– Mamu ćemo staviti u hladnjak, zar ne? A hoćemo li našminkati mamicu? Četiri stotine kruna, plus dvije stotine… Dakle, našminkat ćemo dragu majku. Šest stotina lijepih čeških kruna. Zovete se Ana, kažete… Ah, Anjička. Imao sam ženu Anjičku, umrla mi je mlada. Podsjeća me na vas. Pepeljasto plava kosa, oči boje meda…
– Žao mi je…
– Eh, ništa, ništa, život je to, nekom majka, a nekom maćeha. A kad smo kod majki, evo, izvolite molim, katalog, izaberite lijes… Ne, ma ne taj, mlada damo, ne žurite, taj nema jastuk, mami će biti neudobno…
– Mrtvacima nije neudobno. Želim je kremirati, zar nije svejedno u kojem je sanduku?
– Ne, ne, ne, varate se! Grdno se varate, mila moja, nije svejedno. Kad biste bili u ovom poslu vrlo dobro biste znali da nije svejedno. Da samo vidite izraze lica pokojnika kad ih polegnemo… Dakle, ovaj ćemo za deset tisuća kruna.
– Ispričavam se, taj nećemo, dozvolite, valjda ja odlučujem!
S nevjericom sam gledala u pogrebnika i povremeno se okretala provjeriti snima li nas odnekud skrivena kamera. Frak, leptir mašna, svileni rupčić u reveru, uljem zalizana kosa, puderiran, našminkan.
– Moja tvrtka je, molim lijepo, specijalizirana za proizvodnju metalnih lijesova. To je prava umjetnost. Godinama se to uči. A sve radimo ručno, molim lijepo. Pogledajte ovaj na primjer, unutra je svileni pokrov, meki madrac i jastuk od brokata. Umjetnost, velim, da, da…
– Gospodine, možemo li završiti s formalnostima? Žurim natrag u Prag, moram se vratiti na posao.
– Ah, vi Pražani, stalno negdje žurite. Ne radite to, mlada damo, ne vrijedi, svi ćemo na isto mjesto, ali neki dostojanstvenije od drugih, zar ne? Da, da, tako vam je to. A mamu ćemo lijepo obući, srediti… Jeste li sigurni da je želite kremirati? Šteta. No, dobro, dobro.
– Izvolite odjeću.
Uzeo mi je vrećicu iz ruke i pohvalio izbor samodržećih čarapa s čipkom. Kad sam ga zabezeknuto pogledala, rekao mi je da na leševima hulahopke pucaju, a da se čarape bolje navlače.
– Dođite da se pozdravite s mamicom, uđite slobodno, mrtvi su najbolji sugovornici.
*
Već je u Beogradu izgledalo kao da si hodala s utezima. Osjećala sam to svaki put kad bi nas pogledala. Gledala si kroz nas. Zabadala si laserske zrake negdje između naših očiju, između obrva. Pržili bi me ti svjetlosni snopovi, čelo bi mi gorilo, a oči se vlažile. A onda bi protutnjali kroz sinuse i grkljan, proširili se u plućima i pritiskali sve jače, dok ne bi zahvatili i srce koje je poskakivalo bez reda i ritma. Ne bi popuštalo sve dok ti ili ja ne okrenemo glavu. Najviše si te poglede upućivala meni. Valjda što sam najstarija, valjda što si mislila da ću se opeći manje od ostalih. Mislila si, tako sad mislim ja, da ću sigurno razumjeti. Da ću razumjeti kako želiš više. A što je to, majko, više? Da li si bila sigurna da znaš što je to?
Otac nas je bodrio. Novo odredište, novi početak. Istok, a skroz drugačiji. Ovdje je skoro sve kao na zapadu! Pit ćete Coca-Colu, imaju i McDonald’s, otvorili su ga baš ove godine!
To nam je bila treća destinacija. Već smo znali proceduru: pošalju nam vozača, pa autom do aerodroma. Gledamo kroz prozor kako nestaju Chotkovy vrtovi, Hradčany, mašemo Pragu i plačemo. Ja skoro 16, Eva skoro 12, Honzik punih pet. On je bio neutješan. I ti si plakala. Mahala si žustrije i duže nego prethodna dva puta.
