Month: February 2022

Opet sam je sanjala sinoć i više nisam sigurna da li me progoni ona ili moja sjećanja na nju, ostavljena negdje u međuprostoru mog bića, pa tako odlučim skočiti ovo jutro iz kreveta i još bunovna i neumivena, posložiti to u seharu – i ovaj put – tu seharu zaključati. Martini Vinogradi, SAD, prošle godine, nekad u junu. Iako sam donedavno sjećanje uspijevala i podražiti – sad ga više i ne osjećam, al’ sjećam se još uvijek tog presjeka u koljenima. Doktori bi vjerovatno napisali ovako: ‘pacijent prekriven kontuzijama u predjelu abdomena, iskrivljen u koljenima, konfuzan, riječi nepovezane’, a ja potvrđujem da mi niko nije zadao tup udarac u stomak, a noge me jesu izdale, tako da sam se savila do poda u trenutku kad je ušla. Radila sam tad u Liquour storeu na Martinim Vinogradima, i u trenutku kad je otvorila vrata, bila za kasom zajedno sa drugaricom Anom iz Begea. Moja reakcija nije ostala neprimijećena, pa tako, kako sam ostala zakucana pogledom za onaj ogromni portal – Ana je ostala zabuljena u mene. “Aj, brate, pa tebi su se noge jebene odsekle kako je riba ušla!” – dobaci Ana. “Pitam se da li je iko tako odlepio za mnom?“ U svakom drugom slučaju, onom gdje iole vladam sobom i vlastitim mislima, pogotovo zato jer mi je Ana bila draga, dala bih joj neki kompromitujući odgovor, ali je ovako, dok sam sva ukočena pogledom pratila kako se ona kreće po radnji, iz mene iscurio odgovor da nema šanse da se to Ani moglo desiti, jer ono majka jednom rodi. Djevojka kojoj nisam znala ime, u međuvremenu je, kao da već unaprijed zna šta joj treba (vjerovatno jeste znala), nemarno pokupila vino s police, došla kod Ane za kasu i završila kupovinu sa paklicom duhana i malim OCB rizlama. Umorna od teškog rada, sumorna od života kojem nije otkrila nijednu jednačinu, u moru promila u kojima otkriva sve i jednu – kako su portali radnje bili do savršenstva uglancani, mogla sam da je vidim kako sjeda u auto, mota cigaru, uzima cug i više nego dovoljno velik i staje na gas. Krenula sam već da kao mušice po njoj kačim svoje asocijacije, i znala sam – gotovo je. Odlijepila sam totalno. Bio je juni i tek sam počela da radim u Liquour storeu i upoznajem mušterije, pa mi je reakcija na nju, za koju ću ubrzo saznati da je bila poput uglančanog stakla providna, pomogla da od šefa koji se našao u neposrednoj blizini saznam da je ona stalni kupac tu i da se zove Victoria. Lijepo, pomislila sam. Nije me slagao, dolazila je svaku noć. Od zemlje i blata prljavom kombinezonu, šatirane kose koja se presijavala ispod slamnatog šešira, sa pet-šest kila viška, za kojih poslije same jebene Monroe mogu reći da su stajale baš kao da treba tu da budu, teškim i bučnim pokretima spuštala bi na kasu uvijek isto: dva litra vina, paklo duhana (american spirit organski) i OCB rizle. Radila je kao landscaper i vjerovatno živjela na putu prema našoj radnji, pa smo joj bili obavezno skretanje na putu s posla. Pratila sam sva njena raspoloženja, čak ih i imitirala. Onako kako bi prilazila, upijala bih sumanuto zbivanja u njoj i lijepila ih po svojim facijalnim ekspresijama. Nije puno pomoglo sve dok se jednog dana nisam osmjelila izaći iz zone uloga prodavača-kupca, a sve to jer nisam sebi mogla pomoći. Trideset stepeni u hladu, sunce koje bezobrazno želi prodrijeti u trgovinu i klima unutra koja prkosno odbija surađivati i ona koja ovaj put, umjesto od zemlje i blata, ulazi i unosi junsko sunce mirišući na štapiće, kreme za sunčanje i čistoću u svom začeću. Na moje zapažanje da je osunčala hladni likerstor, šeretski mi je namignula šapnuvši mi ime plaže na koju se ušunja poslije pet popodne, uspješno izbjegavajući ostatak ostrva pun napaljenih bučnih klinaca, preporučivši mi je, kako reče, toplog srca. Fora sa Martinim Vinogradima je ta što je to otok bogatih, pa su većina plaža koje izuvaju iz cipela svojom ljepotom, privatne i sve dok nemaš fizički dokaz u vidu lične karte koja će potvrditi da dolaziš sa samog otoka, za tebe i ostale sezonce rezervisane su sve druge – ništa, doduše, manje lijepe osim ukrašene činjenicom da ležiš i sisaš prst osobe koju ne poznaješ.

