SJEĆANJE NA SEBE Nekad bih u ovim trenucima nervozno palila jednu za drugom dok ti objašnjavam kako ne podnosim samu sebe i činjenicu da se ne mogu svađati, a da se ne rasplačem. Poseban nemir i dalje osjećam u jesenje večeri – miris pečenih kestena ili kasni cvat jasmina uvijek me podsjete na tugu odlaska od kuće, čak i onda kada imam koga držati za ruku. Izvor nesreće i kaosa oduvijek pronalazim u djetinjstvu. Danas tješim tuđu djecu, govoreći im da samo moraju pronaći snage da izdrže, da će proći i da ljudi poslije budu blagi. Osnovne su škole najokrutnija mjesta gdje utjeha svrati od nikada do rijetko. Većinu mi dana to mjesto djeluje krhko poput stakla, a ponekad mislim da sam od stakla i sama razbit će me tuga tuđih očiju. *** NOĆU NAŠA TIJELA PLETU GNIJEZDA SNOVIMA Od svitanja do sumraka brojim preskoke srca oko tebe hodam na prstima, decibeli krivoga tona odbijaju se od zidova i nastanjuju u mene – tu će titrati još dugo. Slušam kako ti riječi krckaju pod zubima, glava mi postaje Pandorina kutija, noću je umatam u ukrasni papir strepnje. U meni se postrojava streljački vod pitanja na koja ne postoji točan odgovor – svaki će me dotući. Dok ležiš pored mene s rukom na mom bedru, u memoriji svijeta nastojim sačuvati tvoje pokušaje da budeš bolja osoba svakoga jutra iznova bez obzira na to što si do večeri već jednako loš kao jučer. *** MORA MALO BOLJETI, LJUBAVI Pišem ti po leđima ja sam koža izgorjela od sunca svaki grub dodir ostavlja permanentan trag u pretkomori srca Ne stvaramo uspomene one odbijaju ostati ne postoje naše fotografije memoriju sjećanja praznim prvog jutra bez tebe Ti si rahlo tlo pod mojim nogama nikad ne znam kada ćeš nestati ti si zrak s vrha planine koji struže mi po plućima udah – nosiš me na leđima izdah – brišem suze, ne lovim ti korak udah – naši su prsti isprepleteni na suncu izdah – uz psovke lupaš vratima. Udah? _____________________________________________________________ INES MEŠTRIĆ rođena je 1996. godine u Bjelovaru. Diplomirala je kroatistiku i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon studija ostaje u Zagrebu gdje trenutno radi kao nastavnica hrvatskoga jezika i književnosti u osnovnoj školi te kao lektorica u izdavačkoj kući. Pisanje doživljava kao lijek; bijeg od sebe i sebi istovremeno. Piše od osnovne škole, a u posljednje se vrijeme odvažuje pisati javnije. Pjesme su joj objavljene na književnim portalima Booke.hr, Anna Lit te Poezija Online. Sudjelovala je na književnoj radionici Servis za pjesmu, a pohađala je i književne radionice Ivane Bodrožić i Ognjenke Lakićević. U veljači 2022. sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u zagrebačkoj Booksi.
čovjek-časopis 