Moja je majka uvijek znala izabrati pravi trenutak kad cvijeće treba iznijeti na balkon nakon zimske pauze. To bi označilo definitivan kraj zimi i mrazu. Potom bi pročistila staro lišće, zasula bi nove zemlje, dodala ekstra „pojačanja“, kako je zvala smrdljivu tekućinu u zelenoj plastičnoj boci, škarama od loza podrezala bi grančice koje su se tijekom zime opružile preko posuda. „Da điranu izrestu novi pupovi“ govorila bi „da ne podivija“.
To divljanje na vrijeme nepodrezanih biljki bilo mi je već poznato. Isto se dogodilo smokvi iznad djedove kuće. Jedne je godine, dok je djed bio u bolnici, nisu podrezali, pa se smokva razmahala kao Željko Kerum na sastanku gradskog vijeća. Bila je toliko gusta da se u njezin hlad tijekom ljeta mogla uvući jedino susjedova mačka. Nije toga ljeta, razumljivo, bilo ni smokava jer za plod nije ostalo ništa snage, rastumačio nam je do kraja djed tajnu podrezivanja.
Kako se điran zapravo zove, majka nije znala. Do pravog imena cvijeća nitko u našem susjedstvu nije osobito držao. „Ka đirana sam ga zasadila, ka điran reste i ništa se ne buni. Cvita ka sunce!“, rekla je majka jednom, što je meni zvučalo prilično logično. Imena su važna ljudima, i psima, i susjedovoj mački, ali cvijeću nije. Majka je, kao i uvijek, bila u pravu.
Jednom je tako, pred Uskrs, cijeli dan uređivala terasu. Magnolija je bila procvjetala, trešnja nabacila pupove, trava pokošena, vrt očišćen. Na zid od terase majka je poredala posude prezimljenog cvijeća s lokalnim imenima, brižno je obrisala i terasu i posude, poredala ih po veličini, vrsti, ili kako je već smatrala da treba. Izgledala je pri tom zamišljeno i koncentrirano, kao da igra šah sa Garijem Kasparovim. Zrak je bio ispunjen mirisom svježe zemlje, gradela i nadolazeće kiše.
Te je večeri bila velika oluja. Vjetar je polomio grane starog oraha, a susjedu digao dio krova s kuće. Naše su posude s cvijećem završile sve na travnjaku, polomljene i rasute.
I majka je izgledala loše, kao da ju Kasparov upravo matirao. Nije, doduše, ništa komentirala, već je šutke pokupila ostatke plastičnih posuda i zemlje u kantu za smeće.
Sutradan se iz grada vratila sa punom kašetom novih sadnica, tucetom šarenih vrećica cvjetnog sjemenja, kao i s velikim brojem novih plastičnih posuda. Idući je dan zasijala i zasadila sve doneseno. Svaka je biljka sad imala drugo ime. Uz novo cvijeće stigla su i službena imena napisana na plastičnim štapićima, ili smo ih mogli iščitati sa šarenih vrećica.
Tako su nam to ljeto cvjetale i mirisale pelargonije, surfinije, petunije, cinije, verbene i lobelije.
Jedino je ispod ograde, uza zid, postojano mirisao stari điran kojega je majka, onaj dan pred oluju, bila zaboravila staviti na zid.
***
SANDA LONČAR RUŽIĆ piše kratke priče, poeziju i priče za djecu. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Objavljivala je svoje priče u skupnim zbirkama Krom i pakao, Jedna priča iz Domovinskog rata i Oberon. Priča Amerika objavljena je u nekoliko časopisa i novina. Urednica i autorica monografije U kamenu čvor – kravata Imota te istoimene izložbe fotografija. Urednica je biblioteke Radičevac i autorica projekta Mitsko Podosoje. Rođena je 1972. u Imotskom. Poduzetnica je i živi i radi u Zagrebu.
čovjek-časopis 