AKO SI JEDNOM VOLIO U SARAJEVU
U studentskom klubu pored fakulteta
U proljeće
Osamdesetih
Dok još nije bilo važno od kojih si
Rekao si mi
Da mi u očima izrastaju kuće uz prugu kad god te pogledam
I da je to ono zbog čega sam za tebe oduvijek bila više od prosječne studentice medicine
U proljeće
Osamdesetih
Do podneva bi se izležavali
I pitali se da li Bog oprašta ako kradeš dane u dvoje
Ljeta
Osamdesetih
U jednosobnom stanu pokraj Miljacke
Samo bi raskopčao prvo dugme košulje
I život bi dobivao smisao, veći od plaćanja računa
I povremenog odlaska zubaru
U proljeće devedesetih
Kad su imena postala važna
Rastali smo se na glavnoj željezničkoj stanici
I toliko godina poslije
U gradovima,
Na željezničkim stanicama, okružena ljudima koji nikad nisu vidjeli Sarajevo
Ni živjeli pored Miljacke
Kad vidim kuću uz prugu,
Pustim suzu
***
KADA BI MOGAO NAD SVOJIM KOSTIMA DA SE ZAMISLIŠ
Kada bi mogao nad svojim kostima da se zamisliš
Da li bi shvatio da si mrzio uzalud
Da si često pun sebe najviše bio prazan
Da si zaboravljao na ljude pokušavajući zaraditi za predmete
Kada bi mogao da se zamisliš nad svojim kostima
Kome bi ponovo uspomene na čuvanje ostavio
Na čije usne svoje prislonio
U čijem zagrljaju se sklupčao
Onako umoran od traženja mira u tuđim očima, prstima, borama
Čija bi rutina ponovo dobrovoljno bio?
Kada bi mogao nad svojim kostima da se zamisliš
Da li bi se ikada više otuđio od sebe
Teturao po najdubljim samicama duše
Rovario po ranama i uspomenama za koje nisi spreman
Da li bi opet bio crv u vlastitom srcu
Kleo se u Boga zarad povjerenja ljudi
Da li bi stvarima davao vrijednost
A ljudima stvari
Kada bi mogao kada bi samo mogao da se zamisliš nad kostima svojim
Zar ne bi shvatio da si živio mirakul
A ponašao se kao da živiš moranje
Kada bi mogao samo jednom nad svojim kostima da se zamisliš
Onako svježe mrtvim
Šta bi rekao bivšem sebi
Za čim bi žalio
I ko bi ti neizdrživo falio
Osim tebe samog?
***
KOLOTEČINA
Jutros sam mirno saopštio jednom čovjeku srednjih godina
Da ima zloćudni tumor glave pankreasa
I otišao na doručak
Ispušio pola kutije
Vratio se rutini
Govorio sljedećem pacijentu kako mora prestati pušiti
Svojim jezikom obmotanim debelim slojevima duhana
I požutjelim zubima
Život je tako jezivo smiješan
Sve svoje strahove nosiš sa sobom
A šutiš ih
Ne vrištiš ih
Pomiluješ ih neizgovaranjem
Imaš četrdeset i jednu
I dvije specijalizacije
Jednu ženu s kojom živiš
I jednu koja te čini živim
Mladost u žilama
Koja je sramotna za čovjeka tvojih godina
Za matorog uglednog doktora
Koji će umrijeti sa željom da ispuši džoint
I samo se smije
Bezazleno i dobronamjerno
Da se naceri i životu i sebi
I naslonjen na rame žene o kojoj šutiš
Zapitaš se
Da li čovjeka išta u životu slomi
Kao spoznaja da nijedan svoj san nije odživio otvorenih očiju?
______________________________________________________________
MEVLA HASIĆ rođena je 18.9.1995. godine u Tuzli.
Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu, te stekla zvanje doktora dentalne medicine. Od desete godine života bavi se pisanjem, što 2014. godine kruniše svojom prvom knjigom pod nazivom „Znaš li što je najljepše na svijetu?“. Učesnica je i dobitnica nagrada na raznim festivalima poezije i proze. U posljednje vrijeme piše samo zarad spokoja vlastite duše.
Živi i radi u Berlinu.
čovjek-časopis 