NOĆOBDIJA
Osjećam tiktakanje srca na mjestu gdje zanoktica izbija kao sjeme pšenice.
Što kada ponestane voća u zdjeli?
Što ćeš onda… ostaviti na cjedilu?
Oh, mon cœur.
***
PENJAČICA
Zavojiti se jezici primiruju i – gase.
Gasi se i susjedova kosilica za travu.
Bella pripaljuje cigaretu i sjeda na zagrijanu prozorsku dasku s koje je Sofia jednom, dok je čitala knjigu, pala i slomila vrat.
Otada izbjegava čitati uopće.
„Je li i tebi žao što s nama zapravo sve završava?“ upita Bella zureći u obližnju ruševnu kuću, uza čiji se zid verala penjačica i dopuštajući pepelu da se otrgne od ostatka cigarete i padne na znojem joj orošeno bedro.
Sofia šuti, a njezinu tišinu popunjavaju izvanjski zvuci nabijanja gumene loptice za badminton.
Iščeznuće jednoga zvuka rađa novi.
***
CRNA (JOJ) DOBRO PRESTAJE
Crna kao da je prestajala biti crna.
Crna kao da je odlučila povući se iz postojanja i ostaviti za sobom samo trag onoga što je bila.
***
SREĆKA
Otac je prokleto dobre volje. Cvrkuće poput vrapca, izvija čokote od ruku.
Vražja gnjavaža.
Kamuflaža.
Otac misli da su oči crvene zbog bazenskoga klora. Da su modrice posljedica puke šeprtljavosti.
Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.
Ja sam pravi zgoditak, oče.
Hajde, zastruži.
***
SFINGA
Iz drvenih vješalica prosiplje se cvilež.
Odjeća se njiše pod nejakim naletima lahora.
Rijetko se tko zaustavlja kako bi razgledao uzorke ili ispipao tkaninu.
Samo se jedan mačak u gotovo isto vrijeme svake večeri pojavljivao na ulaznim vratima. Iris, kći vlasnice butika, redovito bi ga nahranila i poigrala se s njime, nakon čega bi otišao.
Jedne se večeri mačak nije pojavio i Iris je to bilo jako čudno.
Zabrinula se da mu se nije nešto dogodilo, a opet – pomislila je Iris, možda ga je netko i udomio, kad ga već ona – zbog majčine navodne alergije na mačju dlaku – nije mogla. Naposljetku, mačak i jest izgledao udomljeno; uvijek je bio čist i nježan na dodir. Ogrlicu nije imao, ali dojam koji je ostavljao bio je sve samo ne ulični.
Te je iste večeri, kao i svake do sada, Iris poskidala viseće komade odjeće, koji su poput lebdećih utvara natkriljivali vrata, i odnijela ih u ormar u dnu hodnika. Tmasti su se oblaci počeli nakupljati te je bilo upitno hoće li uopće robu moći iznijeti ujutro. Zaključala je vanjska rešetkasta vrata i otišla u kuhinju.
S lijekovima u jednoj ruci i s čašom vode u drugoj, uputila se prema majčinoj sobi. Tiho je odgurnula vrata koja su bila odškrinuta, a ono što je ugledala bacilo joj je čašu iz ruke i razvuklo zjenice.
Mačak, koji se te večeri odlučio ne pojaviti pred vratima butika, sada je poput sfinge ležao na grudima njezine beživotne majke.
***
MARKO SILOV rođen je 1991. godine u Šibeniku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. „Šljive koštica ili srndaća koščica“ njegova je prva objavljena knjiga. Živi i radi kao knjižničar u Splitu.
fotografija autora: Sanja Kulušić
čovjek-časopis 