikakvog upozorenja, grom je udario negde u blizini. Kroz krov na potkrovlju smo pogledali nebo i shvatili da budućnost dolazi. Vesna me je zagrlila. Osetio sam svaku ćeliju njene šake. Takva šaka je poput vlažne maramice koja osvežava. Stajali smo ispred prozora i čekali kao onaj Jevrejin na kraju filma „Serious man“ Braće Koen. U pozadini je V.O. „Somebody to love.“ I onda. Crn ekran. Proleće je nastavilo da se prikazuje trideset tri otkucaja u sekundi. Na toj čudnoj traci. Proleće je čekalo.
DEJAN KANAZIR rođen je 1997. godine u Beogradu. Aktivno piše poeziju od svoje četrnaeste godine. Bivši polaznik radionice kreativnog pisanja u Biblioteci „Milutin Bojić“ koju je vodila Violeta Vučetić. Pobednik „Zvezdarijade“ 2015. u Beogradu. Kasnije je postao pasivan član i posetilac skupova Književnog društva „Orfisti“. Svoju poeziju javno je čitao na beogradskim večerima poezije (Poezin party, ARGH večer poezije, Pet minuta pažnje, Na sav glas, TROP Autsajder, Punchtown poetry Pančevo). Njegove pjesme zastupljene su u: „Rukopisi 40“, „Rukopisi 43“, „Časopis TEMA, Zagreb“, „Poezija Zagreb“,“Časopis Gradina“, “Beogradski književni časopis”, blacksheep.rs, astronaut.ba, strane.ba, čovjek-časopis, hiperboreja.blogspot, fenomeni.me., nigdine.com, zbornik ljubavne poezije bludnistih.com.
2019. godine, njegovu prvu zbriku pesama „Ništa se ne dešava utorkom uveče“, objavljuje PPM Enklava pod okriljem Zvonka Karanovića kod kojeg je išao na radionicu u DKSG Beograd.
Dve godine kasnije objavljuje drugu zbirku poezije “Ljudi koji skaču na haube” (PPM Enklava, 2021.)
Sledeće godine biva uvršten u antologiju savremene srpske poezije “Logične pobune” koju je priredio profesor Stevan Bradić (Laguna, 2022.)
Pored poezije, piše kratke priče i dramske dijaloge.
NEKOLIKO SATI PRIJE
Nekoliko sati prije na Margaretskoj
Noć najavljuje kišu
Posljednji koraci teški kao olovo
Tisuću puta prelazim taj put
Utrkujući se s nepoznatim - polja
Loše osvijetljene stanice
Bilo je i toga, bilo je i patnje
Razasute i neugodne i oštrobode
Detalja nekih orisanih iznenadnim
Udarima munje
Prozor zatvoren i pismo zapečaćeno
Osvijetljene stanice sigurni gradovi
Sve je detalj izbrisan i prah oduhan
Prije nekoliko sati na Margaretskoj
Noć najavljuje kišu
Ovdje već snijeg, oluja
Slaba svjetlost:
No, ne skrivati se, nikada ne činiti to
Ravnodušan, pomalo zalutao
Na putevima zemaljskim ići
Ići po kiši.
(iz zbirke pjesama "Trošenje maske", 1974.)
***
VLADAR NAMJEŠTAJA
Doći do ruba stola
Učiniti ga osloncem ne preprekom
Poduprt o naizmjernu plohu
Udarati rukom koja vlada
Dijeliti mrvice nade tajnu hranu
Beskućništvo što se naslanja na prozor
Odlazeći zatim udaljenom ulicom
Pored noža koji razrezuje kruh
Razmiješta i dijeli
Vodu i hranu, tajnu zračnih ostataka
Doći sve do ruba stola
Kako bi se postalo ravan stvarima
Izaći iz tame ispod stola
Vladar namještaja
Onaj koji se vratio iz lova odrastanja
S razlozima krvoločne osvete
Nježnim srcem koje se kaje
(iz zbirke "Gimnastičar u pidžami", 1978.)
***
VRTLAR
Koliko si putovao koliko tijela milovao
koliko tajnih večera koliko izbjegnute patnje
koliko suza na praznim stranicama
(veliki i mali ljudi i njihove sudbine u knjizi)
koliko vlakova i aviona i ciganske muzike
koliko istine istinitije od istine
koliko jezera i mora koliko
šutljivih ribolovaca
zamišljeni čitači istražuju na policama
još jednu istinu koja će ih uspavati
koliko svega koliko ničega koliko koliko
aspirina znojavih plahti prljavih košulja
koliko razgovora poslije koliko šutnje
činio sam sve ne bih li izbjegao samoću
učio nove vještine postajao vrtlarom
kućevlasnikom sladostrasnim tajnikom
bijah povjerenikom najbjednijih
nadah se odgovorima a svuda skrivaju tajne
koje dobro znam: dobro se čini iz dosade
zli pate a nesretni uživaju najveću milost
(iz zbirke "Semantička gladovanja", 1983.)
_____________________________________________________
BRANIMIR BOŠNJAK (Vrbica kraj Osijeka, 9. XI. 1943 – Zagreb, 18. XI. 2016), hrvatski književni znanstvenik i pjesnik. Diplomirao je u Zagrebu 1991. novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a doktorirao 1996. radom o suvremenom hrvatskom pjesništvu na Filozofskom fakultetu. Od 1978. zaposlen na Hrvatskom radiju, od 1989. urednik dramskog, odnosno igranog programa Hrvatske televizije, od 2000. do umirovljenja 2008. urednik Dramskoga programa Hrvatskog radija. U njegovim prvim pjesničkim zbirkama (Sve što nam prilazi, 1969; Trošenje maske, 1974) kritika je prepoznala pripadnost iskustvu egzistencije; potom u njegovu poeziju prodiru i elementi postmodernističkih poetika te iskustvo medijalnosti (Posude za vrijeme, 1996; Susačke razglednice, 2001; Svrhe malih stvari: SMS poruke, 2008; Izgubljen u internetu, 2009). U esejima i kritikama bavio se suvremenim pjesništvom i opisom poetičkih modela (Pisanje i moć, 1977; Potrošeni govor, 1980; Modeli moderniteta, studija o pjesništvu Josipa Severa, 1998; Hrvatsko pjesništvo – pjesnici 20. stoljeća, I–II, 2010); također je istraživao povijesnu avangardu i radiodramu (Apokalipsa avangarde, 1982; Proizvodnja života, 1988; Žanrovi žudnje, 2005; Žanrovske prakse hrvatske proze, 2007; Radiodramski žanr hrvatske književnosti, 2012). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2009).
