Posvećeno mojoj učiteljici Olgi Erceg, prema istinitim događajima Učiteljica Olga bila je tek nešto malo viša od nas prvašića. Da ste kojim slučajem ušli u naš razred, ne biste je zamijetili među njoj sličnima. Tek kad bi podigla glas, i to ne da nas prekori, već da nas podsjeti da se ipak nalazimo u školi, a ne na igralištu, onda bi vam bilo jasno tko tu kolo vodi. „Prvi deeee!“, milim glasom bi nas jednim imenom sve istovremeno prozvala, a mi bismo je pogledali i, s osmijehom te nešto tiši, nastavili sa zadacima. Sjećam se kako mi je mama pričala da su, pri upisu u školu, svi roditelji htjeli da baš njihovo dijete bude u razredu učiteljice Olge! Nisam znala zašto je tome tako, no pamtim veliku dvoranu u koju smo mama i ja došle, zajedno s mnogo druge djece i roditelja, saznati je li nam se sreća osmjehnula. Sjedili smo u masivnim drvenim klupama, stisnuti u redovima kao bobice grožđa, svi sa svojim skrivenim željama u džepu. Znam da je to i meni bio uzbudljiv događaj – iščekivanje da li će nakon imena učiteljice Olge Erceg prozvati i moje ime! Vrijeme je prolazilo sporo, tako to biva kad si među najmanjima u prostoriji, no premda ću tek naučiti slova, brojeve, životinje, strane svijeta, znala sam zasigurno jedno – ime svoje učiteljice. Barem u svojim mislima. I onda zamislite sreću kad smo čuli moje ime baš u skupini djece koji su imali jednaku sreću biti dodijeljeni u njen razred! Juhuuuuuuuuuuu!!!!! „Što me sve čeka!?“, mislila sam si dok sam s mamom koračala kući. Već prvi dan škole dogodi se najljepša stvar, a što će sve uslijediti, nisam mogla ni zamisliti. Učiteljica Olga je jako pazila na nas. Vodila je računa da smo čisti, podrezanih noktića, primijetila bi ako netko nema obrok za užinu pa bi se pobrinula da se svaki višak podijeli tako da su svi siti. Bilo je lijepo znati da nas ima sve na oku i da brine o nama. I zaista, svi naši dječji snovi o dobroj školskoj učiteljici bili su ostvareni – nije vikala, nije nam davala jedinice, svaki dan bi pripremila neku novu avanturu kojom bi nas okupirala, naš razred je izgledao kao galerija prepuna dječjih radova, eksperimenata i grupnih projekata. Ipak, najbolje od svega dogodilo se kada je, s dolaskom toplog proljetnog vremena, najavila terensku nastavu! Nitko od nas nije znao što to uopće znači niti što očekivati, ali imali smo povjerenja da će biti zabavno i da ćemo naučiti štošta. No, nismo mogli ni zamisliti ono što je uslijedilo. Terenska nastava odvijala se na Marjanu, brdu u centru grada Splita do kojeg se moglo bez puno muke doći pješice. Iz školskog dvorišta bi se uputilo nas dvadeset i četvero, koliko je glavica brojio naš razred, uz našu učiteljicu, te bi u koloni, kao kakva ogromna gusjenica, veselo klizili prema našem odredištu. A ono se zvalo Dječji grad. Kakvo je to otkriće bilo za nas. Dječji grad na Marjanu je bio smješten blizu ulaska u zoološki vrt, a krasile su ga brojne sprave za igranje, baš za naš uzrast, raspoređene na dobro preglednom i prostranom terenu brda. Bili su tu, na našu radost, tobogan, ljestve, mostić, ljuljačke, vrtuljci, stupići za skakanje, lokomotiva za vješanje… Centralno mjesto Dječjeg grada bio je mali amfiteatar koji gleda na nekoliko stepenica uzdignutu pozornicu. Čarobno mjesto! No, mi se nismo tamo došli samo igrati, nikako. Sjećate se da je to bila terenska nastava? E, tu su stvari postale neobične. Naša učiteljica Olga je bila jako dobra i voljeli smo je, ali imala je svoje tajne, tajne koje je vješto skrivala od nas svo vrijeme u učionici. U Dječjem gradu smo ih otkrili. Čim smo istražili prostor na kojem se nalazimo i što nam sve nudi te nakon nekog vremena igre i zabave, došlo je vrijeme za učenje. Kao dobri pačići rasporedili smo se u amfiteatru, izvadili bilježnice, pernice i čekali njen znak. „Što ćemo raditi danas?