MOGUĆ JE ŽIVOT Moguć je čak i tvoj vlastiti život, samo hrabro izreci što ti nedostaje, zadršku ostavi u vilajetu praznine zavičaja. Ispij srebrni pehar i sanjaj ostrvo puno vjetra sa lišćem što ne lebdi već sigurno leti. Obiđi svaku suštinu, srž ti ne treba, sam budi kost. Suzi se, ali nikad ne izgradi drugi oblik. Budi oblak svoj, i kiša će te zaobići. *** USPAVANI VULKAN Mrak pokriva vulkan, dok noćne leptirice ostrašćeno srljaju na ulične lampione. Ko zna išta o plamenu i životu? Pamtimo anegdote o ljubavi, slova i snove, sve do časa kada umine um, umoran od trezvenosti i pokušaja, što ih živi pijesak halapljivo guta. Ime, puno života, rijetkima je dostupno, što ne štede sebe a let im je sudbina. Oblutak na suncu mami umorni pogled, zapretene trepavice omeđuju vulkan na horizontu. Riječ se nekad nespretno izgubi u jutrima rosnim, i kao da se zaljubi, dječački naivno, i plačljivo i strasno gleda u krošnje što je nadvisiše. Kao nož prolazi mi san kroz maglu osvita zore. Žudnja za koracima, koji u pepelu ne ostavljaju trag. Zaludni su oni što ih svugdje ima. Odlasci se ponavljaju a zemlja, zemlja ne žuri. Ne idi, jer vatru će vulkan ipak prosuti, prahom vjenčan. *** NEĆE SE PROMIJENITI Neće se promijeniti ništa, ama baš ništa, niti ljubav, niti kiša, vrbe će stražariti u inat nama, slavljenicima, što im svijeće nikad nijesu gorjele, uz vjetar što ih siktanjem uporno gasi. Badava nam krv vrela, kad se granice naših noći prepoznaju njuhom, poput pasa, slučajnih lutalica, u pohodu, kao da smo živi, dok čekamo odgovor. Rukopisa nema, ruke nam nijesu vjerne, zar ne vidite, laste su nam jedini put do netaknutih oblaka. *** GOVORI TIŠE Govori samo tiše, tiše jer će se dogoditi ono nešto, kad noć ustreba tvoju strast. Nesebično se protegni, možda ipak samo digni ruke, jer su nam putevi preporođeni i ušli su u nas kao igle što probadaju bez boli. Znaj, dogodiće se, ono nešto, u tren kad ti ulica zađe za ugao tvog tihovanja, kad ne budeš mogao namignuti okom izbrisanom licu. *** KO MOŽE DA OPROSTI Ko može da oprosti, ko smije da zaboravi, da kaže, da voli, ko? Porazi su porođajne muke samotnika, lutke neoprostivog sjećanja, koncima vremena vezani smo. Zaboraviti treba, kao pusta, sva vremena u kojima nijesmo gledali snijeg koji se topi, kad smo voljeli obmane bez sumnje, i sunce što nam glave kupa. Poraz nije samo naš, zajedno smo u toj varljivoj igri, svjetla i tame, tama je prividni pobjednik, vjesnik novog zvjezdanog puta, prelivenog svjetlošću davne jave podanika. Zaglušeni razum kradom nas posmatra, okovan, uz zazubice radost nosi, kao nedonošče koje ne zaplaka. Rodiće se oblik iz pijeska mozga, uzmičući pred braniocima jesenje žalopojke. Sačekati, zasjedu ožaliti, oku bez žala uskratiti vid, svijet bez ravni uramiti, bez zastava, bez obala dići ruku, kao gromobran, munju usaditi u grudi usahle, vatra si tek kad oprostiš. _____________________________________________ ŽELJKO SEKULOVIĆ (1971, Titograd) piše duže od dvadeset godina. Objavio je tri zbirke poezije “Treba mi riječ“, “Tango ulice” i "Nepoznato sunce", kao i dramu “Povjerljivi razgovor”, uvršćenu u knjigu kratkih drama "Priče sa balkona, priče sa Balkana". Prevođen na engleski, ruski, azerbejdžanski, albanski i bugarski jezik. Živi i radi u Podgorici.
čovjek-časopis 