Ostale važnije knjige: Gimnastičar u pidžami (1978), Semantička gladovanja (1983), Nove pjesme (1988), Smrt između programa: izabrane pjesme 1969–2001 (2001), Pjesme na dnu svijeta (2013) - bilješka preuzeta s Hrvatska enciklopedije, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Vraćam se tamo gde je sve počelo morska obala oljuštene fasade nalik na alge umorni pušači na balkonima
modrocrvena zavesa na štoku vrata osušen veš na žici žega
meštanke Bonađije starice bronzane kože u stolicama na rasklapanje sede ispred svojih radnji i domova
od jedne kupujem dinju brojim brazde dodirom kore Devedeset! uzviknem im Toliko ću živeti!
niz ulicu tinejdžerka se iskrada u za broj većim sandalama sa visokim potpeticama
sedam u auto na radiju glas Roberta Murola Ti si loša žena
ne bežim samo ne znaš gde treba da tražiš
***
BRAJON GISIN TVRDIO JE DA KNJIŽEVNOST KASKA PEDESET GODINA ZA SLIKARSTVOM
Kustos me uzima za ruku trebalo bi otputovati odavde iz prostora zaborava
na izložbu gde je mamurluk naslikan kao aloja koja se savija pod suncem
u galerijama se pleše moguće je završiti u nečijem krevetu ili ipak ne
pomažu mi povremeni odlasci na ostrva mirišem plodove narandži mazim žuto krzno mačka puštam more da me proguta i očisti
privremenost iskri u vazduhu srećem mudre ljude na raskopanom putu razgovaramo iskreno
obraćam pažnju na nežnost
ponekad me dočeka mračni kutak ponese ka najnižoj tački okeana ili u zapušteno šipražje
ubrzo
počinje novo poglavlje slova se ređaju jedno za drugim uz sve propratne greške
***
FRAGMENT MAPE KRETANJA
Galebovi uzrujano krstare i presecaju nebo tik iznad krovova posleratnih zgrada boje peska na Aleji Solidarnosti
umesto ka moru pogled im je ustremljen ka kontejneru nadomak pešačkog prelaza
odbacaju tamne kore banana kidaju plastične kese iz kljunova im ispadaju opušci cigareta
njihovi krici podsećaju me da sam kao i oni
na neodređen čas ovde zalutala
***
MIRIS BREZE
Sanjala sam dom s brodskim podom i hrastovim krevetima nepoznati ljudi nizali su svoje pokrete jedan za drugim koreografski usklađeni nisu me primećivali
kroz prostorije menjali su se nameštaj i boja zidova
u sobu sa izlazom u dvorište bez pomoći štapa ušao je moj deda u plavom puloveru mirisao je na brezu
izgledao je mlađe nego što zaista jeste izustio Moja prijateljica Jevrejka umrla je jutros i zaplakao trljajući slepoočnice
prišla sam mu to je bio naš najduži zagrljaj
Spavala je zatim se nakratko probudila udahnula i poslednji put izdahnula
odmakla sam se i pogledala ga pravo u oči ukočena, ali bez straha
rekao je Tako bih voleo i ja da umrem
***
NOKTURNO OPUS 9 BROJ 2
U prizemlju zgrade iz doba socijalizma kroz otvoren prozor dopire muzika večernji vazuh prepliće se sa klavirskom kompozicijom
dugi, čvrsti prsti klize preko dirki naočare sa tamnim okvirom na grbavom, muževnom nosu kapljice znoja
proleće je nezamislivo daleko nisam dobro spavala kako bi izgledalo živeti sa ovim čovekom?
asfalt puca usled hladnoće grad tone
_____________________________________________
MARTINA KUZMANOVIĆ rođena je u Beogradu, 31.8.1990. godine. Diplomirala je na Građevinskom fakultetu.
Pesme su joj publikovane u zborniku Rukopisi 43 i 44, književnim časopisima Dometi, Enklava, Gradina, Libartes, Beogradski književni časopis kao i na portalima Čovjek-časopis, Astronaut.ba, Strane.ba, Bludni stih i Vavilonska biblioteka.
U okviru izdavačke kuće Enklava, objavila je zbirke pesama Ovo telo je hotel (Beograd, 2020, urednik Zvonko Karanović) i Van sezone (Beograd, 2022, urednici Marko Đorđević i Zvonko Karanović).
Trenutno živi u Varšavi i redovno se vraća u Beograd.
Moj otac je rođen 1956. godine u selu Brolić, u siromašnoj porodici. Djetinjstvo ga nije mazilo. Žitelji Brolića su se bavili poljoprivredom i išli u Peć na haotičnu lomu, gdje su pazarili meso, mlijeko i mliječne proizvode te voće i povrće. Brolićani bi sve što su imali donosili da prodaju Pećanima, ljudima iz grada, koji su radili u školama i fabrikama, a na seljake često gledali s visine.
Kao dijete, otac je mrzio kad bi ga djed tjerao da ide u Peć na lomu. Bio je mršavi zaljubljenik u knjige koji je u kakofoniji domaćih životinja i ljudi muku mučio sa teškim fizičkim radom. Ponekad bi mu povjerili zadatak da istovara slamu i bale čistog žutog sijena znanog kao dongji ili pak da nosi kokoši što su kreštale nagurane u blatnjave kaveze.
Odjeven u pohabanu tradicionalnu nošnju, sav znojav, otac se u stalnoj žurbi brinuo o životinjama, puneći korita za vodu i hranu te tjerajući miševe iz sijena da se u njemu ne bi kotili. Kad se nije brinuo o životinjama, brinuo se o ljudima — mušterijama iz Peći što su dizale noseve na vonj mokraće, gliba i đubriva, vrijeđajući odjeću seljaka skorjelu od znoja te njihove nažuljale ruke i suncem opaljena lica.
Djed je umro 1970. godine, pa je baka, kao najstarija od 40 ljudi koji su dijelili ciglenu kućicu nagrizenu zubom vremena, postala glava porodice. A kao glava porodice je počela da ide na lomu. Svakog utorka i subote, pošto bi rano ujutro nahranila krave i pustila kokoši u dvorište, izdala bi naredbu da moj otac i njegovi rođaci na traktor natovare stoku ili sijeno za stoku, pokriju sva ta dobra ceradom te s njom krenu na lomu. Stariji, mišićaviji dječaci su prenosili sve što je bilo teže, ali je baka željela da i moj otac bude uz njih — iako bi radije čitao nego utovarao ili istovarao traktor. Uvijek bi mu davala da radi nešto umnije, recimo da zapisuje cijene ili da barata novcem.
Mislim da joj je bio najdraže od sve djece, ali isto tako sam stekla utisak da mu nikad nije bilo dopušteno da zaista bude baš to — dijete. Nikad nije imao igračke. Nikad nije imao lijepu, udobnu odjeću niti udobnu obuću, već je nosio opanke, tanke, crne cipele od skromne gume. Kako je hodao, tako mu je bodljikava slama neumitno probadala već neudobne cipele. Djeca u Peći su nosila bolju obuću, onu kožnu.
Otac mi je govorio da je tim opancima utro sopstveni put do škole kroz neutabane predjele. Kako nije bilo dobrih puteva do Kruševca, gdje je bila najbliža školska ustanova, trčećim korakom je prolazio kroz livade i zapinjući priglavcima o trnovito šiblje derao koljena. Pričao mi je kako ga je bilo strah kad bi zapuhao jak vjetar ili kad bi nešto šušnulo u žbunju; pitao bi se koja se zvjerka tamo skriva. Vremenom je kroz te livade utro zemljani putić od sela do škole. Svakog školskog dana, nakon napornog puta, u dvorištu škole bi ga dočekale uvrede i poruga druge djece.
“Katunar.” “Qen.” “Çoban.”
“Seljak.” “Ker.” “Čoban.”
U školi su ga zadirkivali zbog toga što je zemljoradnik, a kod kuće zbog toga što se školuje. Muški članovi porodice bi ga ismijavali zato što je od džeparca koji je zarađivao na lomi kupovao knjige i sveske. Derali su se na njega jer puno čita i tako troši petrolej za lampe, koji je mojoj baki i drugim ženama bio potreban za pletenje. Najgore bi bilo kad bi ga zatrebali u štali ili na ispaši, a našli u hladovini drveta kako čita, sa travkom u ustima. Tad bi ga išibali thupërom, vrbovim prutom.