Vidjet ćete djeco, glave gore, ma kao na zapadu!
Kako da ti se obratim? Majko? Mama? Mamice, kako mi sugerira lutak od pogrebnika? Ili imenom? I ono počinje na “m” i zvuči gordo i milo. Znaš li da se kaže mama i na svahiliju, i na mandarinskom, i na talijanskom? Kako bi ti oslovila ženu koja te rodila i ostavila da budeš mama svojoj sestri i bratu, a oslonac ocu? Dvadeset godina nisi bila majka, postala si to sada kad si mrtva.
*
– Na liniji je neki čudan tip, stranac, nešto u vezi s tvojom mamom – zbunjeno mi je rekla asistentica pružajući mi telefon. Otkad zajedno radimo, smatra moju mamu mrtvom. Kako i ne bi, kad sam joj rekla da je umrla prije dvadeset godina.
– Anjičko, jučer ti je umrla mama! – patetičnim tonom i dubokim, hrapavim glasom obznanio mi je tip s teškim ruskim naglaskom.
Nisam znala što bih mu odgovorila. Kao da informacija nije bila upućena meni. Šutjela sam nekoliko sekundi.
– Mene to ne zanima!
– U Mladoj Boleslav je, u bolnici.
– Ali mene to stvarno ne zanima.
Stremila si visinama, a dosegla si dno – dno boce. U Beogradu sam, uz Coca-Colu i cheesburgere iz McDonalds-a, osjetila da je ovaj put drugačije, da nešto ozbiljno nije u redu. Da je nepopravljivo, nesastavljivo. Jugoslavenski model socijalizma, ni istok ni zapad, nije ti donio utjehu. Tata je, vjerujem, znao, ali se pravio da ne zna. Ništa nije poduzeo. Da li ga to čini slabićem i sukrivcem? Da li si mu oprostila? Ali, Marta, on je ostao s nama. Ti si otišla! Da li si ti sebi oprostila?
Želim te razumjeti, Marta… Kad bi samo znala koliko. Kao žena ženu. Razumjeti i opravdati. Roditelji su ti dali pogrešno ime. Knjige kažu da je porijeklom iz drevnog aramejskog jezika, znači gospođa, gospodarica kuće, a tumači se i kao “ona koja poslužuje”. Marta je pouzdana i odana. U Evanđelju po Luki, Isus posjećuje kuću Marte i Marije, sestara Lazarovih. Marija sjedi pokraj Isusovih stopala i sluša njegove riječi, a Marta “bijaše zauzeta posluživanjem”. Zbog ovog se ona često povezuje sa kućnim radom, a ne sa kontemplativnim životom. Nomen est omen! Kakve li ironije! Ne zamjeram ti, Marta. Nismo htjeli od tebe služavku, barem mi djeca. Što je od tebe otac htio, neka to mori njega. Da možeš, možda bi mi rekla da ti je triput oduzeo prijatelje, navike. Par godina i onda iznova. Moskva, Berlin, Beograd. Iskorijenjena. Izmještena. Samo s djecom za skutima. Nije to objašnjenje dovoljno, Marta. Obično je. Trivijalno. Očekivano. Hoću od tebe bolje.
*
Prekinula sam vezu s Rusom i nazvala bolnicu u Mladoj Boleslav. Javila se sestra i dala mi dežurnu doktoricu.
– Dobar dan, ovdje Ana Fischerova. Navodno je u vašoj bolnici jučer umrla moja majka, Marta Fischerova.
– Da, gospođa je preminula. – ubrzo je potvrdila. -Vi ste joj kći?
– Da. Možete li mi reći od čega?
– Zar niste bili pored nje?
– Zanima me od čega je umrla. Da joj nije možda srce puklo od tuge za djecom?
– Pukao joj je čir na dvanaestpalčanom crijevu. Kad ju je dovezla hitna, već je bilo kasno.
