Dioniz
Htio sam naručiti kavu s cijanidom. Taman za dobro jutro i laku noć. Odustao sam od te narudžbe čim sam primijetio da imaju Jamesona na akciji. Gužva na kolodvoru konačno se stišala.
Između rijetkih putnika relacije Zagreb – Štodaljegrad, ugledam Dioniza kako luta gotovo praznim kolodvorom. Ignoriran od ljudi, nekadašnji bog sada prodaje katoličke kalendare. U dugom šarenom mantilu skriva bocu domaćeg vina koje cucla s tabletama za smirenje. Okreće se za dušama koje čekaju svoj autobus, okreće se za djevojkama koje čekaju svoje očeve i dosađuje taksistima pričom o boljim vremenima.
Još jedan gutljaj vina, još jedna tableta i eto, Dioniz priđe starcu i ponudi mu kalendar po povoljnoj cijeni. Posebna vrsta kalendara. Dvanaest slika Djevice Marije za dvanaest mjeseci u godini.
“Jeste li vjernik, gospodine?” upita starca.
“Nisam.”
“Pametno. Nema smisla vjerovati u nešto šta će ubrzo izgubiti svoju moć. Želite kupiti kalendar?”
“Ne vjerujem u Boga.”
“Vjerujete li u godinu?” Dioniz nastavi.
“Vjerujem.”
“Eto. Samo zanemarite ovu divnu gospodičnu kroz nje-
zinih devet mjeseci čarobne trudnoće i ostala tri mjeseca u izgnanstvu preko granica i fokusirajte se na dane i mjesece. Oni su stvarni, iako i oni gube na važnosti s vremena na vrijeme. U moje vrijeme se bolje računalo, znate?”
“Koliko dođe?”
“Petnaest kuna.”
“Što nisi rekao prije da je to deset kuna?” upita starac. “Oh, izvinite. Zabunio sam se. Umoran sam. Dugo nisam
spavao. Znate kako je.”
“Ne znam. Ja svaku večer odem leći u deset navečer i budim se u šest ujutro.”
“Sada je pet i pol ujutro, gospodine.”
“Oh.”
“Jeste li se izgubili, gospodine?”
“Prodaješ li možda satove?”
“Ne prodajem ono u šta ne vjerujem”, ramenima slegne
davni bog.
Starac nestane u čekaonici. Dioniz se okrene i uhvati
mladu damu.
“Molim vas, kod kuće imam djecu koju trebam nahraniti.
Bez posla sam već duže vrijeme.”
“Aj miči nam se s puta, svi znamo na šta trošiš lovu!” odgurne ga jedan od prolaznika.
Dioniz padne na tlo i ostane ležati ondje nekoliko minuta. Dovoljno dugo da popijem svoj Jameson i naručim drugi dok gledam kako se posrnuli bog zabavlja sam sa sobom, pijano pjevajući antičke pjesme kojima je zaveo žene Olimpa i okolice. Crna tinta moje kemijske ocrtava renesansni portret na stranici bilježnice.
Za nogavicu uhvati jednog putnika.
“Stari moj, da smo onda znali za koku, Olimp nikad ne bi pao!” kaže i prasne u smijeh.
Ustane i unese se putniku u lice.
“Ali bitno da su one meni rađale djecu i onda očekivale da se ja brinem za njih. Sve je bilo dobro dok se vremena nisu promijenila i moja besmrtna djeca nisu zatražila alimentaciju za sva ta tisućljeća! Ma dosta o tome. Nećemo o depresivnim temama. Nego, reci ti meni, otkuda si?”
“Pazin.”
Dioniz zagrli jadnika kojemu nije jasno što ga je snašlo. “Istra, a? Tamo sve puno dobrog vina, tartufa i pršuta!” “Moj djed se time bavi.”
“Kakvo vino više volite?”
“Malvazija”, odgovori putnik nakon neugodne tišine. “Men Sana in Malvasia Istriana! Prijatelju moj, suđeno
nam je! Ajde, plati mi kartu pa da ja odem s tobom. Ne možeš dobiti boljeg pomagača od mene, da ti uleti pri pravljenju vina. Časna pionirska”, posrnuli bog uhvati prolaznika za rame te ga uputi prema šalteru.
“Pusti me!”
“Ma nemoj se brinuti. Uz moju pomoć, vaša će vina postati vrhunska. Još uvijek imam ono nešto u sebi što im daje premium kvalitetu.”
“Odjebi!” vikne prolaznik i udari ga.
Dioniz padne na hladno kolodvorsko tlo pod kišom udaraca. Grči se i smije. Jedan udarac razbije bocu vina unutar njegova mantila. Prolaznik pobjegne i ostavi boga samog na tlu, u mješavini krvi i jeftinog Vranca. Mučenik modernih vremena, Dioniz, ustane i krvav se zaputi prema čekaonici. Doći će jednom autobus i za njegovo vrijeme.
***
“Što je sve moguće kada se dogodi neočekivana pomrčina sunca i zaustavi svijet na neodređeno vrijeme?
Kao da smo u neviđenom djelu Davida Lyncha, prvi roman Tonija Juričića Nokturni u d-molu vodi nas na nadrealno putovanje od Praga do Labina uslijed nestanka dnevne svjetlosti upoznajući nas s galerijom nevjerojatnih likova, od kauboja koji čuva vrata zahoda na autobusnom kolodvoru jer vode u tko zna kakve nevjerojatne halucinacije i dimenzije do svećenika koji putuje s duhom imitatora Elvisa Presleyja, krvave mladenke, vile alkoholičarke ili samog svemira.
Juričićeva zaigranost i mogućnost da nas neprestano iznenađuje pokazuju nam kako je pred nama hrabar autor koji pisanje shvaća kao stalnu potragu i eksperimentiranje. Nokturne u d-molu mogli bismo nazvati prije svega romanom ceste, romanom magičnog realizma, ali svakako osvježavajućim književnim ostvarenjem koje nas drži budnima i zabavljenima na svakoj stranici.
Proza je to koja se odlikuje kratkoćom rečenica, zanimljivim dijalozima koji povremeno odlaze u apsurd, scenama koje odvažno koračaju područjem imaginacije. Upravo ta neograničena mašta najvažnija je odlika ovoga autora koji je, možemo već sada tvrditi, novi autentični književni glas generacije koja dolazi.” – Fraktura
___________________________________________________
TONI JURIČIĆ rođen je 19. rujna 1990. Živi u Labinu. Na temi anatomije groteske u (post)jugoslavenskoj kinematografiji završio je doktorski studij na Durham Universityju kao stipendist Wolfson Postgraduate Scholarship in the Humanities. Diplomski studij komparativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Preddiplomski studij završio je u Rijeci, na Odsjeku za kulturalne studije pri Filozofskom fakultetu. Piše. Režira. Scenarist je dokumentarnog filma Labinska republika u produkciji Levela za HRT. S Biancom Dagostin režirao je kratkometražni dokumentarni film Izvorni sjaj (čiji scenarij i potpisuje). Uz dokumentarne filmove, radio je i na glazbenim spotovima za NLV, Barbari, BluVinil i mnoge druge.
čovjek-časopis 