Uprkos svem tom maltretiranju koje je trpio od ostalih dječaka jer je sa sela te od muškaraca jer je bio zadubljen u knjige, otac je nastavio da se školuje. Polja je nakon nekog vremena ostavio za sobom i upisao medicinu u Prištini, a potom se sa Kosova preselio u Hrvatsku, u Zagreb, i to radi staža. Tamo, u stranom gradu, na asfaltu, morao je sebi utrti novi put. Haos lome zamijenio je onim užurbane bolnice u jednoj metropoli. Mada je odrastao u 40-članom domaćinstvu i rintao na dupke punim tržnicama u Peći, otac je sigurno doživio šok kad se susreo sa zagrebačkim ulicama zatrpanim biciklima, automobilima te vatrogasnim i kolima hitne pomoći — vozilima ni nalik na traktore u Broliću.
O svom životu u Zagrebu nije mi mnogo pričao sve dok nisam otišla da studiram u SAD — tad je počeo da mi se otvara o teškoćama s kojima se suočavao u stranom gradu. U Zagrebu nije nosio one iste cipele ispunjene slamnatim bodljama, ali je ipak osjećao neprijatnost dok je pješačio bučnim ulicama što su vrvjele od njemu nepoznatih lica.
Više nije trčao rodnim selom, već je polako koračao gradom, držeći na oku svaku znamenitost, svaki objekat i svaki park kako se ne bi izgubio. Više nije derao koljena, ali zato bi ga uhvatila kiša bez kišobrana ili bi se okliznuo na trotoaru bez igdje ikoga da mu pritekne u pomoć. Mimo toga što je radnim danima bio na stažu, vikendom bi radio i po 24 sata da bi mogao pokriti kiriju za stan u kojem je spremao prosta jela. I čitao kao i prije.
Zimus sam sa ocem šetala po Grmiji, u Prištini. Padala je kiša, ali smo — gledajući ispred sebe da ne ugazimo u neku lokvu — uspjeli i da koju progovorimo. Pitao me je kako mi idu studiji u Americi i iznenadio se kad sam mu rekla da mi više nije teško kao prije. U toku prve godine koju sam proveo u inostranstvu, svaki naš razgovor vrtio se oko toga kako s izvjesnom nesigurnošću koristim engleski, kako mi se sve čini stranim, kako sam izgubljena. I svaki bi se završio njegovim pitanjem: “Da li bi voljela da možeš nazad?”
Dok sam uskom stazom u Grmiji špartala za ocem, kazao mi je: “Meni je, čim sam došao u Zagreb, najveća želja bila da odem.” Rekao je da je sanjao o tome da se vrati u Brolić i da se bio uželio sjedeljki sa starijima u prostorijama što zaudaraju na jeftine motane cigarete i rakiju. Umorio se bio od toga što je večerao sam i što je zavidio hrvatskim vršnjacima na njihovim privilegijama i lagodnim životima.
Otac mi je pomenuo cimera s kojim je prvog mjeseca staža živio u studentskom domu. “Bio je nizak i mršavuhan. Podsjećao me je na tvog strica Demusha”, pričao mi je. “Imao sam takav osjećaj da moram paziti da malo više jede.” Svakog dana — nastavio je — kad bi se vratio iz duge smjene u bolnici, nakvašen jeftinom kolonjskom vodom ne bi li prikrio smrad krvi i znoja, smjesta bi otišao u zajedničku kuhinju. I tamo bi nešto skuhao, i za cimera i za sebe.
“Pride sam s njim išao u crkvu nedjeljom, jer nije želio sam”, rekao mi je otac. A onda ga je jednog dana posjetio njegov najmlađi brat Qamil, ponijevši sa sobom domaći sudžuk iz Brolića. Kad je moj otac pozvao cimera da jede s njima, nije mu odgovorio. Pomislio je da ga nije čuo od grijalice ili od buke koja je dolazila spolja. “Kad sam ga opet zvao, zalupio je vratima.”
Znao je da je moj otac sa Kosova, ali zbog ovog ili onog razloga nije imao u vidu to da je možda musliman. Nešto je u toku Qamilove posjete iznijelo na vidjelo tu naoko zastrašujuću činjenicu. Otac je rekao da je njegov cimer — kao i drugi ljudi u tadašnjoj Jugoslaviji — bio stava da su kosovski muslimani opasni i da su potencijalne ubice. Iako je ovaj bio zgranut, iako je pokušavao da mu objasni da to nije istina, njegov cimer nije htio ni da čuje. Otac je rekao da je po koncu mjeseca napustio dom te da mu se bivši cimer nikad više nije javio. Nikad se više nisu ni vidjeli.
Tad sam se sjetio da sam čitala pisma koja je otac slao mom stricu Qamilu iz Zagreba da bi ih Qamil onda naglas čitao mojoj baki. Prisjetila sam se jednog toplog ljetnog dana u Broliću; sjedila sam na podu u dnevnoj sobi kuće moje bake i pijuckala čaj. Svi su švrljali uokolo i čavrljali, a ja sam listala prašnjavi foto-album. Gledala sam već požutjele porodične fotografije i tako nabasala na pisma iz Zagreba, sve vrijeme pokušavajući da se ne obazirem na larmu svojih namilijih što su se smijali i nadvikivali. Otvorila sam jedno od pisama i počela da čitam:
“I dashtun vlla,
Šaljem ti ovo pismo da ti se zahvalim na sudžuku, kajmaku i zeleni što si mi donio od kuće.
Dobro sam i zdravo. Sretan sam. Radim dokasno, ali već imam prijatelje ovdje. Vidio sam se sa Kadrijom i rekla mi je da je njen rođak, što si s njim išao u školu, isto u Zagrebu. Uskoro ćemo se upoznati. Drago mi je što srećem ljude odozdo. Brate moj, meni je ovdje lijepo. Reci majci da se ne brine za mene.
Kako je tamo?
Kad ćeš ti u Švajcarsku?
T’fala mi ban nàns,
Rrustemi”
Pisma su bila kratka, ali je otac u njima uvijek naglašavao da je dobro i da je sretan. Pisao je o tome kako se navikavao na Zagreb, šta je sve jeo i koga je upoznao. Ni riječi o tome kako se osjećao strancem. Ni riječi o tome kako su su neki ljudi mislili da hoće da ih zakolje. Ni riječi o tome kako je sanjao o tome da se vrati u Brolić i posjedi sa starijima što vonjaju na jeftine motane cigarete i rakiju. Nije ni pomenuo da je želio da bude neko drugi.
I kad ga zovnem iz Floride, gdje trenutno živim, ne razgovaramo dugo. Ne šaljem mu pisma — pričamo preko WhatsAppa. Prvih nekoliko minuta svakog razgovora je uvijek isto. “Čuješ li me?” “Jesi upalio kameru?” Mi jedno prema drugom ljubav iskazujemo implicitno, kroz svakidašnja pitanja. “Šta si jela za ručak?”
