MODRA I ŽUTA
svaki put kad uhom dotaknem ti bila
iz njih kao iz školjke nemiri zašume
tvoji prsti kao žarnjaci kosu mi zamrse
pa se sljubimo u naletu žudnji
i zaljuljamo
snatreći plavo
smiono zaranjam plavlje
propitujem sjenovite zaklone
prevrćem kamenje
ne bih li otkrila barem nešto
što mogu ponijeti osušiti i čuvati
na polici probranih prigušenosti
a onda svaki put kad posumnjam
da smo ikada supostojali
prislanjat ću uho kao dijete
na osušenu vulvu morskoga puža
i čuti plavo brujanje tebe
kao iz Marijanske brazde
———
čini mi se da sam te noćas opet sanjala
kako po meni rasteš raznobojno
a pčele ti raznose pogled
i oprašuju moju žudnju
čini mi se da sam vješto
posegnula za kostima
da premostim do osunčane obale
da pregazim rujne nemire
čini mi se da si bio razdragan
jer su ti ruke vijorile krošnjama
a prste si sjetno zaplitao
u moju sjenovitu potragu
čini mi se da sam bila košnica
***
BESKRAJ
u tvojim očima muklo čuče tišine
a miriše na oluju
sagrađene mračne ćelije i mučilišta
zidovi od kamena
sleđena jezera
u neprozirnim naslagama vremena
skrivaju nagost radosti
kao rudnici drago kamenje
valja najdublje u mrak kopati
da se konačno oslobodi
samo rijetkima dopuštaju
da uđu u razliveno more
što se ljeska u ljetno predvečerje
a zrak drhti purpurnim sjajem
i raznosi miris bliskosti
tvoje oči dišu zeleno i prijete
kao tamni virovi u svitanje
a u njima zvijezde
brbljaju o bezdanu
što se zagonetno rastvara
i vješto otima
***
MATOVILKINA PJESMA
iz čekanja se rađa poezija
iz nijeme strepnje o tome
kakvi ćemo biti
kad se najzad dočekamo
u tom zaklonu vremena i prostora
slike bezbojno vise po mojim zidovima
dršćući od želje da premoste vrijeme
da ih riječi spase od uzaludnosti
i uokvire im svrhu
čekanje je tijelo poezije
slutnje su kosti
čežnja je meso
utroba ugušena zaziranjem
kosu od zvijezda
rasutu u slogovima
strpljivo češljam za spas
a tebe vrijedi čekati
znam
ako samo budem ustrajna
pjevom ću te dozvati
uspet ćeš se mojim pletenicama
da usred neba i zemlje
zavedeš mi zaziranje
izgrizeš čežnju
naiskap posrčeš slutnje
i pretopiš moje čekanje
***
O LJUBAVI (IPAK)
ljubav je ipak komplicirana
zna jako boljeti i dok je sve u redu
govorio si mireći moje pobune
i boljelo je jer smo u bol vjerovali
onako gladni i bijesni
otimali jedno drugom zalogaje
hranili se ugrizima
kad nekoga voliš to nisu leptirići
to su bolovi šapnuo bi
a ja bih ustreptala kao travka
u strahu da ne pretegne
rosa tvoje istine
da se ne povijem pod iznenadnim
zorama bliskosti
kad muškarac progovori o ljubavi
kroz ženu propjevaju ptice
zamirišu rascvjetali bademi
zašume hrastovi
nasmijana djeca igraju skrivača
majke jezikom čiste tek rođenu mladunčad
mačke site predu uz ognjišta
kad muškarac progovori o ljubavi
u čudu i kretanje zastane
kad muškarac progovori o ljubavi
ratnik gordo preda svoje koplje
a dječak se hitro uzvere do najdaljih gnijezda
i mangupski izaziva zvijezde
_______________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 1964. Bila je studentica Zagrebačkog sveučilišta, diplomirala hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti te bibliotekarstvo. Gotovo tri desetljeća srednjoškolcima nastojala objasniti ljepotu poezije i moć jezika.
Posljednjih godina očarano piše. Svojim je pjesmama 2021. godine dospjela u finale Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Živi i radi u Poreču.
čovjek-časopis 