Ovako je moglo proći i ljeto, već smo ušli u pržionu jula kojeg obožavam, da to jutro (saznat ću tek kasnije da su oni bili okidač), spremajući se na posao, nisam obukla šorc triput širi nego što sam ja bila, pa u nedostatku vremena da se presvučem, trkom izlazeći iz kuće, nisam pokupila tregere koje ću staviti u autobusu do posla. Ovaj put joj nisu trebale rizle.
“I love your suspenders” – procijedila je.
Umjesnost mi je jača strana, znam kad, kako i šta i zašto, pa umjesto hvala, usmjeravam pogled na sebe sve dok se ne uvjerim da ih baš ja i u ovom trenutku nosim, pa uspijem izustiti: „Aha, moji tregeri, spada mi šorc, pa eto, tako…” – i kako to liči na nešto što će upropastiti svaku šansu da pokušam nastaviti ovaj razgovor, Victoria iznevjerava moja očekivanja. Uzima račun koji sam joj upravo dala, naslanja se na pult, pa joj lice ne vidim od oboda šešira – piše svoje ime i broj telefona i odlazi. Adrenalin je učinio da sjećanje na sam taj događaj brže izblijedi, ali mislim da sam poljubila račun razmazavši tintu i odjurila tražiti Anu po radnji, zaurlavši da sam dobila njen broj.
Dogovorili smo se vrlo lako: nedjeljom nismo nijedno radili. Ona nosi gin-tonic, ja Fireball, viski zaslađen sa ekstraktom cimeta. Bočica je koštala jedva dolar, malo ko mu se prepusti na duže staze, jer od dužeg konzumiranja riskiraš sve, od ciroze jetre do sljepila, pa sam napravila šalu, preko poruke joj nagovjestivši da imam kod sebe flašu Fireballa, te da ima još uvijek vremena odlučiti druži li joj se još uvijek sa mnom. Pokupila me ispred kuće nekom olupinom od auta i stala na gas. Pored Fireballa, imala sam paket hladnog piva sa sobom, pa sam, smjestivši se u auto, odmah jedno otvorila. Ona gleda pravo, usmjerena, odmjerena u svojoj razuzdanosti, dok mi rukom koja nije za volanom daje znak da i njoj otvorim jedno. Pitam je blesavo ko će nas voziti kući ako se ona razvali i ona mi pokazuje rukom na mene.
“Ali ja ne vozim.”
