ČEKAJUĆI VLAK ZA ELLU
Gazdin krov je limen i ravan pa preko dana na njemu sušimo robu. Uz gaće, majice, hlače, na krovu su: plastična cisterna za vodu, prastara antena za zemljani signal i gazdina malena kći, garave kose i vječno blatnjavih ruku.
Na toplom krovu tri dana smo čekali vlak koji neće stići, pili mlako pivo, slušali zvukove džungle i gledali zvijezde.
Kada smo odlučili promijeniti plan puta i otići iz sela, popeli smo se na krov posljednji put. Ondje je sjedila gazdina kći, u šaci je držala zgužvane novčanice, pružila ih i rekla:
– Povedi me –
***
ČEMU SLUŽE OČI
Na ušću rijeke Mekong ribari brodicama crtaju oči; dva velika oka na pramcu, taman iznad vode, da im brodice nađu put kroz opasne struje, da izbjegnu zle duhove rijeke i sigurno ih vrate toplom krevetu, zagrljaju koji tamo čeka, topotu nogu po drvenom podu i juhi od rižinih rezanaca.
Na ušću rijeke Mekong ribari razumiju čemu služe oči.
***
PJEŠČANI SAT
Na dalekom otoku ceste su očajne. Gledano iz zraka čine rijetku, nelogično razbacanu i isprekidanu mrežu, nedostatnu za postojeći promet. Putevi kojima nas vozi Ayu, naš vozač, dotrajali su, uski i umorni od turista poput nas. Svaka, pa i najbliža destinacija koštat će te barem sat vremena. Ipak, kad god da stignemo na odredište, Ayu se okrene, široko se nasmije pa kaže – već smo stigli.
Gledam u sat pa u njegovo sretno lice: jedno od njih dvoje je u pravu.
***
PARAZITI
Neonska reklama s vrha zgrade baca rozu svjetlost na krevet.
Venice Beach, Kalifornija. Ležimo na leđima, slušamo grebanje u zidovima. – Termiti, – kažeš, pa se smijemo iako to nije tema za smijeh u drvenoj kući. Neon plavi, neon rozi, bljeskaju nam na licima.
Prevrćeš se i namještaš jastuk. Tuđi je, treba se naviknuti – Ako se ikada vratimo ovdje, – govoriš dok pokušavam zaspati – želim ponovo vidjeti ovu čudnu kuću. Želim vidjeti je li išta ostalo. Čujemo kako se niz hodnik približavaju koraci, pod škripi. Zaustavljaju se pred našim vratima. Netko povlači kvaku, zagradili smo vrata krevetom.
– Paraziti! Skvoteri šugavi – udara ramenom o vrata, krevet škripi, ne pomiče se – gubite se odavde! –
Još koja psovka i koraci se udaljavaju.
Naslonim dlan na zid. Koliko će im trebati da sve pojedu? Sigurni smo do jutra. Nakon toga ionako nitko nije siguran.
***
ŠTO SAM NAUČIO U DŽUNGLI
Počinje kapljicom na mesnatom listu i imamo minutu, ni toliko, da nađemo zaklon, no zaklona nema i brzo zamotavamo elektroniku u plastične vrećice
i trčimo
i smijemo se
i trčimo
a ne znamo kamo.
Kiša nas stiže gusta
i topla
i dižemo čela
i gledamo joj lice
i plazimo jezike
i deremo se prema vrhovima krošnji.
Na rubu sela, već mokri do kože, srećemo budista koji korača kroz lokve. Gleda nas kako trčimo kraj njega i smije se iskreno, pokaže prstom u nebo i slegne ramenima.
Monsun kaže, kao da zaokružuje uzaludnost bijega.
Monsun ponovimo, kao da smo naučili nešto novo.
To sam od njega naučio: umjesto da bježim, kažem kiša, kažem šuma, kažem tvoje ime.
_________________________________________________
IVAN JOZIĆ (1981, Zenica) živi i radi u Zagrebu.
Autor zbirke priča Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih i Šaptanje bankomatima i druge nježnosti. Finalist i pobjednik nekoliko književnih natječaja u Hrvatskoj i regiji (pobjednik regionalnog natječaja Record Stories, finalist natječaja Lijepe priče Ede Budiše i MasterCard Broda kulture 20+1 najljepša priča za ljeto 2013.). Priče su mu uvrštavane u više antologija i publikacija u Hrvatskoj i regiji.
Suosnivač kulturnog projekta G točka: Grad u Gavelli i kao član žirija za nekoliko književnih nagrada. Nastupao na mnogim književnim festivalima u Hrvatskoj i regiji, a najdraži „art gig“ su mu godine rada na FEKP-u. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu sudjelovao kao jedan od predstavnika Hrvatske 2016. godine.
***
“Prvi korak: otvorite je.
Sve što vas nakon toga čeka u Šaptanju bankomatima Ivana Jozića i Vide Meić sasvim je osobito iskustvo.
Igra je lijepa i, zapravo, vrlo jednostavna: dvoje nagrađivanih autora – pisac i likovna umjetnica – stvorili su knjigu u kojoj dijalog vode formom i formatima, karakterom i temperamentom, jezikom i umjetničkim rukopisom. Svaka u nju uvrštena ilustracija i priča osnažuje sljedeću. Svaka razigrava, podbada, nasmijava, gane, vodi do drugih nježnosti.
Lirizam Jozićevih mikropriča, ljubavni i životni itinerari njegovih junaka zrcale se tajanstveno u atlasu mrlja, nizu zemljovida kojima Vida Meić naznačuje put do malih blaga posijanih u ovoj zbirci. Život je u detalju, kao da kažu. Nikad pokazati, nikada ne ispisati sve.
Okrećući leđa grandioznosti i sveobuhvatnosti, dvoje nam iznimnih umjetnika u Šaptanju bankomatima (i drugim nježnostima) daje sliku kudikamo uvjerljivijeg svijeta; fragmente o ljubavi, sreći, obitelji i umjetnosti, uz bonus fantaziju o bankomatu koji – ako mu šapnu prave riječi − dariva sretnike. Ovo je knjiga baš takvih riječi. Niska epifanija za čitatelje i putnike namjernike željne nasmijane nježnosti.” – Fraktura
čovjek-časopis 