RIJEČI Naše su riječi kamenje. Izgovorene one se valjaju, preslaguju, premještaju poput oblutaka na žalu. Dok ih izgovaramo postajemo netko drugi, dok ih izgovaramo obmanjujemo sami sebe postajući netko drugi. Naše su misli iznevjerene, naši su osjećaji izigrani, dok gomilamo riječi. Riječi su izdaja vlastita srca, one su borba, uzaludno trošenje, pišanje u vjetar. Sve su riječi suvišne, one su znakovi u igri koja nas međusobno vezuje, otuđeni i prezreni sami od sebe, od suštine, koja je uvijek dijete i koja ne zna govoriti, koja je pogled i osjećaj, raširenih ruku ona nas iščekuje, ali mi i dalje lamatamo riječima i nemilosrdno, bezdušno lupetamo, vjerni svojim životnim ulogama, uvježbani glumci u hijerarhiji znakovlja, mlataramo rukama poput pingvina, kriješteći pritom, ostavljajući dojam koji nas opet negdje svrstava, kao posude na polici, negdje nas odlaže u nekom arboretumu svih uloga i svih maski koje se međusobno suodnose. Naša htjenja sažeta su u potrebi da budemo prihvaćeni. Veliki kompromisi i veliki gubici — svidjeti se drugima. Na tim temeljima opstoji svijet. Svidjeti se drugima, biti prihvaćen od drugih. Sve su riječi uzaludne, podložne strašnoj manipulaciji i strašnoj površnosti, teško razumljive i teško prohodne kada se trude da objasne, monotone i uspavljujuće kada podvaljuju neistinu. Riječi bježe od smisla u besmisao, bježe od istine u prijetvornost, riječi progovaraju samo da se svide, one su uvijek poluistina ili očigledna laž, one su uvijek igra, natjecanje i blef. Da bi nas drugi razumjeli, moramo govoriti njihovim “jezikom”, moramo se kretati njihovim “stranputicama”, smijati se njihovim dosjetkama, ponašati se u cijelosti kao krdo. U tome nam pomažu pažljivo odabrane riječi, kontrolirane riječi, gestikulacije odobravanja, kimanje glavom. “Ljudi mnogo govore, mnogo razmišljaju, ali malo osjećaju”, uskliknuo je baletan Nižinski. Osjećaji su se izgubili između riječi, osjećaji su iskliznuli, iscurili između rečenica koje se prevaljuju preko jezika kao zlatni snopovi žita, kao artistička govorna vježba... ploveći visoko iznad miniranog prostora u sigurnosti spretnih, slatkorječivih fraza, floskula i klišeja. *** PROJEKT Cilj ovog Projekta nije da čovjek evoluira u nešto kompleksnije, da nadiđe vlastitu pohlepu, tupavost i samoživost. Sve su to ljudski atributi, osobine ljudske vrste kroz eone, i tako će nepromijenjeno i ostati. Uređeno društvo samo je privid ljudske tolerancije i suživota. Čim se izmijeni povijesni kontekst, ti isti ljudi, do maloprije pomirljivi, empatični prema slabijemu, darežljivi prema siromašnom, čovjekoljubivi prema odbačenom, pretvaraju se u razularenu rulju bez osobnoga stava. I to ne ulijeva nadu niti trunku vjere da je onaj koji nas je stvorio imao naročita očekivanja, jer mi se kroz sve vrijeme nismo prometnuli u nešto bolje, u nešto drugo, već smo ostali uvijek isti: častohlepni, samoživi i uskogrudni, jer mi se sve vrijeme našega postojanja nismo razvili u nešto više, u nešto plemenitije, već smo oduvijek ostali isti: gramzljivi, bezosjećajni i bešćutni. U čoporu se osjećamo zaštićeno. Kao pojedinci možemo odletjeti u visine, u uzvišene, božanske visine. Kao dio mase ostajemo nazadni, prosječni i bešćutni. Ubojice i lopovi. Potencijal postoji, osjećam ga u sebi: potencijal samodestrukcije i potencijal dobrote, potencijal razaranja i potencijal opijenosti čarolijom života. * "U knjizi Čovjek igračka prozaik i pjesnik Radenko Vadanjel čitatelju donosi u formi minieseja, lirskih zapisa, neka od svojih literarnih sučeljavanja s vječnim i uvijek neminovno opetovanim filozofskim pitanjima egzistencije i metafizike, čovjekova položaja i mjesta u svijetu, odnosa Boga, čovjeka i vremena, oblikovanja ljudske stvarnosti, promišljanja o pitanjima i doživljajima pojmova kao što su smrtnost, strah, emocije, ljubav, ali i o običnim danima, moru, prirodi, i, naročito, o glazbi... On to čini lirski zgusnutim, slikovitim, istovremeno misaono i izvedbeno promišljenim jezikom, u kojemu skladnost ostvarenog ritma gaji sretnu, harmoničnu podudarnost sa sadržajima ovih zapisa, upravo kao u nekoj dobroj glazbenoj partituri, dok se suptilna nijansiranost dodira s psihološkim dubinama promišljanja istovremeno stavlja u suodnos s estetski zanimljivom, zrelom poetskom esejistikom. Ovdje tako, kao i u prethodnim Vadanjelovim radovima, svjedočimo naročitom, dosljednom, autentičnom stvaralačkom svijetu, doticaj s kojim jamči unutarnje prepoznavanje, pouzdan znak ozbiljnijeg čitateljskog užitka." - Sandorf ________________________________________________________ RADENKO VADANJEL (Pula, 1962.) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci hrvatski jezik i književnost. Piše poeziju i prozu. Do sad je objavio knjige: Lekcija o postojanosti (pjesme u prozi, 1999.), Dnevnik besposličara (roman, 2006.), Čovjek s tri pupka (pjesme u prozi, 2010.), Mišomor za rođake (zbirka priča, 2013.), Zdravo, dragi ubojice! (roman, 2017.), Sakramenti i kotlovina (roman, 2019.). Živi i radi u Istri.
čovjek-časopis 