PRAVE DAME OKREĆU LEĐA FOTOGRAFU Razmišljam o premalenoj ženi na fotografiji mora koju je neko selotejpom zalijepio i naslovio "sjećanja" na napušteni herbarij spomenar kojeg sam jutros kupila na buvljaku i u kojem nisam našla niti jednu biljku A potom razmišljam o sramežljivoj uniformiranoj djeci i izgubljenim očevima na poljanama tamo iza mora na rubovima fotografije Negdje na kraju priče prave dame okreću leđa fotografu i nikada se ne usude ispričati do kraja Na obali mora žena je raširila noge zajaukala je stoički poput kršnog muškarca rodila je prekrasnog bijelog dječaka Ajkule od vjetra dolepršale su (to sam nacrtala crnom olovkom) a potom ga odvele ka moru, pa u more prije nego ga je đavo udario po guzi prije nego je zaplakao Samo jednom je zaplakala žena, dok je rukama nagrtala pijesak da zagrne izmrcvaljeni ulaz u svijet tako to dođe kad se svađaš sa historijom govorila joj je babica (žena na fotografiji u obliku crne sjene) milujući je po kosi U ovom svijetu još uvijek postoje žene milosrdnice i ti svoj porod daruješ uozbiljenju novih ideja kada ga ispljunu iz mora naučit će te novom poretku ti budi previše nježna i gledaj preozbiljno u oblak koji će se uskoro sasvim raspasti kada te nauči novoj abecedi ti govori glasom koji hoda po staklu i ne zapinji nogama i rukama o čarobna jutra koja mirišu na muškarce ti samo budi ti i bezvoljno širi noge morima utjehe *** DAN PRIJE KRAJA SVIJETA Šta rade žene koje umiru od dosade kada na tv-u jave da je sutra kraj svijeta osim što trče da istjeraju zalutalog stršljena udaraju muholovkama po uglancanim staklima Proviruju glavama u vesele bašte nije opet Tito umro nije opet kraj svijeta rat će odsad imati samo jedan glas ljudi i žene ne vjeruju kaže glas koji donosi smrt i ide iz kuće u kuću rat i smrt se teško izgovaraju između naših kuća i stvarnosti ima ogledalo na kojem se nataložila boja duhana sva bića svijeta bježe od kraja svijeta u mala skloništa Šta rade žene dan prije kraja svijeta žene koje nisu ljudi grade falus od šarenih lego kockica stavljaju zastavice na vrh fotografišu se u ime slobode na beskonačnim trpezama društva Žene se samo, ali, sasvim tiho smiju dok peku pogače za svoje premorene muževe Žene kojima smjena završava tik pred kraj svijeta i koje dosadnom uzbuđenošću broje sekunde, ponekad priznaju da svaki muškarac mora imati svog tita Još uvijek postoje žene koje žele smrt svojim muževima i smrt svim krajevima, brakovima, sistemima, pojmovima, fenomenima, kako god hoćete. Ali ja znam jednu, koja je probola smrt dan prije kraja svijeta. Vidjela sam kako je u ogledalu nacrtala prstom nepoznatu slobodu i sasvim neočekivano ušla u malo sklonište. Mnogi će reći da je to bio samo zalutali dim cigarete. *** CVJETANJE Nečiste životinje miruju na granicama Ogoljeno tijelo koje će ih prestrašiti Ako provire glave iz svojih toplih domova Skoro da se prepustilo Noćnom izbijanju ljubavnih pupoljaka Sinoć si sanjala nekog ludaka Kako je sve tvoje beskrajnosti otjerao U vrisak prenapućenih grobnica Posljednje što si čula bio je njegov Duboki glas koji je recitavao prokletstvo Biljke su bujne žene Toliko je ubijenog ovdje na ovom svijetu A ipak previše nijemog i saživljenog Pljunula si kada je vani istjerao i tvoje kosti Kožu za koju si ustvrdila da nije tako mlada Sada si ogoljena i stojiš na sredini bašte Oko tebe žive poslušno (s)tvari Ti si crno-bijeli manifest Skorog nestanka Ubijena meduza, žena spremna na smrt Urliče da apsolutnog kraja nema I da će se jednom jednostavno probuditi I procvjetati iz zaboravljenih grobnica. *** NOĆ, KAO I SVAKA DRUGA U tebi ima jedna žena, magični bršljen koji probija grkljen Zgrade su noćas pokušale osloboditi atome Ti ne govoriš nikada ništa, izgledaš monotono kao lakoća kojom svemir diše. Samo ponekad eruptiraš, ispustiš krik. Zapališ dvije-tri ulice usput. Umiriš duhove, siluješ posljednje udisaje kiseonika. Ništa te, zaista nikada nije boljelo. U tvojoj sobi manifestuje se samo jedna slika Uvijek gledaš isti prizor Za razliku od Tantala ti uživaš. Za razliku od tebe mi smo Sizifova djeca. Vjerujemo da te boli. U tebi ima jedan čovjek, magični jezivi mjesec Ovu noć i on ponovo pokazuje raskoš staračke kičme Svi ulazimo u tvoju sobu, nemirno i požudno Želimo da se desi. Čekamo da iz tvog tv-a koji emituje uzavrele smetnje iskoči jedna tačka. Bigbang, reći će napokon veselo skriveno biće u tebi. Promjene su nekad mirišljave i previše smrtne. Upravo smo otvorili širom usta I ništa se novo ni noćas nije desilo _____________________________________________ EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Objavljivala je u regionalnim časopisima i internetskim portalima (Strane, Afirmator, Život, Astronaut, Čovjek-Časopis, Vavilonska biblioteka). Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g.
čovjek-časopis 