ZA IMANIM ČEŽNJA
Volio bih da sam ovdje. Imao bih tako točno onoliko prostora koliko čovjeku treba. Raširio bih ruke i dodirnuo početak i kraj svemira. Istegnuo bih se na nožne prste i dotaknuo sedmo nebo. Prebacio bih se na pete i propao do dna podzemlja sedmog. Da sam ovdje.
Razumije se, volio bih i da sam sada. Moje bi tada bilo sve vrijeme svijeta. Prošlost bih nosio kao svoja leđa. Budućnost kao svoje grudi. Ponekad bih ih zamijenio. Ili krenuo natraške. Bio bih život između svojih grudi i leđa. Od kože jednih, do one drugih. Da sam sada.
Volio bih da sam rođen. Ožiljke od rodnice nosio bih ko kolajnu i ne bi me zatekle bore. Poznavali bi me svi, od babice do babe. Od anđela navještenja do arkanđela smrti. Prijateljevalo bi se sa mnom kao što mjehuri prijateljuju s mokraćom ili s trskama pjesma. Da sam rođen.
Volio bih da umrem. Legao bih na lomaču kao što zaliježe seljak umoran od sjetve ili žetve. Kosti bi mi proključale u kamenje. Meso bi se vratilo u zemlju. Krv bi mi se razlila u vode zemaljske, oči u vode nebeske. Izgorio bih na vatri svoje probave, piren vjetrovima kojima bih se rašivao. Moje misli zasjale bi ko mjesec. Duh bi svanuo ko sunce. Da mi je mrijeti.
Bio bih sve, da sam išta od toga.
A dobro je i ništa.
***
NAŠI PRSTI
Svaki prst ima svoj život, svoje brazde, vlastit put kojim raste i dira. Svaki prst ima i vlastite sne što mu izbijaju iz kovitlaca jagodica i tko zna sanja li domali prst baš o zlatnom prstenu. Ne zna li kažiprst ni za što bolje nego da kazuje? I zar je Palčić vrhunac ideala utjelovljenja jednog palca?
Previše smo se dali ponijeti činjenicom da su naši prsti naši. A i što zapravo tu činjenicu čini? Činjenica da pripadaju našoj šaci? A što i tu činjenicu čini? Je li nešto naše jer je na nama? Mislim da to ipak još nije dokazano. A glasovirna, harfna, sitarska, poetska, ljubavnička svjedočansva dovoljno glasno šapuću da nije.
Ne znajući mnogo o istini svojih prstiju, ja trenutačno više razmišljam o njihovom suživotu: svaki svoje dužine, svaki svoje širine, svaki na svom mjestu, svojih zglobova, i svaki svojih pokreta. Ja se divim njihovoj trpeljivosti, međurazumijevanju njihovom, činjenici da su moji dlanovi – polja njihova prepleta – zemlje mira.
Samo bol naših prstiju zna koliko je nepravedno što ih gotovo uvijek doživljavamo istima, ponekad tek sličnima, samo katkad različitima. Njima je jasno da i naše naizgled nevjerojatno i pohvalno postojanje imena za svaki pojedini od njih počiva na potrebama naše praktičnosti, ne na savjesti naše ljubavi.
***
ŽENE JEDNOG ŽIVOTA
Žene koje su me voljele više me ne vole. Za sobom su ostavile vrijeme i u vremenu vlakove pjesama. Zbog njih, kroz njih, ja i dalje ih volim. Prema njima mjerim svoje godine i dozrijevanja mojih ritmova i rima. Ja metronome nikad nisam kupovao.
Žene koje su me voljele vole i dalje. Drugačije. S njihovom ljubavlju rastu i moje pjesme. I to je dobro. One ih ne vole. I to je dobro.
Zbog žena koje su me voljele moje pjesme vole sve više i sve dublje. Sve su punije snježnih orlova i staklenastih riba. Žeđa proždire već zviježđa.
A da nije bilo mojih žena, da nije bilo njihove ljubavi za mene, vlakovi izgledali bi drugačije. I ljubav u njima.
***
POVIJEST DUŠE
Survah se u dušu. I sad imam svoje, koje je moje. I samo moje.
Na dušu mi se nahvata tijelo. Sklopljeno od trunja, gradi se da je cijelo. I sad me vode kvase, vatre žežu, bez zraka ne mogu ni trena. A sve tek zemlje radi.
Ispunio mi tijelo kostur. Dobih čvrstinu koju nisam trebao. Navukoh kostobolje, koje trebah još i manje. Iščaših se u vremenu, u prostoru polomih.
I ne znam više što je na meni tuđije, što u meni stranije, što je došlo kasnije, što ranije.
Tad začujem duh.
I ja opet kopnim.
U sluh.
***
OČI OGRADE MOJE
Kroz očice ograde mog balkona svijet se protiskuje i cijedi. Duž fuga otječu lokvice k parketu sobe, tvoreć gore, tvoreć more, bore tvoreć jednog lica koje svoju glavu traži.
Ponoć je na straži.
Da sačuva me od dana koji zjene zazidao bi u mrene.
– IZBOR PJESAMA IZ ZBIRKE IGORA GRBIĆA ZA “ČOVJEK-ČASOPIS” PRIREDILA NIVES FRANIĆ –
__________________________________________
IGOR GRBIĆ rođen je na moru. Diplomirao je engleski jezik i književnost i indologiju, doktorirao teoriju i povijest književnosti. Radio je kao lektor hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u New Delhiju, samostalni prevoditelj i autor, a do daljnjeg na mjesnom sveučilištu predaje književnost i o njoj. Živi u Puli, gdje uglavnom i piše, poeziju, pripovjednu i esejističku prozu. Preveden je na više jezika, a s više jezika i sam je preveo nekoliko tisuća stranica, uključujući tridesetak knjiga. Nagrađivan i kao pisac i kao prevodilac. Dosad je objavio sljedeće književne naslove:
Istria glagoljušta, Zagreb, 2005.
Tajna Monkodonje, Ulcinj, 2007.
U doba vremena, Zagreb, 2007.
Kao da sam, Pula, 2008.
Izlazak u cvijet, Zagreb, 2012.
Knjiga priča, Zagreb, 2015.
Mrvice s gozbe, Zagreb, 2018.
Pjesme rađanja i umiranja, Zagreb, 2019.
Znanstveno se književnosti posvetio u sljedećim knjigama:
The Occidentocentric Fallacy: Turning Literature into a Province, Cambridge, 2018; Jungovska interpretacija romana Put u Indiju E. M. Forstera, pred objavljivanjem.
*
“Zbirka pjesama Nebesa urnebesa nudi nam spektar neuobičajenih i spoznajno uzbudljivih predodžbi koje nas pozivaju da preoblikujemo ili odbacimo uobičajene asocijacije. Podrazumijevanje, očekivana razumljivost zamijenjena je gotovo vizijom sasvim elementarne snage iz sasvim drugog horizonta našeg iskustva. Krajnje duboki uvid, koji ide uz pjesničku zrelost i osjetljivost, i koji nas vodi do istine, u ovom kreiranju pjesničke fantazije dodaje nove značenjske slojeve, a svakako potvrdu da se svaki motiv/događaj/predmet Grbićevim blagovijesnim sintezama pretvara u kozmički događaj. Pjesničko oko uprto je u gustoću ljudskog iskustva, u vječnost, u horizont onkraj svijeta, svijeta koji nije od ovoga svijeta, ali se nužno nastavlja na njega.” – Iz pogovora Nives Franić
čovjek-časopis 