I dalje me pita da li bih voljela nazad. Odgovor je gotovo uvijek potvrdan, ali mu to nikad ne kažem. Skoro svakog jutra, dok pijem kafu u kuhinji koju dijelim sa dvoje cimera Amerikanaca, što misle da je Kosovo negdje u Rusiji, sanjam o povratku kući. Sanjam o tome da sa svojim ocem sjedim u našoj tijesnoj kuhinjici u Prištini i pijem kafu, gledajući ga kako rješava ukrštenicu. Ponekad, kad me pita da li bih voljela da se vratim i kad mu ne mogu direktno reći istinu, nasmiješim se i upitam ga: “Jesi li ti to ikad poželio dok si živio u Zagrebu?”
ERJONA GASHI pohađa treću godinu doktorskog studija na Odsjeku za komunikologiju Univerziteta u Južnoj Floridi, gdje ujedno radi kao diplomirana saradnica u nastavi. Studira organizacionu i međukulturnu komunikaciju te se u svojim istraživanjima bavi narativima, stvaranjem značenja te organizovanjem u kontekstu rata na Kosovu.
– Mamu ćemo staviti u hladnjak, zar ne? A hoćemo li našminkati mamicu? Četiri stotine kruna, plus dvije stotine… Dakle, našminkat ćemo dragu majku. Šest stotina lijepih čeških kruna. Zovete se Ana, kažete… Ah, Anjička. Imao sam ženu Anjičku, umrla mi je mlada. Podsjeća me na vas. Pepeljasto plava kosa, oči boje meda…
– Žao mi je…
– Eh, ništa, ništa, život je to, nekom majka, a nekom maćeha. A kad smo kod majki, evo, izvolite molim, katalog, izaberite lijes… Ne, ma ne taj, mlada damo, ne žurite, taj nema jastuk, mami će biti neudobno…
– Mrtvacima nije neudobno. Želim je kremirati, zar nije svejedno u kojem je sanduku?
– Ne, ne, ne, varate se! Grdno se varate, mila moja, nije svejedno. Kad biste bili u ovom poslu vrlo dobro biste znali da nije svejedno. Da samo vidite izraze lica pokojnika kad ih polegnemo… Dakle, ovaj ćemo za deset tisuća kruna.
– Ispričavam se, taj nećemo, dozvolite, valjda ja odlučujem!
S nevjericom sam gledala u pogrebnika i povremeno se okretala provjeriti snima li nas odnekud skrivena kamera. Frak, leptir mašna, svileni rupčić u reveru, uljem zalizana kosa, puderiran, našminkan.
– Moja tvrtka je, molim lijepo, specijalizirana za proizvodnju metalnih lijesova. To je prava umjetnost. Godinama se to uči. A sve radimo ručno, molim lijepo. Pogledajte ovaj na primjer, unutra je svileni pokrov, meki madrac i jastuk od brokata. Umjetnost, velim, da, da…
– Gospodine, možemo li završiti s formalnostima? Žurim natrag u Prag, moram se vratiti na posao.
– Ah, vi Pražani, stalno negdje žurite. Ne radite to, mlada damo, ne vrijedi, svi ćemo na isto mjesto, ali neki dostojanstvenije od drugih, zar ne? Da, da, tako vam je to. A mamu ćemo lijepo obući, srediti… Jeste li sigurni da je želite kremirati? Šteta. No, dobro, dobro.
– Izvolite odjeću.
Uzeo mi je vrećicu iz ruke i pohvalio izbor samodržećih čarapa s čipkom. Kad sam ga zabezeknuto pogledala, rekao mi je da na leševima hulahopke pucaju, a da se čarape bolje navlače.
– Dođite da se pozdravite s mamicom, uđite slobodno, mrtvi su najbolji sugovornici.
*
Već je u Beogradu izgledalo kao da si hodala s utezima. Osjećala sam to svaki put kad bi nas pogledala. Gledala si kroz nas. Zabadala si laserske zrake negdje između naših očiju, između obrva. Pržili bi me ti svjetlosni snopovi, čelo bi mi gorilo, a oči se vlažile. A onda bi protutnjali kroz sinuse i grkljan, proširili se u plućima i pritiskali sve jače, dok ne bi zahvatili i srce koje je poskakivalo bez reda i ritma. Ne bi popuštalo sve dok ti ili ja ne okrenemo glavu. Najviše si te poglede upućivala meni. Valjda što sam najstarija, valjda što si mislila da ću se opeći manje od ostalih. Mislila si, tako sad mislim ja, da ću sigurno razumjeti. Da ću razumjeti kako želiš više. A što je to, majko, više? Da li si bila sigurna da znaš što je to?
Otac nas je bodrio. Novo odredište, novi početak. Istok, a skroz drugačiji. Ovdje je skoro sve kao na zapadu! Pit ćete Coca-Colu, imaju i McDonald’s, otvorili su ga baš ove godine!
To nam je bila treća destinacija. Već smo znali proceduru: pošalju nam vozača, pa autom do aerodroma. Gledamo kroz prozor kako nestaju Chotkovy vrtovi, Hradčany, mašemo Pragu i plačemo. Ja skoro 16, Eva skoro 12, Honzik punih pet. On je bio neutješan. I ti si plakala. Mahala si žustrije i duže nego prethodna dva puta.
Vidjet ćete djeco, glave gore, ma kao na zapadu!
Kako da ti se obratim? Majko? Mama? Mamice, kako mi sugerira lutak od pogrebnika? Ili imenom? I ono počinje na “m” i zvuči gordo i milo. Znaš li da se kaže mama i na svahiliju, i na mandarinskom, i na talijanskom? Kako bi ti oslovila ženu koja te rodila i ostavila da budeš mama svojoj sestri i bratu, a oslonac ocu? Dvadeset godina nisi bila majka, postala si to sada kad si mrtva.
*
– Na liniji je neki čudan tip, stranac, nešto u vezi s tvojom mamom – zbunjeno mi je rekla asistentica pružajući mi telefon. Otkad zajedno radimo, smatra moju mamu mrtvom. Kako i ne bi, kad sam joj rekla da je umrla prije dvadeset godina.
– Anjičko, jučer ti je umrla mama! – patetičnim tonom i dubokim, hrapavim glasom obznanio mi je tip s teškim ruskim naglaskom.
Nisam znala što bih mu odgovorila. Kao da informacija nije bila upućena meni. Šutjela sam nekoliko sekundi.
– Mene to ne zanima!
– U Mladoj Boleslav je, u bolnici.
– Ali mene to stvarno ne zanima.
Stremila si visinama, a dosegla si dno – dno boce. U Beogradu sam, uz Coca-Colu i cheesburgere iz McDonalds-a, osjetila da je ovaj put drugačije, da nešto ozbiljno nije u redu. Da je nepopravljivo, nesastavljivo. Jugoslavenski model socijalizma, ni istok ni zapad, nije ti donio utjehu. Tata je, vjerujem, znao, ali se pravio da ne zna. Ništa nije poduzeo. Da li ga to čini slabićem i sukrivcem? Da li si mu oprostila? Ali, Marta, on je ostao s nama. Ti si otišla! Da li si ti sebi oprostila?