*
Ja nemam muža, ni partnera. Nemam ni djecu. Voljela bih da mi odgovoriš da li si ti dobila to više kad si otišla i ostavila nas. Kolika je težina ljubavi jednog muža i troje djece? Gdje to pritišće, koji dio tijela najviše? Koliko slobode oduzima? Reci mi da znam. Daj mi majčinski savjet. Ako jednog dana budem imala ljubav jednog muškarca i barem jednog djeteta, da znam kako da rasporedim njenu težinu. Kako da ne dočekam jedno jutro kada ću pomisliti da nisam slobodna. Reci mi, jer mene već uveliko guši u predjelu dušnika, ali od nedostatka ljubavi. Prešla sam na ti sa svojim daviteljem, dala sam mu i nadimak. Moj terapeut ga zove anksioznošću, ja ga zovem njok. Sigurno bi ti palo na pamet zašto. Uvjerena sam da se sjećaš. Na Savi, pred iznenadni kraj tatinog mandata. Jeli smo njoke s divljači. Prvi put smo te vidjeli pijanu. Na neku tatinu bezazlenu opasku, bacila si mu par njoka u lice i rekla mu da već jednom ušuti jer ćeš se ugušiti ako nastavi. Svi smo se onda šutke nastavili gušiti njokima.
*
Prekinula sam vezu s doktoricom i telefonirala Rusu. Živio je s njom posljednjih 10 godina, u nekom selu pored Mlade Boleslav. Plakao je. Što će on bez nje, brinula se za njegovu djecu, zvali su je mamica, bila je duša od žene. A on nema novca za pogreb. Prekinula sam vezu još jednom i okretala telefon u znojnoj šaci. Eva je u Londonu, mjesec pred drugim porodom. Rizična trudnoća. Njoj ne mogu reći. A ako kažem Honziku, on neće izdržati da joj ne kaže.
Nazvala sam oca.
– Umrla je mama.
– A što ja imam s tim? – upitao je nakon kratke tišine.
– Do vraga, čovječe, umrla mi je majka. Trebamo je pokopati.
– Majkom sada nazivaš ženu koju nisi vidjela 20 godina! Koja te ostavila! Koja nas je sve ostavila! Neka je pokopaju oni s kojima je živjela i pila posljednjih 20 godina. Ako su imali za alkohol imat će i za pogreb!
– Tata, ali…
– Došla mi je na posao prije tri godine – izletjelo je iz njega, odjednom, bez razmišljanja. – Htjela je da joj pomognem s dokumentima za penziju.
– Je li pitala za nas?
– Pitala je za psa! – rekao je i prekinuo vezu.
Nazvala sam potom Kamilu, svoju najbolju prijateljicu. Rekla mi je da su prošlog mjeseca imali u emisiji nekog pogrebnika iz Mlade Boleslav.
– Malo je uvrnut, ne obaziri se, izgleda kao da je iz Vajmarske republike, znaš onaj majstor ceremonije iz filma Kabare, e pa, pljunuti on… Ne brini ništa, ići ću s tobom ukrasti mamu Rusima! Pa kod pogrebnika.
Nazvala sam broj koji mi je dala.
Glas s druge strane zapovjednim tonom mi je naložio da donesem novac i odjeću.
*
Sjećaš li se, mama, kako smo bili ushićeni kad bismo ulazili u avion? To bi nam pomagalo zaboraviti Prag. Kad si letio, bio si poseban. Svi bismo se dotjerali. I dan danas poznam, kad ljudi ulaze ili izlaze iz aviona, tko je s istoka a tko sa zapada. Ovi sa zapada su ležerno i praktično obučeni, ovi s istoka dotjerani kao da će na večeru ili u kazalište.
Jedino što morate znati je dobar dan, kako ste, sve ostalo je isto, ma skoro isto, tješio nas je tata preko telefona.
