ŠETNJA SA SZYMBORSKOM tek nedavno sam shvatila da moja omiljena pjesnikinja više nije živa možda sam to znala i ranije ali nisam htjela prihvatiti takvu strašnu činjenicu imala je samo 88 godina kad je umrla svi moji planovi su tako pali u vodu načisto propali njenom iznenadnom smrću uzalud sam isplanirala naš susret do najsitnijeg detalja šetnju ulicama Krakova razgovore koje bismo vodile ona bi mi pokazivala kulturne znamenitosti a ja bih zadivljeno kimala glavom i usput fotografirala na ručak bi otišle u židovsku četvrt naručile specijalitet kuće pirjanu patku s gljivama ili tako nešto uz to bi pile Wyborowu votku nazdravljale nakon svake čašice kad bi nam se razvezali jezici dugo u noć bi pričale o poeziji pa nesigurnim koracima čvrsto zagrljene presjekle put preko parka do njene kuće tamo bih ju pustila da otključa vrata uđe prije mene i upali svjetlo *** O PJESMAMA nisam više srdačna prema svojim pjesmama kao prije kad vidim u što su se pretvorile preko noći su postale dlakave ovisnice sklone vikanju i depresiji prestajem biti obazriva prema svojim pjesmama kad vidim kako su se promijenile laktare se za nagrade željne pažnje i aplauza sklone lošim navikama spavaju do podne nisam više ljubazna prema svojim pjesmama iako sam o njima ovisna i ne mogu ih se riješiti samo tako pjesme se lako ugrade u tijelo kad ih pokušaš iščupati iscuri ti srce *** O POEZIJI i poezija prati modne trendove kao i svi drugi pred publiku više ne izlazi u plaštevima i kapuljačama skrivene kose i lica stisnuta u teškim oklopima skromno noseći pojas nevinosti više nema ničeg nevinog u poeziji odavno ju je izgubila u nekom prošlom životu poezija sada pred ljude izlazi obučena u modernu prozračnu odjeću lako perivu i praktičnu ili posve gola a nitko ne okreće glavu u stranu zgrožen njenim provokativnim izgledom niti upire prstom u njenu golotinju nitko više nije iznenađen *** ŽENA KOJA PLAČE na svakoj fotografiji ispadnem gotovo groteskno izobličenog lica nesigurno se kesim čovjeku koji me pokušava uhvatiti sa svih strana i izabrati onu koja mi najbolje stoji pomno odabrane boje i detalji na odjeći ili glavi za koju drugi tvrde da me otvaraju i naglašavaju moju prirodnu ljepotu ne igraju veću ulogu ponekad fotografije moraju obrisati zbog mene iako im je draga uspomena na neki značajan događaj možda sam ja jednostavno takva kakvu me vidi kamera poput Piccasove žene koja plače razlomljenog lica s modernim ljetnim šeširom *** PTICE NAŠE SVAGDAŠNJE ptice nisu pospane ujutro one su rano budne cvrkuću skakuću lete živ-živ-življe nego što će čovjek ikada biti ljudi drijemaju po cijeli dan pospane oči ne vide ono što vide ptičje sav taj neprimjetan a tako stvaran svijet sakriven u travi pukotinama betona u zraku gustom poput smoothija od banane i manga ptice imaju način kako to sve posrkati spremiti u kosti puno toga stane u šuplje kosti u njima se pretaču globalne promjene vremena koje ih tjeraju na pokret čim se svjetlost počne premještati tad i ptice krenu za njom a nebo eksplodira od njegovog cvrkuta ne čuje se nikakav drugi zvuk ______________________________________________________ SANJA DOMENUŠ (Sisak, 1966.), predškolski odgoj je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i haiku poeziju. Godine 2019. osvojila je prvo mjesto na 4.međunarodnom haiku natječaju u Bugarskoj u konkurenciji više stotina autora. Na natječaju za nagradu „Književni pleter Sisačko-moslavačke županije, 2020.osvaja prvo mjesto za poeziju, u organizaciji Zajednice kulturno umjetničkih udruga SMŽ 2021.g osvojila je nagradu „ KORZO SLOVA“ Društva hrvatskih književnika za najbolju neobjavljenu knjigu SMŽ. Do sad je objavila: „Djevojčica koja je jela kamenje“, zbirka poezije, 2019. „Čistačica lignji“, zbirka poezije, 2022. „Šetnja sa Szymborskom“, 2022.
čovjek-časopis 