Želim te razumjeti, Marta… Kad bi samo znala koliko. Kao žena ženu. Razumjeti i opravdati. Roditelji su ti dali pogrešno ime. Knjige kažu da je porijeklom iz drevnog aramejskog jezika, znači gospođa, gospodarica kuće, a tumači se i kao “ona koja poslužuje”. Marta je pouzdana i odana. U Evanđelju po Luki, Isus posjećuje kuću Marte i Marije, sestara Lazarovih. Marija sjedi pokraj Isusovih stopala i sluša njegove riječi, a Marta “bijaše zauzeta posluživanjem”. Zbog ovog se ona često povezuje sa kućnim radom, a ne sa kontemplativnim životom. Nomen est omen! Kakve li ironije! Ne zamjeram ti, Marta. Nismo htjeli od tebe služavku, barem mi djeca. Što je od tebe otac htio, neka to mori njega. Da možeš, možda bi mi rekla da ti je triput oduzeo prijatelje, navike. Par godina i onda iznova. Moskva, Berlin, Beograd. Iskorijenjena. Izmještena. Samo s djecom za skutima. Nije to objašnjenje dovoljno, Marta. Obično je. Trivijalno. Očekivano. Hoću od tebe bolje.
*
Prekinula sam vezu s Rusom i nazvala bolnicu u Mladoj Boleslav. Javila se sestra i dala mi dežurnu doktoricu.
– Dobar dan, ovdje Ana Fischerova. Navodno je u vašoj bolnici jučer umrla moja majka, Marta Fischerova.
– Da, gospođa je preminula. – ubrzo je potvrdila. -Vi ste joj kći?
– Da. Možete li mi reći od čega?
– Zar niste bili pored nje?
– Zanima me od čega je umrla. Da joj nije možda srce puklo od tuge za djecom?
– Pukao joj je čir na dvanaestpalčanom crijevu. Kad ju je dovezla hitna, već je bilo kasno.
*
Ja nemam muža, ni partnera. Nemam ni djecu. Voljela bih da mi odgovoriš da li si ti dobila to više kad si otišla i ostavila nas. Kolika je težina ljubavi jednog muža i troje djece? Gdje to pritišće, koji dio tijela najviše? Koliko slobode oduzima? Reci mi da znam. Daj mi majčinski savjet. Ako jednog dana budem imala ljubav jednog muškarca i barem jednog djeteta, da znam kako da rasporedim njenu težinu. Kako da ne dočekam jedno jutro kada ću pomisliti da nisam slobodna. Reci mi, jer mene već uveliko guši u predjelu dušnika, ali od nedostatka ljubavi. Prešla sam na ti sa svojim daviteljem, dala sam mu i nadimak. Moj terapeut ga zove anksioznošću, ja ga zovem njok. Sigurno bi ti palo na pamet zašto. Uvjerena sam da se sjećaš. Na Savi, pred iznenadni kraj tatinog mandata. Jeli smo njoke s divljači. Prvi put smo te vidjeli pijanu. Na neku tatinu bezazlenu opasku, bacila si mu par njoka u lice i rekla mu da već jednom ušuti jer ćeš se ugušiti ako nastavi. Svi smo se onda šutke nastavili gušiti njokima.
*
Prekinula sam vezu s doktoricom i telefonirala Rusu. Živio je s njom posljednjih 10 godina, u nekom selu pored Mlade Boleslav. Plakao je. Što će on bez nje, brinula se za njegovu djecu, zvali su je mamica, bila je duša od žene. A on nema novca za pogreb. Prekinula sam vezu još jednom i okretala telefon u znojnoj šaci. Eva je u Londonu, mjesec pred drugim porodom. Rizična trudnoća. Njoj ne mogu reći. A ako kažem Honziku, on neće izdržati da joj ne kaže.
Nazvala sam oca.
– Umrla je mama.
– A što ja imam s tim? – upitao je nakon kratke tišine.
– Do vraga, čovječe, umrla mi je majka. Trebamo je pokopati.
– Majkom sada nazivaš ženu koju nisi vidjela 20 godina! Koja te ostavila! Koja nas je sve ostavila! Neka je pokopaju oni s kojima je živjela i pila posljednjih 20 godina. Ako su imali za alkohol imat će i za pogreb!
– Tata, ali…
– Došla mi je na posao prije tri godine – izletjelo je iz njega, odjednom, bez razmišljanja. – Htjela je da joj pomognem s dokumentima za penziju.
– Je li pitala za nas?
– Pitala je za psa! – rekao je i prekinuo vezu.
Nazvala sam potom Kamilu, svoju najbolju prijateljicu. Rekla mi je da su prošlog mjeseca imali u emisiji nekog pogrebnika iz Mlade Boleslav.
– Malo je uvrnut, ne obaziri se, izgleda kao da je iz Vajmarske republike, znaš onaj majstor ceremonije iz filma Kabare, e pa, pljunuti on… Ne brini ništa, ići ću s tobom ukrasti mamu Rusima! Pa kod pogrebnika.
Nazvala sam broj koji mi je dala.
Glas s druge strane zapovjednim tonom mi je naložio da donesem novac i odjeću.
*
Sjećaš li se, mama, kako smo bili ushićeni kad bismo ulazili u avion? To bi nam pomagalo zaboraviti Prag. Kad si letio, bio si poseban. Svi bismo se dotjerali. I dan danas poznam, kad ljudi ulaze ili izlaze iz aviona, tko je s istoka a tko sa zapada. Ovi sa zapada su ležerno i praktično obučeni, ovi s istoka dotjerani kao da će na večeru ili u kazalište.
Jedino što morate znati je dobar dan, kako ste, sve ostalo je isto, ma skoro isto, tješio nas je tata preko telefona.
Sletjeli smo najprije u Zagreb. Odvela si nas u free shop. Honzik je zabezeknuto gledao u dvorac napravljen od lego kocki. Nikad tako nešto nije vidio. Nije htio izići dok mu ga nisi kupila, a ja sam dobila ruž koji je mijenjao boju u ovisnosti od toplote. U Zagrebu sam se našminkala ružičastom bojom, u Beogradu sam iz aviona izašla s jarko crvenim usnama. Tata nas je dočekao odbivši me poljubiti, a tebe je prijekorno pogledao. Kad nas je dovezao u stan, osjećali smo se kao u Americi. Pored zgrade je bila trafika u kojoj sam poslije kupovala časopis Bravo. Slala sam prijateljicama i prijateljima poštom postere A-ha i Depeche Mode. Svake nedjelje smo tjerali tatu da nas vodi u McDonald’sna Slaviji. Nikako mi nije bilo jasno zašto svi govore o nekakvoj dubokoj ekonomskoj krizi…
*
Zaustavila sam se u tržnom centru, ušla u Marks&Spencer. Početak je ljeta, ni traga crnoj odjeći. Našla sam neku haljinu bez rukava i upitala se koju veličinu do vraga da kupim. I mogu li da obuku mrtvaca u haljinu bez rukava, ili je to neumjesno? Uzela sam i neki tanki crni džemper na kopčanje. Hulahopki nije bilo, pa sam zgrabila samodržeće čipkane čarape.
– Sve ste lijepo izabrali, vidi se da imate ukusa, je li to za vas – pita me prodavačica.
– Ne, za moju mrtvu majku – kažem ni ne znajući zašto. Na trenutak osjetim zadovoljstvo, čudno ispunjenje, takoreći trijumf, vidjevši njezin zaleđeni osmijeh na licu.
*
Ne izgledaš toliko loše za alkoholičarku. Nisi ni previše podbula. Koža ti je sjajna, nos ti nije crvenoljubičast. Neću ti zagledati u vilicu, jer bih te morala dotaknuti. Kad me Honzik bude jednog dana pitao, reći ću mu da si imala zube. Nego, sjećaš li se onog kad nas je tata odveo na Terazije? Rekao je: Sad ću vam pokazati kako izgleda zemlja u dubokoj ekonomskoj krizi. Oko nas su bili nasmijani ljudi koji piju, puše, jedu, veselo čavrljaju. Ništa nam nije bilo jasno.