Sletjeli smo najprije u Zagreb. Odvela si nas u free shop. Honzik je zabezeknuto gledao u dvorac napravljen od lego kocki. Nikad tako nešto nije vidio. Nije htio izići dok mu ga nisi kupila, a ja sam dobila ruž koji je mijenjao boju u ovisnosti od toplote. U Zagrebu sam se našminkala ružičastom bojom, u Beogradu sam iz aviona izašla s jarko crvenim usnama. Tata nas je dočekao odbivši me poljubiti, a tebe je prijekorno pogledao. Kad nas je dovezao u stan, osjećali smo se kao u Americi. Pored zgrade je bila trafika u kojoj sam poslije kupovala časopis Bravo. Slala sam prijateljicama i prijateljima poštom postere A-ha i Depeche Mode. Svake nedjelje smo tjerali tatu da nas vodi u McDonald’sna Slaviji. Nikako mi nije bilo jasno zašto svi govore o nekakvoj dubokoj ekonomskoj krizi…
*
Zaustavila sam se u tržnom centru, ušla u Marks&Spencer. Početak je ljeta, ni traga crnoj odjeći. Našla sam neku haljinu bez rukava i upitala se koju veličinu do vraga da kupim. I mogu li da obuku mrtvaca u haljinu bez rukava, ili je to neumjesno? Uzela sam i neki tanki crni džemper na kopčanje. Hulahopki nije bilo, pa sam zgrabila samodržeće čipkane čarape.
– Sve ste lijepo izabrali, vidi se da imate ukusa, je li to za vas – pita me prodavačica.
– Ne, za moju mrtvu majku – kažem ni ne znajući zašto. Na trenutak osjetim zadovoljstvo, čudno ispunjenje, takoreći trijumf, vidjevši njezin zaleđeni osmijeh na licu.
*
Ne izgledaš toliko loše za alkoholičarku. Nisi ni previše podbula. Koža ti je sjajna, nos ti nije crvenoljubičast. Neću ti zagledati u vilicu, jer bih te morala dotaknuti. Kad me Honzik bude jednog dana pitao, reći ću mu da si imala zube. Nego, sjećaš li se onog kad nas je tata odveo na Terazije? Rekao je: Sad ću vam pokazati kako izgleda zemlja u dubokoj ekonomskoj krizi. Oko nas su bili nasmijani ljudi koji piju, puše, jedu, veselo čavrljaju. Ništa nam nije bilo jasno.
Često se sjetim susjeda, Dušana i Milice. Najviše smo voljeli slavu. Kad su nas prvi put pozvali, tata je uzeo žličicu sa žitom, i umjesto da je odloži u čašu, uzeo ju je i popio vodu. Svake naredne godine smo se tome smijali. I ti si se smijala. Dušan je pitao Honzika da li je naučio srpski, a on mu je u hipu izrecitirao kurac, pička, jebem ti mater, što je pokupio na igralištu ispred zgrade. Jednom smo išli s njima u restoran, tata je preuzeo narudžbu na sebe i zatražio jelovnik i pičovnik.
Nije mi bilo jasno ni zašto svi vozači autobusa na prednje staklo lijepe slike nekog mrgodnog političara s kuštravom kosom i podignutom bradom. Nije mi bilo ništa jasno osim da mi je u Beogradu super, ali da se istodobno nešto grozno dešava s tobom. Raspadala si se na sve manje i manje komade. Nešto slično dešavalo se i sa Jugoslavijom. Jedno jutro si me probudila i pozvala me na balkon da vidim neki vojni manevar. Na jednom oklopnom vozilu nalazila se slika onog istog muškaraca. Onda si me brzo povukla natrag u sobu i rekla da ti je loše jer si se sjetila ruskih tenkova 1968., ali da će u ovoj zemlji, za razliku od naše, sigurno biti rata.
Ostali smo do ljeta 1991. Na jesen su oni tenkovi krenuli ka Hrvatskoj, u onaj avetinjski grad s razrušenim vodenim tornjem kojeg smo gledali na vijestima, a vi ste iz Praga otišli u London. Ja sam ostala studirati. Nisam htjela svjedočiti tvojoj totalnoj propasti.
