SAMO AKO NAĐEŠ
ako nađeš nekog
uz kog si bezbrižna
udahni dublje nego ikada
rastresi kosu pticama
raskrili razdragano ruke
podigni čelo u sunce
i osmjehni se tamnim prazninama
neće te više nikad sustići
ako nađeš nekog
tko te često nasmijava
zime će odjednom postati blage
a polovi nježno se otapati
ti ćeš zaplivati tad u smiraj
gdje se more u nebo razlijeva
a nebo moru udvara
smijeh će kao zakrpa
prekriti sve tvoje složenosti
ako nađeš nekog
s kim si bolja nego sama
prihvati
i dopusti sebi biti ona
koju si dugo skrivala
***
NJEGOVE SU RUKE GOVORILE
moj otac umro je u svome domu
u svom krevetu
pred mojim očima
na moj rođendan
neću nikada zaboraviti mir
koji sam na kraju ćutila oko njega
i kako se pitomo borio za dah
njegove oči već dalekog pogleda
iz kojih je polako
tako polako nestajao život
a dok je uzlazio prema svome tjemenu
u namjeri da zauvijek napusti umorno tijelo
u očima sam mu lovila
sve s čime se konačno pomirio
u maniri duge
između dva treptaja
jedan su za drugim slijedili
iznenađenost strah opiranje uznemirenost
tuga nježnost ljubav i mir
i onda bez treptaja
samozatajno kao što je i živio
tiho je prhnuo u tajnu života
ostalo je tijelo kao svjedok
svih naših dodira i zagrljaja
ogrubjele stolarske šake koje su nespretno
a nježno milovale
nije znao ljutiti se na mene
samo bi blagošću sve pokrpao
jednako kao što je brižno i smireno znao
sve čega se dotakne popraviti i sastaviti
ipak najdublje nosim
njegov meki skrbni pogled
kojim bi me sačekivao i ispraćao
kroz životne avanture
bez prigovaranja i bez osude
nije bio od mnogo riječi
njegove su ruke govorile za njega
prešutno znam
da si pripadamo
još i sada kad se samo čini
da ga više nema
***
LEPTIRI
ako nema patnje nema ni ljubavi
kažeš
po tome ćeš ti uvijek biti moja nevolja
iz patnje u čežnju
iz čežnje u patnju
vozim beskonačnu osmicu
središte joj položeno u meni
čas u njemu gmižu gusjenice
čas lepršaju leptiri
kružeći svoju preobrazbu
pažljivo ih lovim
da zarobim tu jednodnevnu ljepotu
i da im kao pravi kolekcionar
eterom osiguram vječni život
kad ih jednom tako nepokretne
poredam jednog do drugog
i zaštitim od dodira
bit će to najljepša
i najveća kolekcija sreće i patnje
koju si ikada vidio
***
OTVORENO
finim uzdužnim rezovima
otvorit ću kožu
razgrnuti meso
zaroniti u pustinju svoju
pomno preslušati kosti.
sve skriveno osvijetlit će
u tom jasnom trenutku
spremnost da se razmrvim
pod neizmjernim nebom.
nanizat ću pravilnu nisku
svih pohranjenih bjegova
i okititi njome
svoj izborani vrat
da sakrijem vrijeme od sviju
što zaviruju u moju prolaznost
da dopustim svjetlosti
da se slama kroz mene
da drhti u titraju.
uostalom sve je još tu
u tragovima
kao otrov u malim dozama
liječi me i prelijeva
gdje bih bila prazna
ili me ne bi bilo.
***
PETI ELEMENT
kad bih mogla vratila bih vrijeme da se volim
odmah tamo na početku svega
bila bih nježna prema sebi i šaptala si jutrima
o kako si divna ti jedina i najbolja za mene!
pa bih se grlila i gledala i ljubila
čuvala bih svoju radoznalost ljuljuškala zanos
cjelivala svaki susret sa sobom
kad bih mogla vratila bih vrijeme
da sama sebe vidim i razumijem
prije svih nesporazuma i nesigurnosti
prije strahova i beznađa
dovoljno na vrijeme da izbjegnem
životna poravnavanja i ispravljanja
da u mjehuriću od ljubavi pregovaram s odraslima
kad bih mogla vratiti vrijeme dopustila bih
da se sama sebi svidim na prvi pogled
da se zaljubim u nasmijanu sebe
i budem najbolja prijateljica vlastitim potragama
u mom životu ne bi bilo idola
ni ljubomore ni bijesa ni tuge
ni strahova ne bi bilo
oni u ljubavi izgaraju
kad bih mogla vratila bih vrijeme
samo da budem ljubav svog života
_________________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 1964. u Puli. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer jugoslavistike i dodiplomski studij bibliotekarstva. Od 1990. radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u porečkoj srednjoj školi, a od 2017. vodi ustanovu u kulturi i cjeloživotnom obrazovanju.
Pjesme su joj dosad objavljene u časopisu Dometi i na portalima Čovjek-časopis i Astronaut.ba. Njezina prva zbirka pjesama naziva Privilegija leta objavljena je u izdanju Biakove iz Zagreba, 2022. godine (urednica Darija Žilić).
O sebi najbolje uči kroz druge. Intrigira je čudo riječi, život u trenutku i ljudska priroda.
Živi i radi u Poreču.
„…iznenadit će snažan ritam, mnoštvo bogate metaforike, no prije svega otvorenost, eksplicitno iznošenje emocija, čitavog dijapazona osjeta, od ljubavi do mržnje, bez ostatka. I u tome jest posebnost ovog trodijelnog poetskog teksta. U prvom dijelu prije svega usmjerenost na drugog, na strasti, gubitke, zapitanost nad rasulom koje ostaje nakon svega, dok je u druga dva ciklusa Preslušavanje kostiju i Privilegija leta autorica usredotočena na raskrinkavanje tabua i obiteljskih tajni. Posljednja pjesma u knjizi, Peti element, to i pokazuje.“ – iz pogovora Darije Žilić
fotografija autorice: Ana Knežević
dizajn korica knjige: Dea Curić
čovjek-časopis 