***
Sumraci civilizacija piju stvarnosne likere. Drame su likovi jedne drugima. Kao Alise izmučene čudima u svijetu sladoleda i slomljenih suncobrana. Provlačim život kroz filtere naziva memory. Stavljam ruke na ogradu koja je čitavu noć upijala Mjesec. Stoljeće zrije u nova voća, čije plodove tantalovski kušam. Stropoštava se u njegovim košpicama paradoksalna tagedija introvertnosti. Kao bademi koje kupujem za dvije i dvadeset pet u tužnom centru. Sto grama, molim. I jedan ekstra plavi blok leda koji ću ugraditi u sebe. Naime, sanjala sam priče meke poput jastuka čija mekoća ubija. Izmaglicu koju ne bi odagnalo ni 12665 kava. Zar se ljudi ponašaju nesposobni otključati neke osnovne stvari? Postoji previše objekata koji sliče na balkone na koje bi se mogli instalirati zvučnici koji bi ukazali na takve stvari. Ili mali mikrofoni rapršeni svuda.
***
Biti tisuću metara bliže veličanstvenoj predstavi koju nam nebo prostire na svod. Tisuću metara, treptaj u svemirskom smislu. Postoji jezero koje izgleda kao planinsko oko. Ima taj oblik i boje. Unutar njega, na rubovima se nakupila santa koja se gubi u dubinu zagasitih boja, zelenkastih i modrih.
Upravo ta prisutnost sante formira eliptični oblik oka. Led zauzima veći dio površine, a oko manji. Boje u njemu prelijevaju se kao dani jedan u drugi. Kao dubine i visine u nama. U kutu oka, na mjestu gdje se nalazi suzna žlijezda izrasta jedan grm. Grane mu nisu obrasle trnjem. Opravdava li to dovoljno smjelu usporedbu sa suzom? Tko je to noćima isplakivao jezera po proplancima blidinjskih zima? Očima koje su mogući ostatci ledenog doba. Kome su to vile oduzele kontrolu nad tijelom i nad mislima? Utapala su se jezera jedna u drugima. Topili su se snjegovi i topit će opet. Nema ničega tužnoga u tome sve dok je slutnje da našeg divnog Sunca neće ni biti za određen broj milijardi godina.
***
Agnes Varda priča o tome kako u svakome od nas postoje unutarnji krajolici i kako ćemo zavirimo li u nju pronaći plaže. Što se tiče mene, to bi mogla biti jezera. Nad njima lete ptice čija krila su spojena na valove visoke frekvencije. No začas pregori instalacija. Ne lome mi se riječi nad zgarištima. Mjesec lipanj je, zaklani limun. U koktelima od bazge, metvice i ruma i Verlaineov šešir bi se utopio. Ubijaju me ljetni blagdani, padam lagano kao posječena trava. Depresivni i alergični dani nižu se svojim bjesnomučnim tokom. Raspukla sam se sred njih kao zrela breskva po kojoj se nakupio mraz unutarnjih krajolika. Bačena s nadmorske visine od dvije tisuće metara. U okrilje ideja gdje zasjeda okrugli stol, gdje cvijeće živi u plastičnim vazama. Njena zrelost nas je mimoišla kao meteor. Pijemo jutarnju kavu kao da o tome ovisi poredak povijesti. Čistimo tijelo sirupom od bazge.
Bajke su opasna stvar. Kritička svijest je jedan od indikatora njihovog otrova. Kalkulator opsega gluposti i zla. Pojedinima, jezik je smrskan u aparatu za prosječnost, nema mu spasa. Menta i spirulina obitavale su u kafićima u kojima se ljudi prividno upoznaju i sudjelovale u tome da jedan bude pretočen u knjižaru. U mračnim kupalištima odigravaju se omiljene drame, ne na izljevalištima krvi. Ukupna ljudska svijest po jednom i drugom pliva s mišićima na napuhavanje. Izgleda da se još ima snage za bal vampira. Dok snažni ženski glasovi nadvisuju obronke planina.
***
“Mirimo se sa svijetom i krvarimo.” Cioran
Dan je sumanuto bistar. Komentiramo smjelo proljeće u našem malom gradu. Toliko sam pratila odjek tvojih riječi da sam zapostavila razvoj gradova u njima. Sjetit ću te se uvijek kad napunim se nostalgije. Kad zadnja krpica snijega iščezne s planine V. Kad divlje trave prosviraju kroz naše glave, a piće v. poteče krvotocima. V kao voljet ću te snagom svega što naopako raste u tebi. Sav šarm ovih dana stane u apsolutno sanjarenje Bergsona. Zar sve su harmonike lijepe, ali one slomljene, one oštećene imaju priču? Toliko toga je u meni dramatski posloženog, toliko neposlušnih krajolika, hotela s beskonačno mnogo soba za ponižene i uvrijeđene. Sva se pretvaram u komoru suviše tamnu.
Zar služe za zaboravljanje mora iznad kojih galebovi podsjećaju na dronove, u kojima ježevima traže putovnice za kaktuse, a piloti padaju u trans od tableta za prekooceanske letove. Da ne govorimo o metrou grada kojemu je od voznog reda važniji televizor s kojega dopire glazba. Sjetit ću te se kada od osjećaja rasprsnu bočice ograničenog pristupa. Kiše padaju po malenim automobilima grada predviđenog za doziranje vječnosti. Više ne razlikujem suze od tehničkih voda.
_____________________________________________
ŠIMA MAJIĆ, 1992, Imotski – Tomislavgrad. Autorica zbirki pjesama Potkožni sjever i Melankolija igra badminton, dobitnica književnih nagrada Zdravko Pucak, Anka Topić i Grah za Iliju Ladina. Tekstovi su joj prevedeni na engleski, francuski i makedonski jezik.
čovjek-časopis 