*
U daljini sam ugledala obrise figure u fraku. Kad sam se zaustavila, figura mi je poželjela dobar dan. Kamila je bila u pravu, pljunuti majstor ceremonije iz Kabarea. Očekivala sam svakog trena da odnekud izroni Liza Minneli.
Uveo me u ogromnu vilu. Na stolu je imao starinski telefon, bočicu s tintom i pero. Svako slovo je pisao cijelu vječnost. Jedno slovo, jedno umakanje pera u tintu. Kad bi stavio točku na kraju rečenice, usne bi mu se čudno iskrivile, a onda bi se napućio, pa coknuo jezikom.
Rekla sam mu da nemam nikakve majčine dokumente, da ih ima Rus na tom i tom telefonskom broju koji ja više nikad nemam namjeru nazvati. Rekao mi je da ne brinem, on će sve srediti.
*
Znaš što mi je prvo palo na pamet kad mi je Rus rekao da si mrtva? Selo u kojem si se rodila na slovačko-mađarskoj granici. Niti 1000 stanovnika. Skončala si još u manjem. U blatu i siromaštvu, onako kako si počela. Ah, Marta, gdje je ono više? Pojela maca. To jest, alkohol.
Baka nije znala slovački, samo mađarski. Bila je služavka bogatih Mađara u Pešti. Za vrijeme rata bogataši su utekli, a baku je u Budimpešti sreo jedan Slovak, u ratu padobranac, u miru stolar – moj djed. Vratili su se u slovačku bijedu. Bilo im je bitno da sve tri kćeri završe školu, jer su oni oboje bili siromašni i nepismeni. Obje tvoje sestre završile su fakultet u Bratislavi, ti, najmlađa, stigla si čak do Praga, na studije novinarstva. Da li ti se tada prvi put zavrtjelo u glavi? Kad si došla iz vukojebine, gdje si češće čistila štale i hranila svinje nego pisala domaće zadatke?
Zavrtjelo ti se toliko da si zatrudnjela na drugoj godini fakulteta. Sa mnom. Sjećaš li se kad si mi rekla da moj otac nije moj otac? Večer prije vašeg odlaska u London, tatinog posljednjeg mandata, obeznanila si se od alkohola. Ušla si mi u sobu usred noći. Probudio me miris ruma par sekundi prije bola u mišici izazvanog nekontroliranim stiskom tvoje drhtave ruke. Već ti neko vrijeme vino nije bilo dovoljno. Taj ti je frajer navodno rekao, dijete s tobom ne želim, napuni kadu kipućom vodom, popij bocu votke, skoči s mosta, radi što hoćeš. A naokolo se motao moj otac, apsolvent prava koji ti je uplakanoj prišao riječima: uzet ću te ja, i tebe i dijete, volim te od prvog trenutka, od kad sam te ugledao.
Što si htjela postići time? Nanijeti bol ocu prije novog, posljednjeg odlaska? Znala si da ću ga suočiti s tim odmah ujutro. Učinila sam to poslije još nekoliko puta. Dobila sam uvijek isto ljutito odmahivanje glavom. Ja sam to mogla protumačiti dvojako: ne želim o tome pričati jer je to takva budalaština da se ne želim njome baviti ni sekundu ili ne želim o tome pričati jer je to istina. Protumačila sam to kao da nisam njegova biološka kći. Uostalom, in vino veritas est. Da tako nešto slažeš, i za tebe bi bilo previše.
Pet godina je tati trebalo da shvati da se nećeš vratiti. Pet godina! Tek onda je predao molbu za razvod. Sjećam se pune aule suda, nisu često nailazili na takav slučaj pa su poslali studente da vide što sve u budućoj praksi mogu očekivati. Trebalo im je još tri godine da vas razdvoje papirima. Policajci su te tražili, bezuspješno. Ja sam svjedočila. Tata se tome protivio, kasno se sjetio da me štedi, pozvao je prijatelja, ali bila sam punoljetna, na sudu im je trebao netko iz obitelji. Kad su vas razveli, htjeli su da ti uručimo papir kako bi plaćala alimentaciju, jer si napustila maloljetno dijete. Tata je rekao da ništa ne želi, a oni su mu rekli da je takav zakon.