“ – pitala je Jelena, najbrža od nas. Stipe je već svojim zadirkivanjem stvarao komešanje drugih učenika u svojoj blizini, a Marko, najmanji od nas, mislio je šmugnuti na neku od sprava dok se učiteljica bori da nas „dovede u red“. I baš kad je skriven iza Lordanove torbe mislio poskočiti prema žbunju, učiteljica krene baš prema njemu i kaže: „Spremite bilježnice! Danas ništa nećemo pisati!“. Ohohoho, osmjeh na Markovom licu bio je veći od tobogana iza njegovih leđa te se okretno vratio na mjesto gdje je sjedio, misleći da učiteljica nije ni naslutila njegov plan. „Danas ćemo rješavati računske priče! Ali vrlo posebne računske priče!“ – nastavila je pobjednički učiteljica, Markov osmjeh se naglo zakiselio, ali je svejedno s olakšanjem spremio sav pribor u torbu. Računske priče su bile kratki matematički zadaci koje bi nam učiteljica dijelila početkom tjedna, svakome na njegovom listu papira, tako da bismo ih za domaći uradak morali samo izrezati i zalijepiti u bilježnicu te izračunati. Bila je domišljata naša učiteljica Olga! Ali, kako možemo rješavati matematičke zadatke bez papira i olovke barem? Tada smo začuli učiteljičin povik koji nas je zbunio. Jako zbunio. „Medooooo! Lijooooo! Zekooooo!“ – počela je milim glasom zazivati. Mi smo se gledali u čudu, amfiteatrom se proširio žamor, sve dok Anđela nije povikala: „Brzo, svi! Pogledajte na pozornicu!“ Kad tamo, pravi prizor za začuđene oči: lisice su brzim skokovima preskakale stepenice i formirale gustu grupu u desnom kutu pozornice, zečevi su preko ograde uskakali na lijevi dio pozornice, a na sredini pozornice stajao je, ni manje ni više, nego veliki smeđi medvjed s naočalama na nosu i velikim abakom pod desnom miškom. „Sad kad se društvo okupilo, idemo računati!“ – viknula je veselo učiteljica Olga, namignuvši medvjedu i ostalim pridošlicama, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu – da računamo bez olovaka i bilježnica, dok nas s pozornice gledaju slatki stanovnici šume! Nama još ništa nije bilo jasno. „Ako četiri zeca i tri lisice odu po kukuruz u stari mlin, a putem jedna lisica i dva zeca odluče zastati kod potoka i okupati se, koliko je zečeva i lisica stiglo na vrijeme po kukuruz?“ – upita učiteljica Olga. U tom trenu, kao na zapovijed, četiri zeca i tri lisice se izdvoje iz svojih grupa te načine novu skupinu, krenu po zamišljeni kukuruz, dvije lisice i jedan zec se izdvoje iz grupe i sakriju iza nogu velikog medvjeda te pred nama na pozornici ostanu samo… „Dvije lisice i dva zeca!“ – povikasmo svi u glas, kao da smo dohvatili najsočniju jabuku sa stabla, kao da smo otpjevali najradosniju pjesmu iz srca, dvije lisice i dva zeca!!! „Bravo djeco!“ – kaže medvjed s pozornice i pomakne jednu kuglicu na abaku, kao znak da je prvi zadatak točno riješen. Sve lisice i zečevi krenu pljeskati i skakati po pozornici, dok se ne začuje novi zadatak: „Ako jedna lisica sa sobom u šetnju vodi tri mala zeca, druga lisica dva, a treća lisica četiri mala zeca, koliko je zečeva i lisica u šetnji šumom? – upita učiteljica Olga. I opet, lagano kao na ledu, krenu zečevi i lisice formirati grupice iz zadatka, točno kako je učiteljica rekla, jedna lisica i tri zeca, druga lisica i dva zeca te treća lisica i četiri zeca. „Tri lisice i devet zečeva!!!