Često se sjetim susjeda, Dušana i Milice. Najviše smo voljeli slavu. Kad su nas prvi put pozvali, tata je uzeo žličicu sa žitom, i umjesto da je odloži u čašu, uzeo ju je i popio vodu. Svake naredne godine smo se tome smijali. I ti si se smijala. Dušan je pitao Honzika da li je naučio srpski, a on mu je u hipu izrecitirao kurac, pička, jebem ti mater, što je pokupio na igralištu ispred zgrade. Jednom smo išli s njima u restoran, tata je preuzeo narudžbu na sebe i zatražio jelovnik i pičovnik.
Nije mi bilo jasno ni zašto svi vozači autobusa na prednje staklo lijepe slike nekog mrgodnog političara s kuštravom kosom i podignutom bradom. Nije mi bilo ništa jasno osim da mi je u Beogradu super, ali da se istodobno nešto grozno dešava s tobom. Raspadala si se na sve manje i manje komade. Nešto slično dešavalo se i sa Jugoslavijom. Jedno jutro si me probudila i pozvala me na balkon da vidim neki vojni manevar. Na jednom oklopnom vozilu nalazila se slika onog istog muškaraca. Onda si me brzo povukla natrag u sobu i rekla da ti je loše jer si se sjetila ruskih tenkova 1968., ali da će u ovoj zemlji, za razliku od naše, sigurno biti rata.
Ostali smo do ljeta 1991. Na jesen su oni tenkovi krenuli ka Hrvatskoj, u onaj avetinjski grad s razrušenim vodenim tornjem kojeg smo gledali na vijestima, a vi ste iz Praga otišli u London. Ja sam ostala studirati. Nisam htjela svjedočiti tvojoj totalnoj propasti.
*
U daljini sam ugledala obrise figure u fraku. Kad sam se zaustavila, figura mi je poželjela dobar dan. Kamila je bila u pravu, pljunuti majstor ceremonije iz Kabarea. Očekivala sam svakog trena da odnekud izroni Liza Minneli.
Uveo me u ogromnu vilu. Na stolu je imao starinski telefon, bočicu s tintom i pero. Svako slovo je pisao cijelu vječnost. Jedno slovo, jedno umakanje pera u tintu. Kad bi stavio točku na kraju rečenice, usne bi mu se čudno iskrivile, a onda bi se napućio, pa coknuo jezikom.
Rekla sam mu da nemam nikakve majčine dokumente, da ih ima Rus na tom i tom telefonskom broju koji ja više nikad nemam namjeru nazvati. Rekao mi je da ne brinem, on će sve srediti.
*
Znaš što mi je prvo palo na pamet kad mi je Rus rekao da si mrtva? Selo u kojem si se rodila na slovačko-mađarskoj granici. Niti 1000 stanovnika. Skončala si još u manjem. U blatu i siromaštvu, onako kako si počela. Ah, Marta, gdje je ono više? Pojela maca. To jest, alkohol.
Baka nije znala slovački, samo mađarski. Bila je služavka bogatih Mađara u Pešti. Za vrijeme rata bogataši su utekli, a baku je u Budimpešti sreo jedan Slovak, u ratu padobranac, u miru stolar – moj djed. Vratili su se u slovačku bijedu. Bilo im je bitno da sve tri kćeri završe školu, jer su oni oboje bili siromašni i nepismeni. Obje tvoje sestre završile su fakultet u Bratislavi, ti, najmlađa, stigla si čak do Praga, na studije novinarstva. Da li ti se tada prvi put zavrtjelo u glavi? Kad si došla iz vukojebine, gdje si češće čistila štale i hranila svinje nego pisala domaće zadatke?
Zavrtjelo ti se toliko da si zatrudnjela na drugoj godini fakulteta. Sa mnom. Sjećaš li se kad si mi rekla da moj otac nije moj otac? Večer prije vašeg odlaska u London, tatinog posljednjeg mandata, obeznanila si se od alkohola. Ušla si mi u sobu usred noći. Probudio me miris ruma par sekundi prije bola u mišici izazvanog nekontroliranim stiskom tvoje drhtave ruke. Već ti neko vrijeme vino nije bilo dovoljno. Taj ti je frajer navodno rekao, dijete s tobom ne želim, napuni kadu kipućom vodom, popij bocu votke, skoči s mosta, radi što hoćeš. A naokolo se motao moj otac, apsolvent prava koji ti je uplakanoj prišao riječima: uzet ću te ja, i tebe i dijete, volim te od prvog trenutka, od kad sam te ugledao.
Što si htjela postići time? Nanijeti bol ocu prije novog, posljednjeg odlaska? Znala si da ću ga suočiti s tim odmah ujutro. Učinila sam to poslije još nekoliko puta. Dobila sam uvijek isto ljutito odmahivanje glavom. Ja sam to mogla protumačiti dvojako: ne želim o tome pričati jer je to takva budalaština da se ne želim njome baviti ni sekundu ili ne želim o tome pričati jer je to istina. Protumačila sam to kao da nisam njegova biološka kći. Uostalom, in vino veritas est. Da tako nešto slažeš, i za tebe bi bilo previše.
Pet godina je tati trebalo da shvati da se nećeš vratiti. Pet godina! Tek onda je predao molbu za razvod. Sjećam se pune aule suda, nisu često nailazili na takav slučaj pa su poslali studente da vide što sve u budućoj praksi mogu očekivati. Trebalo im je još tri godine da vas razdvoje papirima. Policajci su te tražili, bezuspješno. Ja sam svjedočila. Tata se tome protivio, kasno se sjetio da me štedi, pozvao je prijatelja, ali bila sam punoljetna, na sudu im je trebao netko iz obitelji. Kad su vas razveli, htjeli su da ti uručimo papir kako bi plaćala alimentaciju, jer si napustila maloljetno dijete. Tata je rekao da ništa ne želi, a oni su mu rekli da je takav zakon.
A da su te našli, Marta draga, uhapsili bi te, završila bi u zatvoru. Opsjedali su nas dužnici. Htjeli smo te zaboraviti, izbrisati iz sjećanja, a stalno su nas na tebe podsjećali ljudi koji su od nas tražili novac koji si propila. Za vrijeme rođendana i božićnih praznika, bježali smo iz kuće u restorane i pivnice u slučaju da te obuzme slabost pa nas poželiš vidjeti, a usput tražiti novac, što je bio vjerojatniji razlog. Jednom si došla Honziku ispred škole, naložila si mu da te čeka u parku Letna u određeno vrijeme. Rekao mi je da nisi imala zube. Ja sam mu rekla da ti tamo sigurno nećeš biti, sa zubima ili bez, a on je uzvratio plačući, što ako ipak bude, ja želim ići, obećala mi je da će biti tamo. Naravno, nisi se pojavila. Molila sam se da umreš. Da zatvorimo slučaj. Čak sam i u crkvu jednom otišla, u katedralu Sv. Vita. Svi su ti oprostili osim mene. Ne mogu zbog Eve i Honzika, zbog njega najviše. Želim ti da te mrtvu proganjaju suze koje je zbog tebe prolio.