A da su te našli, Marta draga, uhapsili bi te, završila bi u zatvoru. Opsjedali su nas dužnici. Htjeli smo te zaboraviti, izbrisati iz sjećanja, a stalno su nas na tebe podsjećali ljudi koji su od nas tražili novac koji si propila. Za vrijeme rođendana i božićnih praznika, bježali smo iz kuće u restorane i pivnice u slučaju da te obuzme slabost pa nas poželiš vidjeti, a usput tražiti novac, što je bio vjerojatniji razlog. Jednom si došla Honziku ispred škole, naložila si mu da te čeka u parku Letna u određeno vrijeme. Rekao mi je da nisi imala zube. Ja sam mu rekla da ti tamo sigurno nećeš biti, sa zubima ili bez, a on je uzvratio plačući, što ako ipak bude, ja želim ići, obećala mi je da će biti tamo. Naravno, nisi se pojavila. Molila sam se da umreš. Da zatvorimo slučaj. Čak sam i u crkvu jednom otišla, u katedralu Sv. Vita. Svi su ti oprostili osim mene. Ne mogu zbog Eve i Honzika, zbog njega najviše. Želim ti da te mrtvu proganjaju suze koje je zbog tebe prolio.
*
– Anjičko, Anjičko draga, konačno ste ovdje. Ja na vas već dva mjeseca intenzivno mislim, ne mogu spavati, ne mogu raditi, nedovršeni sanduci na mene čekaju. I moji leševi osjećaju da sa mnom nešto nije u redu. Suradnici me ogovaraju iza leđa. Klijenti su nezadovoljni. Imate li partnera?
– Imam.
– Ah, kakva šteta! Ja imam prosperitetno poduzeće. Zajedno bismo ga još uspješnije vodili.
– Dajte mi mamu.
Stavila sam urnu u gepek i zamotala je nekim kartonom, vani su pržila 33 stupnja. Majstor ceremonije me pratio u stopu mrmljajući nešto o sudbini.
*
Tata je našao drugu čim sam ja otišla od kuće. Gospođa vodi računa o njemu, svu bol za tobom upila je njena dramatična briga. A Honzik je svoj strah da ga je i otac napustio demonstrirao na svakom koraku tako što je zagorčavao gospođi život. Kad je išao na zahod, ostavljao je vrata otvorena. Kad bi dovodio djevojke, urlikali bi u krevetu. Gospođa bi se svaki put rasplakala. Tata je samo slijegao ramenima. Kad je Honziku ponestajalo ideja za spačke, kad je padao u down, dolazio je k meni. Zamijenila sam mu najprije tebe, a onda i oca. Kad se ženio, ja sam ga vodila do oltara.
Ja sam ostala sama. Sretna nisam. Ne znam ni da li sam nesretna. Ne znam ni kako opisati to stanje. Jesi li ti bila sretna s Rusom i njegovom djecom? Jesi li imala anksiozni poremećaj? Napade panike? Depresiju? Da li te prestalo stezati kad si otišla? Ili ti je alkohol liječio i prošle i sadašnje grijehe? Najprije si pila što si s nama, a poslije što si bez nas… Ne znam, pretpostavljam. Nisi me nikada nazvala i objasnila.
Prije dvije godine, u restoranu, na Badnju večer, tata mi nije htio doliti vino u čašu. Svi smo ga preneraženo pogledali. Oči su mu bile sužene, htio je zadržati suze, ali jedna kapljica se iskrala. Procijedio je: Jako ličiš na mamu, večeras posebno. Honzik je ustao od stola i nije se vratio.
*
Treći dan nakon preuzimanja urne, na putu do klijenta, zamolila sam kolegicu Irenu da stanemo na groblju na Strašnjicama. Začuđeno me pogledala.
– Mama mi je u gepeku. Moram je ostaviti. To je samo par minuta.
