RAZGOVOR
Došao sam da ti se izvinem. Ne, ne zbog sebe, nego zbog tebe. Jer vidiš, ja znam: nije to kod tebe kao kod mene. Ja ću tebe u sobi čuti kako cmizdriš po noći i neću moći spavati. Bit će mi slabo. Meni će biti slabo, jer se ti osjećaš slabo. Vidiš, sve je to u tome koliko neko može izdržati. Neko zaspe za pet minuta, neko za dva sata, a neko zaspe tek pred jutro.
Ja mogu zaspati kad god hoću. Mene se ništa ne dotiče. Ja sve preživim, jer ja sebe nisam izgradio na onom što mi je neko rekao. Ali ti si drugačija, ja znam. I onda ću ja sve biti kriv. Ali nisi ni ti ništa manje kriva, nisi ti ništa bolja. Šta ti meni sve kažeš, pa me se ništa ne dotakne?
Ne, ne, ne… čekaj… nema veze ko je prvi počeo. Nema veze šta je tu defenziva, a šta ofenziva. Bitno je da ću ja zaspati odmah, a ti tek za dva sata, a možda uopće nećeš spavati. I kad sljedećih dana budem slušao neke zvukiće iz sobe… Sve ću ja biti kriv.
Ljudi ne znaju saslušati jedno drugo. Čekaj, saslušaj me.
U ovoj porodici svi vuku na svoju stranu i kao da im je užitak da samo govore o sebi i tvrde ono što misle. Niko ne zna saslušati drugog. A ti si najviše takva. Baš ti si takva, samo svoje mišljenje forsiraš. U ovoj porodici niko i nikad nije mogao razgovarati sa tobom, jer si takva.
Gledaj, ti nemaš ništa u životu. A ja ti dajem bratski savjet da se popraviš. Ja bih radije umro nego živio tako kako ti živiš, a ti se ljutiš što ti to kažem. Bi li radije da ti govorim kako je tvoj život lijep?
Lijena si, eto. Želucu treba svakakve hrane. Znam ja dobro da ti radiš samo jedno te isto. Ne trebaš ti mene uvjeravati u suprotno. Ti više sebe uvjeravaš. Ja imam sav svijet stvari, ja sam po cijeli dan zaposlen. Iskorištavam svoj dan; svoje vrijeme, svoje sate pretvaram u nešto korisno.
Moj je život raznolik. Bogat. Po cijeli dan sam zaposlen i nemam vremena za razmišljanje. Za razliku od tebe, koja nećeš spavati i osjećat ćeš se nevrijedno jer si lijena, jer ne iskorištavaš svoj život kako treba. I ja kao ne mogu suditi šta za tebe znači živjeti? Kako ne mogu?
Pa kad bih te vidio da se režeš u sobi, ne bih to mogao gledati i učinio bih nešto, zar ne? Ma sve je to isto, ne trebaš ništa komplicirati. Ja tebe ne mogu gledati više u toj sobi kako ti prolazi život, a ti ne radiš ništa. I mene to boli. Ja dok ustanem ujutro i vidim te u jedanaest sati kako još sjediš u krevetu, meni se odmah moj dan smuči. Meni se smuči kada vidim kako ti živiš. Pa daj, uzmi svoj život u ruke. Muči mi se kada te tako gledam. Ne, ne plači i ne govori kako sam te ja povrijedio. Istina boli.
Ja tebe ne slušam, reći ćeš. Pa ja bih tebe slušao kada bih vidio da si zadovoljna svojim životom. Ali na tebi se vidi da si nezadovoljna, pa zašto bih te onda slušao? Tek kada postaneš zadovoljna svojim životom, onda mi pokušaj nešto reći. Ne možeš ti mene ništa uvjeriti, ja vidim da si ti nezadovoljna. I onda sam ja slab? I onda sam ja kriv? Reći ću ti: mnogi ljudi su se prestali družiti sa mnom, a sve zbog toga što nisu mogli više gledati istini u oči.
‘Pretežak si čovjek’, govorili su. Ili čak: ‘Ja se tebe bojim.’ Boje se mene?
Ja nikome ne želim zlo, samo dobro. Ali ljudi se boje, jer odjednom shvate da su bezvrijedni kad im pokažem njihov život. Oni bi radije živjeli u laži, nego sa mnom. Ne mogu izdržati kada vide svu bijedu svoga života, razumiješ li? Oni bi najradije zaboravili, ali ne mogu kada jednom progledaju. Onda se ljute na mene i neće da se druže sa mnom. A oni su, zapravo, ljuti na vlastitu bijedu; na vlastiti, propali život. Pa ipak, savjest im ne dozvoljava da me odbace, jer znaju da sam upravu. Kada imaju trenutke jasnoće, onda mi kažu sa čuđenjem: ‘Ja o tome nisam ni pomislila prije nego što sam tebe upoznala, još nikad nisam srela nekog kao što si ti, promijenio si me.’