*
– Anjičko, Anjičko draga, konačno ste ovdje. Ja na vas već dva mjeseca intenzivno mislim, ne mogu spavati, ne mogu raditi, nedovršeni sanduci na mene čekaju. I moji leševi osjećaju da sa mnom nešto nije u redu. Suradnici me ogovaraju iza leđa. Klijenti su nezadovoljni. Imate li partnera?
– Imam.
– Ah, kakva šteta! Ja imam prosperitetno poduzeće. Zajedno bismo ga još uspješnije vodili.
– Dajte mi mamu.
Stavila sam urnu u gepek i zamotala je nekim kartonom, vani su pržila 33 stupnja. Majstor ceremonije me pratio u stopu mrmljajući nešto o sudbini.
*
Tata je našao drugu čim sam ja otišla od kuće. Gospođa vodi računa o njemu, svu bol za tobom upila je njena dramatična briga. A Honzik je svoj strah da ga je i otac napustio demonstrirao na svakom koraku tako što je zagorčavao gospođi život. Kad je išao na zahod, ostavljao je vrata otvorena. Kad bi dovodio djevojke, urlikali bi u krevetu. Gospođa bi se svaki put rasplakala. Tata je samo slijegao ramenima. Kad je Honziku ponestajalo ideja za spačke, kad je padao u down, dolazio je k meni. Zamijenila sam mu najprije tebe, a onda i oca. Kad se ženio, ja sam ga vodila do oltara.
Ja sam ostala sama. Sretna nisam. Ne znam ni da li sam nesretna. Ne znam ni kako opisati to stanje. Jesi li ti bila sretna s Rusom i njegovom djecom? Jesi li imala anksiozni poremećaj? Napade panike? Depresiju? Da li te prestalo stezati kad si otišla? Ili ti je alkohol liječio i prošle i sadašnje grijehe? Najprije si pila što si s nama, a poslije što si bez nas… Ne znam, pretpostavljam. Nisi me nikada nazvala i objasnila.
Prije dvije godine, u restoranu, na Badnju večer, tata mi nije htio doliti vino u čašu. Svi smo ga preneraženo pogledali. Oči su mu bile sužene, htio je zadržati suze, ali jedna kapljica se iskrala. Procijedio je: Jako ličiš na mamu, večeras posebno. Honzik je ustao od stola i nije se vratio.
*
Treći dan nakon preuzimanja urne, na putu do klijenta, zamolila sam kolegicu Irenu da stanemo na groblju na Strašnjicama. Začuđeno me pogledala.
– Mama mi je u gepeku. Moram je ostaviti. To je samo par minuta.
– Isuse, ti si luda!
– Pridrži je! – tutnula sam joj u ruke urnu vadeći je iz gepeka.
– Jebote, što je vruća!
– Popizdila je, tri dana je ovdje!
– Ana, jebote, jesi li ti dobro? Znam da je crni humor lijek, ali…?
– Ne brini za mene. Samo da je se riješim, i da znam gdje je, rodit ću se ponovo.
Ušle smo unutra. Staklo i šalter izgledali su kao u pošti.
– Dobar dan, ja sam Fišerova, imam mamu sa sobom.
Službenica je bez pozdrava podigla pregradu. Pokušala sam progurati urnu unutra.
– Samo malo, ne može proći… U pičku materinu, pa i mrtva me zajebava!
Irena je pocrvenila i sagnula glavu, službenica se grohotom nasmijala i otvorila mi vrata, nažvrljala nešto na papir i upitala kad će biti polaganje urne.
– Kakvo polaganje, molim vas?
– Pa obred, ne?
– Ma kakav obred! Zazidajte je konačno!
*
Koliko puta sam htjela otići, uteći, od svega, od mržnje prema tebi, od tereta koji si ostavila, od tate slabića…Uteći daleko, negdje na Novi Zeland, prodavati hotdog u nekom kiosku, otupiti, zaboraviti…
Pokušala sam. Ne mogu ti oprostiti. Kad rodiš dijete, odgovorna si za njega. Zašto si rađala tri puta kad ti je svako naredno samo stezalo omču oko vrata?
Kamila mi je jednom, nakon večere i dvije boce Sauvignona, pustila Sate. Naivna i dobra kakva jest, mislila je da ću ti oprostiti. Gledala je u mene s ogromnim iščekivanjem, pomalo slavodobitno, u trenutku kad je Laura Brown objašnjavala Clarissi Vaughan zašto je ostavila djecu.
Kažu da je to nešto najgore što majka može učiniti. Postoje trenuci kad pomisliš da ćeš se ubiti… Jednog jutra sam ustala, spremila doručak, otišla na autobusnu stanicu, ušla u autobus. Ostavila sam poruku. Dobila sam posao bibliotekarke u Kanadi. Bilo bi divno reći da ti je žao, bilo bi lako. Ali što to znači, što znači da ti je žao kad nemaš izbora. Uradiš ono što možeš podnijeti. Znam da mi nitko neće oprostiti… Ono je bila smrt. Ja sam izabrala život.
Što je Kamila očekivala? Da ću se prosvijetliti zbog par rečenica, doživjeti katarzu, roniti suze? Zašto si čekala da život s nama postane smrt? Dok sam slušala Lauru Brown, ja sam se pitala zašto se nisi razvela na vrijeme, prije nego što je počelo da te guši. Mogla si tražiti zajedničku skrb, pa bi ti sjašili s grbače dva tjedna u mjesecu. Mogla bi disati. Mogla si se razvesti prije Evinog rođenja. Sigurna sam da je Honzik bio rezultat nekog pijanog pomirbenog seksa. Nisam ti oprostila nakon gledanja filma, ne opraštam ti ni sad gledajući te mrtvu, neću ti oprostiti nikad. Zašto se nisi ubila? Da jesi, vjerojatno ti ni tada ne bih oprostila, ali bila bi bolja u mojim očima, možda bih te smatrala mučenicom. Ovako si samo bezosjećajna, sebična, opscena alkoholičarka, kurva.
*
Ostavila sam upaljen radio, sva četiri žmigavca i začuđenog klijenta u autu koje sam uz škripu kočnica parkirala ispred groblja. Pored urne sam pronašla ružu. Nazvala sam tatu. On ju je ostavio. Pravdao se da je bio na pogrebu prijatelja, pa svratio. Usput.
