Na mom ugovoru o stanovanju, zahvaljujući premisi common decency, pušenje u stanu nije bilo eksplicitno zabranjeno. To sam itekako provjerila prije nego što sam svoje Homo Slavicus potrepštine potrpala u nekoliko kofera i potpisala taj zloslutni papir. Gospođa majka znala je kako mi zapravo ne može ništa, ali je zato Cimero, u strahu od sveprisutnog joj duha, namjesto nje ponavljao kako se u norveškim stanovima ne puši. Zbog klauzule o nepušenju, naš je potencijalno dobar odnos patio. Ja sam znala kako ću pravilo kršiti čim mi ne bude dobro, dakle gotovo stalno, a on je znao kako ću pravilo kršiti iako mi to neprestano daje do znanja. Postala sam paranoična, vrata moje sobe uvijek su bila zatvorena, nabavila sam izolacijsku traku i njom oblijepila štok vrata i ključanicu, kada bih bila kod kuće (a to je rijetko jer sam radije sjedila u snijegu nego se izlagala pokudama), ugasila bih svjetlo kako susjedi ne bi pomislili da se u mojoj sobi puši. Skrivala sam se u mraku, strepila da u hodniku ili kuhinji ne sretnem Cimero, svoj dah otpuhivala u otvoren prozor i marljivo rezala svoje potkoljenice.
Cimero i ja gotovo smo prestali razgovarati, živjeli smo kao duhovi u zatvorenim sobama i svaki se naš živi kontakt pretvorio u kratki bijeg iz jedne prostorije u drugu. A i onda je postojala je mogućnost da će mi mobitel zazvoniti s porukom – Hey, are you smoking? I can feel the smoke through my window. On je najčešće išao na posao u 9, ali kako ni njemu nije bilo dobro, ponekad bi ostajao u krevetu i na radne dane. Toga sam se najviše bojala. Dani kada nije radio, bili su dani kada sam sjedila na terasi obližnjega kafića sve dok zbog minusa na termometru nakon nekoliko sati ne bih počela osjećati kako ne mogu koristiti prste i kako ću vrlo vjerojatno kada se vratim u sobu na svojim nogama uočiti crvene ozebline.
Kada bi ostajao doma, Cimero je satima slušao audio knjige. To je najčešće bilo znak da se u stanu nalazi još netko osim mene. Njegove audio knjige stavljale su me u neželjenu poziciju voajera. Kada bih se šuljala hodnikom do WC-a čula bih nezgrapan robotski glas kako izgovara she blushed and smiled to him knowing that he would be the first to touch her fifteenyearold body, različite varijante prvih poljubaca, maloljetnih snošaja i djevi koje zacrvenjenih obraza primaju nečiju muškost ili ženskost ovisno o tome kakva je ljubav taj dan zaintrigirala njegovo uho. Cimero se uz audio knjige budio, uz njih je kuhao, spremao se za posao, spavao, za svaku je prigodu njegova dana tu bio narator koji bi mu na uho šaptao fikcije koje su valjda imale za cilj odvratiti njegov mozak od činjenice da, jednako kao i ja, samo postoji, bez ikakvoga usmjerenja, kretanja ili cilja.
Naš je stan bio bolestan, mi smo bili bolesni i to se vidjelo u prašini, prljavoj kupaonici, nabacanoj robi i gomilama suđa. U našem atomskom skloništu nije bilo života ni veselja, cijeli je prostor bio samo odraz toga kako nam nije dobro. Cimero je po tom pitanju bio otvoren, tabletice su bile vani, nered je bio naizvolte, ali sve se to smjelo vidjeti samo kad nije bilo Gospođe majke. Za Gospođu majku, Cimero je bio odgovoran stanar, uzoran susjed, autoritet čistoće i pravila, a tako nesvjestan da bi Gospođa majka, i da je njezino dijete bilo slika savršenstva, još uvijek u svemu vidjela nedostatke. Jer to je bila definicija Gospođe majke, Gospođa majka je prepravljala, popravljala, micala, premještala i prevrtala stan uz prigovore kako Cimero ne može, ne zna i ne ide mu. Ona je bila uvjerena kako je sve krivo, kako je potrebna moja praktičnost, a Cimero je prije svakoga dolaska mantrao don’t be afraid of my mother.