Ja njima svima pokažem kakvi su i šta su zapravo. Jer su u životu preda mnom imali samo glupe, nekvalitetne ljude.
Ali ja volim iskrenost, dubinu. Pokažem im njihove fasade koje nose da bi se drugima svidjeli. A u sebi su ništa. Od mene bježe kao od istine.
Razumijem ih. Svako bi radije nastavio živjeti u bijedi i iluziji, nego shvatio da mu je propao život. Zamisli kako je to, propadati u životu nekoliko godina, a možda čak i desetljeća? I onda jednom shvatiš. Neko ti pokaže. Ili se ubiješ, ili promijeniš život, ili jednostavno ponovo staviš masku i nastaviš živjeti isti, bijedni život koji si živio i do sad.
Ali teško je oslijepjeti kada jednom progledaš. Mislim, možeš ti ponovo oslijepjeti, ali zaboraviti baš i ne možeš. I onda si slijep, a vidiš slike u glavi. To je gore nego vidjeti.
Ljudi se većinom odluče za jednu od dviju opcija: da se ubiju ili da se oslijepe. Sa mnom u blizini, nažalost, ne mogu učiniti niti jedno niti drugo. Jer moja prisutnost otvara istu, staru ranu, koju moraju otvarati jer im drugačije ne da savjest.
Ne trebaš ti meni govoriti. Ljudi su takvi, nema tu nikakve kompleksne matematike. Ljudima samo pokažeš kakvi su i odmah se razljute. Ljudi su manipulatori. Oni manipulišu drugim ljudima, da bi pokazali koliko su vrijedni. Oni preuzmu neku sliku vrijednosti izvana. Onda je učine svojom, tako žive, pokušavajući tom slikom uvjeriti, privući, kupiti, zadržati druge ljude. Misle da su uspješni, kvalitetni. Ali oni su prazni i nisu ništa drugo nego slika koju su izvana preuzeli.
Pođi u fitnes, tamo ćeš se uvjeriti.
I onda kada ta vanjska slika nestane, kad ta vrijednost prestane biti tražena, onda tih ljudi nema, dok neki drugi oblik ne padne na njih. Oni manipuliraju tobom pomoću te slike koju su izvana preuzeli. I misle da su poželjni, zato što je ta slika poželjna. Kao da su ljudi toliko glupi.
I ti si manipulativna. Svi smo manipulativni. I ja sam, ako baš to želiš čuti. I ja sam, evo, ja to otvoreno priznajem. Ali ja znam kakav sam, jebote, ja znam ko sam i šta sam. Ja znam i spavam mirno, kao beba, cijelu noć.
Nisam kao ti slabić, pa stalno gledaš kakva si i šta si. Ležiš u onoj sobi i misliš po cijelu noć. Danju sanjaš i melješ kakve riječi sam ti rekao, šta te povrijedilo. Budi kao kamen, ojačaj malo. Ništa te se ne smije dotaći, kao što se mene ništa ne dotiče. Ja znam sebe.
Mene ne treba niko drugi učiti. Za razliku od tebe, koja sve slušaš šta ti neko drugi kaže. Upijaš kao spužva i melješ. A makar da dobro samelješ, da makar dođeš do kraja mislima koje uopće nisu tvoje.
Vidi mene, ja mogu spavati po noći.
Da, mislim da je to najveće mjerilo čovječjeg zadovoljstva – da možeš spavati po noći. I ti, slabiću, ne možeš spavati po noći zbog mojih riječi, zbog onog što ti ja kažem. Ti moraš biti spremna da te se ništa ne dotakne.
Ne moram ja biti kontejner i primati sve tvoje riječi? Kako ti ne razumiješ? Ne radi se o tome da si ti kontejner, nego o tome da se tebe ništa ne tiče. Da te se ne treba ticati.
Čovjek mora biti zadovoljan sobom, a ti nisi zadovoljna sobom. Inače te se moje riječi uopće ne bi doticale. Nemoj ti zato nikakvu krivnju prebacivati na mene. Ja nisam ništa kriv što ti ne možeš spavati po noći. Ali, eto, takav sam kakav sam. Ne mogu izdržati ljude koji ne mogu spavati po noći. Onda ni meni nije dobro i ja ne mogu spavati zbog drugih ljudi.
Eto, onda, jesi zadovoljna sada? Nisi?
To je sve što sam trebao čuti, sve si mi rekla…
Laku noć.
_________________________________________________________
ALENA BEGIĆ, rođena 11.2.1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u BiH, živi u Sloveniji. Uvrštena je u uži izbor za nagradu 15. Međunarodnog natječaja za kratku priču Lapis Histriae, osvojila je drugo mjesto na natječaju 19. Festivala evropske kratke priče te treće mjesto na Natječaju ZA najbolju GORKU priču, koji je organizirala Narodna knjižnica Vrbovec. Njene kratke priče su objavljivane na nekoliko blogova i časopisa. Završava magisterij iz filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
čovjek-časopis 