______________________________________________
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag), a 2021. Jesenski i Turk iz Zagreba objavljuje joj zbirku „Priče o neskladu“.
međice mlaki milo naučen da zviždi kroz nozdrve magarci u dvorištu žeđ željeznica sve oko mene svi oko nas svi sa svima
i kamo sa takvom kutijom od koje kada se rašiva stvarnost ostane ni kamen na kamenu nema riječi o praznim očima i dugim zubima na plaži nema više značenja samo slike samo trovači koji lako zaspu samo tiho spuštanje mrtvog mjeseca na svaku tačku u tekstu
između čega i čega onda stane pjesma proticanje očiju kroz malu rupu u zidu vraćanje na stvari iza leđa i spuštanje dugog noža na nevidljive ruke
između čega i čega tada spava smrt moje noge i moja kosa i moje tople porodične tajne kao sve tajne nevažne u opštem poretku stvari
i kamo posle takve pristojne večere riječi i gdje izgubiti glavu a oko a zub a vođice među prstima i gdje pjevaju idioti a gdje budale a gdje generali i geniji i mali željezni vučić na vrhu kolone kao mašinom samljevena svaka kost misli
u takav trulež se ulazi sporo sa posljednjim očima iza glave sa posljednjom glavom iza očiju utrči se u procijep između robotskog i ljudskog gdje nikad ne spavaju čak ni debeli svici
i tako se zna i tako očekuje i tako čekaju male rođene i prekasno rođene i dalje od kopna rođene zemlje i idioti i idoli i ponovo pokvarena pita
nije što se okopava voćnjak nego što cvrče prsti oko kundaka i nije što razbija se kamen nego tihi otpor i glava što zna a do tada je lijegalo među zmije i trčalo sa gušterima i pljuvalo
o kako je samo pljuvalo na cijelo čovječanstvo naše suštinski palanačko iskustvo taj divni stensil sa filološkog fakulteta
nema svjetlosti nema smisla nema ni kuda da otekne veliki hematom glavatih ideala nema ni kraja ozbiljnom povratku
do tada se cijepaju karte i briše još vrela balega do tada ostavljaj o korice o molitve o plovke i brzo vraćaj pljuštanje sirovog zubala i žablje oči
i čiji rsd u večeru trpaš i čiji rad u rsd pretvaraš mlaka mermerna mašino
mrtvi mrtvi svi mrtvi danas voze u garaže sav naš vozni park mrtvi voze u zlatnu noć
i dok preko ozbiljnih očiju padaju neozbiljne namjere i dok u neozbiljnim tragovima ostaju ozbiljne želje i dok smo sivi silogizam mrtvi traže na prinošenje žrtve i frižider i ogrijevnu sveobuhvatnu kotlovođinu peć i pljuvačku generalove žene i vjerujte sav jebeni svijet u pljuštanju paukove kiše
mrtvi zeleno čekaju a mirisni momir otvara još jednom naše lobanje i u lonac cerebeluma ubacuje svu svoju ličnu istoriju i onaj mlaki brk zalijepljen na guzu većih državnika pa meci padaju meci pljušte a moja sestra dugo gleda svijeće u noć i mrška s ulice ljude što neće da joj se jave
ovo nije svijet za tebe i mene ostavljen Biljo ovo je mlaka septička jama loših glumaca i parazita na čijem obodu stoje služinčad a koju okružuju ljudi okovani dobrom voljom do kraja ovog pisma možda shvati čitalac zašto u meni uvijek viču barem dva glasa i ko ovo sada govori i ko je Bilja i ko Biljin brat a tek ko je sve živio u Petoj Proleterskoj
moja baba je mrtva i tu nema dalje negdje su promrzle tikve pustile neku vodu negdje gladan vuk pokušao da uđe u kolibu a negdje neko bio partizanski kurir i zatvorio šefa što je po turskoj ludovao u sobu nije to toliko važno koliko moja motivacija jer sam barem jednom okopavao ružu i barem jednom zakucao ekser u jorgovan ili višnju i svima što to je smiješno ja lako jebem milosnu majku u one djelove mozga što još govna nisu a od govana se pita ne pravi
nego gdje sam stao Biljo možda se sjećaš kako je na plavom krovu ili u zelenoj travi nekada postojao neki dobar čovjek i gdje je tiha bolest mrtvih gradova i kako smo najsrećniji bili u putu jer smo imali samo svoje ruke i cijele tučane lonce svijeta samo za sebe i možda nisam znao nikako da te sasvim razumijem ali ti mene jesi i to nije mrtvo čini mi se jedino na svijetu jer ja ne umijem da pišem bilo kakvim jezikom sem i mojim i tvojim pa ko ne razumije naše jezike nek sad ovdje legne i sklopi oči na mlakoj kiši otuda meni svaki dan dva put sviće i u glavi imam uvijek barem dva jezika i od njih je barem jedan prijesan nego dok ja ovo pišem ti si možda prvi put u životu stvarno srećna jer si krenula u školu
posle trideset i jedne godine čekanja i 30 godina od černobilja i trideset i jedne godine od kako nisi ti kriva nego doktori genetika i neki zajebani rusi i ja što te ranije nisam razumio
ali nema veze ono što je bitno da sam ja naravno sebično kako to braća znaju na sebe primio da prenesem i tvoje nemušte poruke pa sam kucao i kljucao i čak škrgutao zubima dok sam svirao
i mislim da sam naučio sve o šifriranju od glen gulda a nimalo o tehnici i onda kao najveći nikšićki mrsomud a običan beogradski đilkoš na svakom ćošku tiho šaputao čak i u sebi jer ne mogu da zaustavim glas treba to razumjeti ja sam samo htio da ti jednom progovoriš i dalje mislim da ćeš svakog dana pa sam ti pripisivao možda i natprirodne riječi i tako nježno voliš Bajagu kog treba poljubiti da sam ti pripisao makar dva puta cijelo beogradsko nebo putnice i da odeš u ušće i da se voziš gradskim prevozom i sve ono što je mlaki kapital navalio na naše polumrtve ruke za tebe je ono što i treba da bude ljudima koji pričaju po ćoškovima a ništa ne razumiju kao ti samo ringišpil kao i Bajaga divni šareni kolut bez mnogo smisla kao i sve tvoje beskrajne perlice od kojih sam jednu u đonu cipele donio u Beograd a posle je po džepu provlačio kao brojanicu ne bih li je prikladno izgubio u srpskih vladara
zato me ni ne zanima da pišem za druge sem palančane i provincijalce što su u rukavima donosili i jagnjeće glave i igrali fudbal u parku iza Lole zato ne mislim da će svijet naslijediti iko sem ta toplota sa periferije života sve male i krupne djevojke što su otišle a unaprijed znale da nikad ne mogu da pobjegnu od sebe sve što su barem jednom u životu miješali beton morali ili ne za sve što su veslali kroz armature glatko kao plivačice na Adi sve što su mislili da ih u Beogradu u truležu smisla čeka barem jedan dan sreće i tu se zaljubljivali i u grad i u njegovu tešku i šarmantnu zapuštenost i u druge palanačke duhove i one koji se pretvaraju da to nisu i vidjeli da nema kuda osim niz dlaku drkadžijama a posle pojedeš nešto ukusno pa pod dekicu
tako da moje je iskustvo suštinski palanačko da klošari moje iskustvo nikad neće biti sijamka ili druga rasna mačka nego obična uličarska džumara i njen suštinski karakter pravog Ciganina i zato moj stan nikad neće biti dizajnerska ambulanta nego čergica i baš me zabolje krasan kurac za to jer ko nauči da živi kao Cigani shvati šta je sve do tada izgubio tako da
moje iskustvo je suštinski palanačko a ruke mi večno tople
i čitav svijet nije za kauboje nego Indijance
i ko se ne slaže sa ovim bolje nek čuva skalp
_______________________________________________
SLOBODAN IVANOVIĆ (1988, Nikšić) objavio je dvije knjige pjesama: Adresa sna (2010) i Osobine (2014). Jedan je od organizatora mjesečnih čitanja poezije – ARGH! – u Beogradu. Pjesme su mu prevođene na slovenački i ruski jezik. Polu-muzičar je i polu-kompozitor. Prevodi s francuskog i engleskog jezika, član UKPS. Suprug jedne Anje, otac jedne Višnje, staratelj dvije mačke, živi i radi u Beogradu. Ova poema je deo njegovog neobjavljenog rukopisa.
čovjek-časopis 