“Znam. Zato ne postavljaj ta pitanja i otvori mi pivo.“
Pričamo smjerom obrnuto od kazaljke na satu. U autu ću saznati s kakvom patologijom se bori; činjenicom da svaki momak ode kad shvati u kakav težak alkoholizam je zapala i da onaj mit ‘kad čovjek voli ženu’ je samo mit, jer misli da niko ne voli nikoga dovoljno kad zagusti, da ima problem sa vremenom koje se pred očima rastapa u svijećama, a tek poslije da dolazi iz Bruklina, ima 35 godina i rođena je u znaku Škorpiona. Nalazimo se na ulazu one plaže koju mi je spomenula dok sam bila za kasom. Stvarno treba propusnica. Mladi momak čila na improviziranim vratima od zavezanih šalova i tu nastupa Victoria. Ja ostajem po strani i ostavljam si užitak promatranja. Ona će momku, mangupski do neba:
„Nemamo sa sobom nikakva dokumenta. Ma, kako, kažeš – stalno pokušavaju sezonci na istu foru? Da ti možda ne izgledam kao jedan baštovan? Ili kao da prodajem pića bogatim guzicama cijelo ljeto? Ajde, molim te. Usput, panj, dva da nemaš?“
Uzima vutru i osjetim mekoću šala dok se provlačim unutra. Na plaži smo. Najljepšoj plaži Martinih Vinograda. Zaneseno, više nego hrabro, bacam joj se u zagrljaj. Uzvraća mi.
Mamma mia, just made a fool of him, BUT MAMMA I couldn’t resist it.
Gledam u taj plavi čuperak, dok u ritmu bosonog skače, i imam osjećaj da svaki pokušaj da sad ispričam šta me u tom trenutku preplavilo, izbacit će ovu priču iz tračnica na isti način na koji sam ja bila izuvena iz cipela samo je promatrajući.
Pomažem joj, ovaj put ne izmišljajući riječi: JUUUUUUST HOW MUCH I’VE MISSED YOU.
Koliko je mekanog pijeska ispod stopala, toliko smo osjećaja isprevrtale naopačke, i ostavile ih u suton mrtve pijane i naduvane, pripremajući se uletjeti u more. Sjetila sam se apsurdnog pokušaja Kaligule, da usred nesreće koja ga je zadesila, traži mjesec, znajući da je to od svih stvari koje mu se kao caru mogu prinijeti, jedina nemoguća, i bila sigurna da ću tu noć štapom za pecanje spustiti si jedan uštap. Sljedeći trenutak me skoro pa otrijeznio. Trzam se iz vlastite misli dok skidam šorc, dižem glavu i vidim nju kako stoji ispred mene, spremna se prepustiti vodi, nesvjesna da je ona upravo jedna sjekira zaleđenom moru svih drhtavica za koje sam bila sigurna da su davno zamrle. Gola je potpuno. Gola i dlakava. Moje facijalne ekspresije mogu često vrlo lako i tečno umjesto mene da pričaju, pa da bih spriječila ono što znam da ne mogu kontrolirati – gledam je pravo u oči. Slagala bih kad bih rekla da nisam, stidljivo poput djevojčice koja će prvi put si zavući prste u gaće, pogledala je cijelu i asocijacija koju je njena, obrasla u gustim dlakama, pička izazvala i dan-danas čini da se osjećam kretenom kakav zapravo jesam. Na trenutak me vratila na sva moja putovanja vozom, suludim tračnicama i gustim šumama u koje su urastale, i bezbrižnosti koje su u meni izazivale. Nisam mislila o seksu. Nisam mislila ni o čemu. Bila sam djevočica ponovo. Djevojčica pored žene od trideset i kusur godina. I po principu monkeyseemonkeydo modela, tj. ugledanja na uzore, vrlo brzo i sasvim obnažena djevojčica.
