
Redovito sam se čistio hranom bogova hodajući uvijek istom šumom pokušavao sam te sasuti sa sebe kao suho lišće klizila si s moje kože kao suho lišće padala si na vjetru kao suho lišće prekrila si sve površine kao suho lišće pustila si korijenje iz tebe opet narasla šuma hodajući uvijek istom šumom pokušavao sam te sasuti sa sebe vidio sam daždevnjaka kako se sakrio u mraku truplu jednog stabla okružen suhim lišćem i žutim gljivama sunce mu je obasjalo samo jedno oko ali on to nije primijetio stajao je kao maska samozadovoljno me gledao mislio je da ga ne vidim bio je uvjeren da je nevidljiv on sada i dalje tamo stoji telepatski objavljuje svim reptilima svoju naizglednu pobjedu i dalje ne zna da ga je prije svjetla u oku odao rep, duboka neprirodna crna kičma koja viri iz puno svjetlijeg potpunog mraka opsidijanski mokro-crni obelisk koji hladno počiva na suhom lišću suhom lišću koje se evo već raspada i korijeni se u zemlju sunce mjesec iz tebe opet naraste šuma. *** U našim vremensko-prostornim razmacima pratim se kao da sam svoj plijen. Kada se uhvatim u trulim mislima odmah se ubijem skinem si kožu kojom se pokrijem dok si komadam meso ono pljesnivo dajem pticama i vraćam srdama ono slatko ispečem i pojedem postao sam jako dobar kuhar dođe s iskustvom, kosti koje odbijaju držati vatru ispod slatkog mesa pomno zakopam i svakoj posvetim po jednog boga. Kada se moja koža raspadne od istovremenih naleta hladne morske struje i topline sudara dvaju zvijezda kada mi meso postane pregorko i nehranjivo i kosti izgube borbu s ugljenom znam da sam spreman izaći. Taj se proces može dogoditi u jednom milimetru sekunde ili može trajati godinama nekada se vode dva ili tristo tih procesa u isto vrijeme zato ne vjerujem baš u vrijeme kako je moguće umrijeti i ponovno se roditi u jednoj sekundi kada mi to objasnite onda ću vam možda povjerovati da jedna minuta ima šezdeset sekundi ne vjerujem da postoji nešto što je određeno kao dan ne vjerujem u ovu cijelu stvar oko dvadeset i četiri sata ne vjerujem da postoji čekanje da postoji čekanje postoji čekanje čekanje imaš sreće što ne vjerujem u vrijeme. Sreća je stvarnost minus očekivanje. *** Naša druženja postaju sve češća a oduvijek su trajala što je duže moguće. Otvaramo sebe, zatvaramo kafiće. Jednom su nam upalili svjetlo ne bi li nas istjerali okrenem se oko sebe shvatim da smo zaista sami, unatoč provaliji mogu iskreno reći da je to vrlo romantično, pogledam te i vidim ti u očima da si shvatila isto što i ja pogledaš na mobitel da, prošlo je već toliko sati da, nisi niti primijetila da, da se barem ne moraš rano buditi da, da barem vrijeme ne postoji da, voliš se družiti sa mnom da, osjećaš krivnju naši su razgovori inače meditativni svjesno odbijamo ono očito da, da su barem stvari drugačije da, bilo ti je sve odmah jasno da, bilo nam je već tad sve odmah jasno da, ne znaš što je ovo zapravo da, ne znaš zašto ovo radiš da, da, da a onda te primijetim tako obasjanu umjetnim žutim svjetlom i shvatim u ovih godinu dana samo sam te jednom vidio na svjetlu bila si kao sunce kroz krošnje plus vrijeme posvuda, ali dolaziš. __________________________________________________ PATRIK GREGUREC rođen je 1992. godine u Sisku. Student je prve godine MA studija Dramskog i filmskog pisma na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Glumio je u sisačkom Kazalištu Daska. Dramaturg je na ispitnim produkcijama odsjeka Kazališne režije i radiofonije, scenarist kratke igrane serije Svjedok (CROSOL), autor teksta, dramaturg i izvođač u dječjoj lutkarskoj predstavi nastaloj po motivima Epa o Gilgamešu – Genkidu, autor teksta za dječju predstavu Pero, dječak bez sjene (Lutkarski eksperimentalni teatar) te suautor teksta i dramaturg na lutkarskoj predstavi Caffe Kraljevstvo (Kazalište lutaka Zadar). Monolog Jež više nema dilemu izveden mu je u sklopu ZKM-ovog projekta Ako me čuješ, ja ću pričati. Radio je na adaptaciji teksta i dramaturgiji predstave Smrt trgovačkog putnika (Kazalište Virovitica), dramatizirao i adaptirao roman 1984. Georgea Orwella u radiodramu za Hrvatski radio, bio dramaturg na plesnoj predstavi Monomit (ITD, Škvadra) te za kazalište adaptirao roman Branislava Glumca Zagrepčanka (Teatar Erato). Rukopis Špekec pohvaljen mu je na Goranovom proljeću 2020. godine.