SMIJAT ĆE TI SE VRAPCI Strah je noćna ptičurina: pandžama razdire grlo, kljuje oči. Krilima lupa po glavi. Iz roda sova: čim svane, nestane, skrije se u šumske i očne duplje. Ali ti znaš da je u tebi, u tvojoj šumi, i da će izle- tjeti, pasti na te, napasti, čim padne noć. Probudio se i pročitao Tinovu pjesmu Duša, klepsidra i tijek rijeke. Tinova je pjesma duboka, plahovita i virovita rijeka. Zanijela te. Plašiš se svoje nadolazeće knjige. Koja će svući s tebe i posljednju krpu. Ostat ćeš, stat ćeš pred svima: izlučen, izobličen, gol. Neuk, nevješt i nepismen. Književno strašilo za ptice s kojega je vjetar odnio rite. Smijat će ti se vrapci. *** ŠTO SE NISTE SRELI I ZAGRLILI Svega imaš, samo vremena nemaš. Potrošio si ga. Prosuo po desetljećima i stoljećima, planinama i otocima. Svršilo u jadranskim jamama i tvojim knjigama. Posljednja zrna ječma-vremena čuvaš još u nosu i pod jezikom. Ni list ni cvijet ne ostade za tvoje drvo. Ono će za tobom u polju jaukati u studenomu, u vjetru, i zalamati golim, bezlisnim rukama. Što se niste sreli i zagrlili. Srasli u jedno drvo. *** INTENZIVNO SE BAVIŠ TURIZMOM Tare te baškovoška štakornjača, koja odavno više nije tvoja, i trt će te dok ti bude ijedna cijela kost. Uvijek u raspadanju. Iznajmljuješ sobe. Spavaš na stubištu: preko tebe preskaču gosti. Bune se, viču da su im zidovi mokri, posteljina trula. Jedan tridesetogodišnjak, visok, plav, zaletio se na te na podu, zamahnuo nogom. Očekuješ udarac u drob, u re- bra. Noga još u zraku, ti se budiš. Sat ti pred licem: šest i dvadeset i četiri minuta. Prije toga si pakirao nekakvu ribu i slao u Zagreb. Inten- zivno se baviš turizmom u vrijeme kuge. *** PISATI PJESMU Po nenapisanu papiru, po negaženu snijegu. Zaputio se, zaputila se ruka. Ne znate, niti možete znati: gdje će koja stopa, gdje će koja riječ. Za vama proljeće, ljeto: slova ni traga. Tebe ni tvoje ruke. Drugi će putovati po papiru i snijegu. U snježnoj i papirnoj vijavici pisati pjesmu. Sve kosti u tebi, ti vas u svojoj koži. Još si živ. Teče kroza te i crljeni se krv. Kao kakav alpski vrh što ga je obasjalo sunce, bijeli se i svijetli navrh tebe mozak. Na oči gleda te iz tijela, na usta govori duša. Ti si još živ. ___________________________________________________ PETAR GUDELJ rođen je 29. rujna 1933. u Podosoju. Diplomirao je 1959. komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio je knjige: Ruke, suze i čempresi, pjesme, 1956.; Isus je sam, pjesme, 1961.; Pas, psa, psu, pjesme, 1967.; Suhozidina, pjesme, 1974.; Tropi. Počela, pjesme, 1976.; Štit, poema, 1979.; Ilirika, pjesme, 1980.; Vrulja, pjesme, 1982.; Mit i med, pjesme, 1982.; Osmoliš, pjesme, 1982.; Vlkoe, poema, 1983.; Ilirika, izabrane pjesme na slovenskom, 1984.; Hesperidske jabuke, poema, 1986.; Europa na tenku, poema, 1987.; Vuk u novinama, izabrane pjesme, 1988.; Moja Imota, nebo, zemlja, ljudi, pjesnička proza, 1991.; Golubice nad jamama, sabrane pjesme, 1993.; Put u Imotu, pjesnička proza, 1996.; Po zraku i po vodi, pjesme, 2002.; Pelazg na mazgi, izabrane pjesme, 2004., Zmija mladoženja, pjesme, 2007.; Duša tilu, pjesme, 2010.; Za njom je koracala maslina, izabrane pjesme, 2010.; Sve što si donio iz planine, pjesme, 2012.; Da zađe Mjesec, da izađe Sunce, pjesme, Zagreb, 2017.; Imotska knjiga, pjesnička proza, Zagreb, 2017.; Europa na tenku, poema, Zagreb – Sarajevo, 2017.; Munje i naranče, stihovi i proze, Zagreb, 2018.; Za svojim pjesmama, životopis i pjesmopis, Zagreb, 2020. Živi u Zagrebu.
čovjek-časopis 