Sjećam se da sam u vodi poželjela ostati zauvijek i da sam znala da, jednom kad izađem, više ništa neće biti isto. Intuicija mi je govorila da ona osjeća isto. Nije me prevarila. Pao je debeli mrak kad su nas ralje talasa izbacile na obalu. Jedva smo našle auto u mrklom mraku, nijedna se nije sjećala gdje je ona metalik-plava olupina parkirana. Konačno, nabasale smo na auto i odvezle se do prvog bara. So mi je štipala kožu, a ja se nadala da sjećanje na ovaj osjećaj neće korozirati dok sam živa. Bar pun srednjovječnih Amera, dok troje dekica na bini zvuče kao da će upravo silovati motornu pilu. Ne ona njih. Dekice motornu pilu, i sve to zajedno podsjeća koliko je, ustvari, Amerika seljačka zemlja – taj pokušaj kantrija da saopštiš koliko si uistinu nesretan, koji ustvari izaziva sveopšti debakl i razbijanje flaša i glava flašama, nas tjera u nešto mirniju atmosferu puba odmah do, gdje se smještamo za šank i naručujemo pivo. Upravo napustivši jedan, drugi debakl upravo ću napraviti ja, pa i ne dočekavši da mi pivo stigne, izbezumljena od nje i bolesna od sebe, prvi put u životu tako direktna, govorim joj k’o iz topa:
„Nestalo mi je daha kad sam te prvi put vidjela.“
„Vidjela sam.“
Smije se. Smijem se i ja. Stiže pivo i nazdravljamo u to ime. U kakvo ime? Ime tvoje pobjede ili ime moga poraza? Svejedno, i dalje se smijem. Razgovor se odmotava i obje zaboravljamo šta sam upravo izgovorila.
Ostatak noći kružimo ostrvom u njenom autu. Nemamo nekog izbora – posjeduje samo jedan cd Radioheada. Ona pjeva iz sveg glasa. Ja opet posmatram.
U svitanje me ostavlja pred kućom. Čak i da nisam smještaj dijelila sa još dvanaestero ljudi, ne znam bih l‘ je pozvala unutra. Bila sam kao zmija koja je upravo progutala izabranicu svog života i potrebno joj je devet mačijih života i još toliko zmijskih kožica da ih provari. Zagrlile smo se i sve što sam čula bila jesu tragovi točkova koji su zaparali cestu nakon što je odjahala u novi dan.
U Liquor storeu smo se vratile na početak. Vino, paklica duhana, rizle. Par pogleda. Presjek u koljenima svaki put kad uđe. Nesvjestica kad izađe.
U međuvremenu sam se vratila u Sarajevo i na sve načine pokušala je naći. Puno mi je pomoglo što znam da se zove Victoria i dolazi iz New Yorka. Imam njen broj koji isto tako puno pomaže – poruke sa naših mreža vjerovatno nikad ne bi došle. Nisam ni pokušavala, ne znam ni šta bih joj napisala. Sjećam se da mi je, ležeći na plaži, pijući gin onako kako ja pijem čaj od kamilice – ne trepnuvši, rekla da će jednog dana doći u Sarajevo. Možda je zbog tog obećanja tražim i preturam svaku moguću mrežu koja će naći jednu jedinu Victoriu u New Yorku, kojih ukupno ima dvije, vjerovatno.
Ili je tražim da joj kažem da sam to jutro, kad me ostavila pred kućom u kojoj sam stanovala, između ostalog, sa bivšom djevojkom i još jedanaestero ljudi, se tiho ušunjala na vrata pazeći da ne probudim nikoga, zatekla upravo bivšu kako me zabrinuto čeka, jer Martini Vinogradi nisu bili mjesto na kojem možeš zaglaviti, a moj se mobitel odavno ugasio, i, ne objasnivši ništa, dala joj veliki poljubac u čelo, poljubac keksa i mlijeka i poput svilene bube, lagan poput pera, krenula putem svoje sobe, tek jedva naglas pjevajući: What the hell I am doing here – I don’t belong here, istinski vjerujući da ću se opet znati jednom tako (pre)pustiti.
Ili, pak, je tražim da joj kažem da je u moj American Dream uspjela stati jedna žena Victoria; jedna mala pobjeda i mnoštvo velikih poraza, kao i obično.
Ne znam.

HANADI SMAJIĆ (1994, Sarajevo)