– Isuse, ti si luda!
– Pridrži je! – tutnula sam joj u ruke urnu vadeći je iz gepeka.
– Jebote, što je vruća!
– Popizdila je, tri dana je ovdje!
– Ana, jebote, jesi li ti dobro? Znam da je crni humor lijek, ali…?
– Ne brini za mene. Samo da je se riješim, i da znam gdje je, rodit ću se ponovo.
Ušle smo unutra. Staklo i šalter izgledali su kao u pošti.
– Dobar dan, ja sam Fišerova, imam mamu sa sobom.
Službenica je bez pozdrava podigla pregradu. Pokušala sam progurati urnu unutra.
– Samo malo, ne može proći… U pičku materinu, pa i mrtva me zajebava!
Irena je pocrvenila i sagnula glavu, službenica se grohotom nasmijala i otvorila mi vrata, nažvrljala nešto na papir i upitala kad će biti polaganje urne.
– Kakvo polaganje, molim vas?
– Pa obred, ne?
– Ma kakav obred! Zazidajte je konačno!
*
Koliko puta sam htjela otići, uteći, od svega, od mržnje prema tebi, od tereta koji si ostavila, od tate slabića…Uteći daleko, negdje na Novi Zeland, prodavati hotdog u nekom kiosku, otupiti, zaboraviti…
Pokušala sam. Ne mogu ti oprostiti. Kad rodiš dijete, odgovorna si za njega. Zašto si rađala tri puta kad ti je svako naredno samo stezalo omču oko vrata?
Kamila mi je jednom, nakon večere i dvije boce Sauvignona, pustila Sate. Naivna i dobra kakva jest, mislila je da ću ti oprostiti. Gledala je u mene s ogromnim iščekivanjem, pomalo slavodobitno, u trenutku kad je Laura Brown objašnjavala Clarissi Vaughan zašto je ostavila djecu.
Kažu da je to nešto najgore što majka može učiniti. Postoje trenuci kad pomisliš da ćeš se ubiti… Jednog jutra sam ustala, spremila doručak, otišla na autobusnu stanicu, ušla u autobus. Ostavila sam poruku. Dobila sam posao bibliotekarke u Kanadi. Bilo bi divno reći da ti je žao, bilo bi lako. Ali što to znači, što znači da ti je žao kad nemaš izbora. Uradiš ono što možeš podnijeti. Znam da mi nitko neće oprostiti… Ono je bila smrt. Ja sam izabrala život.
Što je Kamila očekivala? Da ću se prosvijetliti zbog par rečenica, doživjeti katarzu, roniti suze? Zašto si čekala da život s nama postane smrt? Dok sam slušala Lauru Brown, ja sam se pitala zašto se nisi razvela na vrijeme, prije nego što je počelo da te guši. Mogla si tražiti zajedničku skrb, pa bi ti sjašili s grbače dva tjedna u mjesecu. Mogla bi disati. Mogla si se razvesti prije Evinog rođenja. Sigurna sam da je Honzik bio rezultat nekog pijanog pomirbenog seksa. Nisam ti oprostila nakon gledanja filma, ne opraštam ti ni sad gledajući te mrtvu, neću ti oprostiti nikad. Zašto se nisi ubila? Da jesi, vjerojatno ti ni tada ne bih oprostila, ali bila bi bolja u mojim očima, možda bih te smatrala mučenicom. Ovako si samo bezosjećajna, sebična, opscena alkoholičarka, kurva.
*
Ostavila sam upaljen radio, sva četiri žmigavca i začuđenog klijenta u autu koje sam uz škripu kočnica parkirala ispred groblja. Pored urne sam pronašla ružu. Nazvala sam tatu. On ju je ostavio. Pravdao se da je bio na pogrebu prijatelja, pa svratio. Usput.
______________________________________________
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu.
Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag), a 2021. Jesenski i Turk iz Zagreba objavljuje joj zbirku „Priče o neskladu“.
fotografija autorice: Snežana Nikolić
čovjek-časopis 