Pitanje njegove depresije bila je stvar obiteljske povijesti – njegov otac, njegov djed, njegov stric ili tako nekako, svi su se borili s tom nesretnom dijagnozom. Depresija je bila nešto što se prenosi, a ne nešto što se stiče, ne nešto što nastaje ili stvara se, već neka nesretna linija genetskoga koda koja je jednako neminovna kao visina ili boja očiju. Cimero stoga nije išao na terapiju, ali se tabletica nije mogao odreći, one su mu valjda bile oslonac u zamišljenom prokletstvu loze.
A onda je Cimero našao curu. Cura od Cimero zvala se Mari i radila je u nekoj kršćanskoj organizaciji. Mari je bila cinična i nije se smijala, a kada joj je Cimero bio blizu, hihotao se i blistao kao da mu i nisu potrebne tabletice. Mari bi u naš stan dolazila dva puta mjesečno, a Cimero bi onda kuhao najinovativnija jela, pekao kolače i ignorirao robotski glas audio knjiga koji ga inače prati po stanu. Ona je bila mlađa od Cimero i imala sedmogodišnje dijete. Iako je bila udana, ona i muž otvoreno su prakticirali dodatne aktivnosti. Jednom su Mari i muž joj skupa došli u posjet i ja sam čvrsto zabila glavu u jastuk da ne bih čula usklađeno norveško stenjanje. Osim što je to uveseljavalo Cimero, kada bi Mari dolazila u posjet mogla sam u sobi pušiti na miru. Cimero tada nije primjećivao cigarete.
Kada bi Mari otišla, Cimero bi potonuo i po nekoliko dana ne bi izlazio iz sobe i jedini njegov trag u stanu bili su prazni omoti čokolade. Nisam mogla zaključiti jesu li njezini dolasci dobri ili loši za Cimero, ali takva je klackalica raspoloženja postala dio njegove rutine. Mari je patila od bipolarnog poremećaja, ali ja sam je premalo mogla promatrati da bih uočila njezine skokove i padove. S druge strane, na moju sramotu, ona je svjedočila mome padu. Jednom sam prilikom nezgrapno prekinula romantičnu večeru i, smoždena i histerična, uništila netom pečene lazanje. Cimero i ona gugutali su u kuhinji, a ja sam duže no inače promatrala plavozelenu putanju svojih vena. U suzama sam sjela za namješten stol i ostavljajući za sobom lokvice krvi s izrezanih potkoljenica, grcajući ih molila da me odvedu na hitnu. Od stršljena u glavi više nisam mogla disati, moje su misli jurile kao u uzbunjenoj košnici i činilo mi se kako u glavi nemam mjesta za ništa osim vriska. Zatvorena u mraku atomskog skloništa, suočena s povremenim refleksijama velikog zrcala na vratima ormara osjećala sam kako u meni ni izvan mene više nije sigurno postojati. Ove misli ne jure, one bodu u tisućama malih slika koje se ne uspijevaju verbalizirati, moj um bojno je polje glasovima koji me napadaju i koji postaju sve napasniji što ih više pokušavam suspregnuti. Ne mogu u sebi, ne mogu izvan sebe. Sjela sam za kuhinjski stol i plačući vrištala. Cimero me zagrlio i kao djetetu tepao mi da se smirim, a Mari je samo ponavljala da sam sigurna i da je sve u redu. Nakon otprilike pola sata histerije i javnog iskazivanja papučica, vratila sam se u sobu i slijepljena suzama i krvlju zaspala. Sljedećeg jutra na zid sam postavila uokvirenu opasku Četiri lakta unutra i na post-itu koji sam zalijepila na zrcalo u visini svoga lica napisala broj hitne pomoći. Extra elbow space valjalo je oprostoriti. Ja sam ekskomunicirala samu sebe i na udaljenosti od četiri lakta promatrala neku osobu koja bezumna djeluje. Svaki je kontakt s unutrašnjim nestao. Nisam osjećala svoju kožu, svoj dah, svoje ruke. Tko god da je činio, nisam bila ja.
***
EVA SIMČIĆ rođena je 1990. u Rijeci. Dok gradi konkretniju biografiju, propagira open access, naglas priča o mentalnom zdravlju i objavljuje male crne pse.
Trenutno živi i radi u Oslu gdje završava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
čovjek-časopis 