“ – svi su u glas zapjevali, i oni koji matematiku ne vole baš, i oni koji se srame prvi odgovoriti na pitanje, svi u jedan glas! I opet krene slavlje na pozornici, medvjedova šapa pomakne još jednu kuglicu na abaku i sad smo već dva zadatka riješili s takvom lakoćom da više nitko nije pomislio da mu matematika ne ide! Učiteljica Olga nasmiješila se medvjedu kao starom znalcu, a on joj se blago nakloni u znak poštovanja i dragosti. Vidjelo se da su već dugo prijatelji, ali i kolege! Tko zna koliko su djece zajedno naučili računati, pisati, čitati! Zadatke smo rješavali dok sve kuglice iz najgornjeg reda abaka nisu prešle na drugu stranu, što je bio znak da je vrijeme za zasluženi odmor. Zečevi su se poslagali po ogradi pozornice, umorni, a lisice po stepenicama, iscrpljene. Medvjed, njihov brižan prijatelj, ponio je dovoljno mrkvi i jagoda tako da su svi u kratko vrijeme bili siti! Ali jao, zaboravio je ponijeti vodu za svoje male prijatelje. Sara se brzo snašla i prikupila par naših bočica te ih nasula našim novim prijateljima u nekoliko čaša koje joj je dodala učiteljica. Kako su bili žedni naši mali prijatelji, svu su vodu popili, do zadnje kapi. Pljeskom smo nagradili Saru što se tako mudro dosjetila što napraviti, a istim pljeskom smo ujedno i pohvalili sebe za odličan rad na našoj prvoj terenskoj nastavi! Kad smo svi odmorili, bilo je opet vrijeme za igru. Dječji grad je samo čekao da se opet razbježimo po njegovim kutovima i pretrčimo svaki metar mirisne zemlje. Učiteljičin zvižduk bio je znak za povratak u amfiteatar, kada smo primijetili da je pozornica prazna, a naših šumskih prijatelja nije bilo. Mora da su se povukli svojim domovima! Uzeli smo naše stvari i krenuli natrag prema školi. Cijelim putem dok smo se spuštali niz Marjansku vijugastu široku cestu koja je s obje strane obgrljena dubokom šumom, zazivali smo: „Medooooo! Lijoooooo! Zekoooooo!“. Tu i tamo provirila bi glavica naših prijatelja, ali što smo se više približavali gradu, rjeđe su nam se pokazivali. Ipak se oni ne spuštaju u grad – šuma je njihov najbolji dom, stoga nam je vrlo brzo postalo jasno da je važno da šuma uvijek bude tu gdje jest, zdrava, čuvana i pažena. Terenska nastava postala je naša omiljena nastava jer smo znali da nas čeka druženje i učenje s našim šumskim prijateljima. Kroz četiri godine učenja s učiteljicom Olgom, napredovali smo u čitanju, pisanju, računanju i prepoznavanju biljaka i životinja. Voljeli smo svako drvo brda Marjan, jer smo znali da je baš svako drvo važno za naše krznene prijatelje s terenske nastave. A najsretniji smo bili kad smo našim roditeljima na Literarnoj večeri dobili priliku pokazati što smo mi to sve naučili. Bila je to priredba koju je za kraj svake godine u zbornici organizirala učiteljica Olga, kada bi svi učenici imali poseban zadatak kojim bi pokazivali čime smo sve ovladali – jedni su čitali tekstove iz Čitanke, drugi glumili igrokaze, treći pjevali uz gitarsku pratnju, četvrti rješavali matematičke zadatke na ploči, peti pisali mala i velika slova… Možete zamisliti kako su se roditelji iznenadili kad su kao voditelje tih važnih Literarnih večeri u školskoj zbornici ugledali upravo medvjeda, lisicu i zeca! Ne vjerujete mi? Molim vas, uozbiljite se! Pa sve je zabilježeno fotoaparatom! Pogledajte vlastitim očima! ____________________________________________________________ MARIJA BUTIRIĆ rođena je 1986. u Splitu. Završila je MIOC, potom studij psihologije u Zagrebu, a njen poziv su glazba i pisanje, kako poezije, tako odnedavno i proze. Napisala je nešto više od sto pjesama i tri priče u stihu za djecu. Svi njeni tekstovi strpljivo traže nakladnika. Poezija joj je objavljivana u bespućima interneta, a i u časopisu "Poezija" Hrvatskog društva pisaca. fotografija autorice: Anita Nadj
čovjek-časopis 