Nije to bila igra, ali ja sam brojio. I opet sam poslije svake šezdesetice gledao na sat kao da će nakon toga eksplodirati. Kao da će se sve rasprsnuti i on više neće pamtiti razloge zbog kojih bi bio lud. On je bio baš lud, mama. Bojao sam se i za tebe. Ipak, tebi nikad ništa nije napravio. A što je bilo sa mnom? Ti bi me poslije svega samo utisnula u svoje krilo i njihala. Ponekad baš snažno.
– Ništa ti se ne može dogoditi, Pavliću. – govorila si. A meni se već dogodilo. Zar je moguće da nisi vidjela?
Nisam ja bio loš. Nikako nisam bio loš, zar ne? Ponekad mi se činilo da i on to zna. Ono, kad bi se nasmijao mom glupiranju po sofi. Sjećaš se? Uzeo bih kišobran koji mi je otvoren držao tijelo u ravnoteži dok sam šetao naslonjačem. I tada bi on sjeo na drugi rub da bih bio sigurniji.
– Ne treba ti kišobran, Pavel. – govorio bi. – Ja sam tu. Ništa se ne može dogoditi.
A ja bih svejedno zadržao kišobran. Imao sam osjećaj da bi on u nekom trenutku namjerno ustao, sofa bi se prevrnula, a on bi tako stajao. Samo bi stajao i gledao kakvo sam muško i koliku bol mogu podnijeti.
Uvijek sam se nadao da je umro od srama. Htio sam da je umro od nesnošljivog srama, mamice.
– Srce mu je bilo slabo. – govorila si kao da sam te ikad pitao.
Uostalom, ja sam odavno slutio da mu je srce slabo. Jer ruke su mu bile snažne. A znao sam ponešto o ravnoteži ljudskog tijela.
O njemu sam uvijek mislio kao o ljudskom tijelu. Je li to u redu, je li? Nekad kažem „tata“ ili „tatica“, ali samo kad ga ugledam negdje. I danas ga znam ugledati, mama. „Dobar dan, tata.“ govorim ako bi me slučajno čuo. „Ovdje sam, tatice!“ govorim glasnije. Ne želim da se više ljuti na mene. Inače, ne govorim „tata“. Kažem „kapetan podmornice“ ili samo „kapetan“ kad nije važno ili ako samo ispričam neku priču o njemu.
Svidjela bi ti se Katja, majko. Možda bi se i njemu svidjela. Uredna je. Da samo vidiš kako je uredna! I ima pravilne zube. E, to bi mu se svidjelo. A to je najvažnije, nije li? „Što ti je, Pavel?“ (Udarac prvi.) „Zašto ne možeš biti kao drugi?!“ (Udarac drugi.) „Što ti je što ti je što ti je?“ (Udarac udarac udarac.)
– Šta je bilo s tvojim ocem? – pita me ponekad. Pita ona i za tebe, ako stigne, jer ja stalno govorim o tebi. Lijepe stvari. I o tvojim haljinama. Dvjema-trima koje si katkad i zajedno nosila. Jednu iznad druge. Jednu ispod druge. Toliko su bile lijepe da se nisi mogla odlučiti. I o tvom nakitu govorim. Na onom zlatnom lancu moja se slika u bakinom medaljonu spuštala sve do tvojih grudi.
Ne želim joj odgovoriti o njemu. Ne želim da misli da bih i ja bio takav prema našoj djeci. Svidjela bi ti se i naša djeca. Jednog dana. Možda bi pokraj moje nosila i njihovu sliku. U tom je medaljonu za mene bio drugi život: hopsao bih po tvojim prsima, uskakao u tvoj dlan, a kad bi sjela, sjedio bih u tvom krilu. Tvoje krilo – mirisni naramak sreće!
„Da je meni s tobom kroz pasike…“ pjevam zorom svojoj Katji. Uvijek najprije dođe pospremiti moju sobu. „Svi bi znali da ćeš za me poć…“ pjevam noću svojoj Katji. Jako bi ti se svidjela Katja, mama. Uvijek najprije mene sprema za spavanje. Nekad prije spavanja Katja kaže: „Idemo malo zać u masline.“ I ona zna da ja ne mogu zaspati dok se nisam nadisao među maslinama. Još otkad si me ti mazala maslinovim uljem, ja ne mogu drukčije zaspati. „Da rane brže prođu“, govorila si kao da to zbilja pomaže. Šetamo tako po masliniku pa obiđemo cijelo dvorište, zastanemo zajedno uz ogradu i gledamo ljude. Iziđemo katkad i na cestu. Katja me primi za ruku i povede preko ceste do samog njezina spoja s morem. Stavim papuče u ravninu s rubom ceste i gledam što će more. Hoće li me liznuti po vrhu papuča ili će i dalje samo motriti?
Zatim Katja kaže: „Pogledaj ljude, Pavle. Tako ćeš znat šta tribaš radit kad si vanka.“ I ja onda gledam ljude. Hodaju po mostu, brodicama se zavlače ispod njega i nestaju. Najuzbudljiviji je za mene baš taj trenutak, to kad nestaju. Jednostavno iščeznu tko-zna-kamo, a Katja i ja ostajemo još neko vrijeme, gledamo kad će se i trag za njima povući u dubinu i konačno i on iščeznuti. „A tek da vidiš koliko je ljudi na rivi! Šetaju gori-doli, tamo-amo!“ govori Katja. „A da ih vidiš u katedrali! Ajme majko, pa slikavaju pa oće ulovit cili Radovanov portal da štagod nauče, znaš, taj ti je portal najvažniji u Trogiru. I cili svit zna portal na našoj katedrali! Ko bi reka, a? Al to ti je umjetnost, ljudi uglavnom vole umjetnost iako je nekad ne kuže. Ali nekako im je lipo to sve. Milo im bude, znaš.“ Katja najduže može govoriti kad govori o ljudima. A ja slušam i neću da ikad završi. Iako ne znam što joj znači taj portal i pola drugih stvari koje govori uopće ne razumijem, ali šutim u strahu da je nečim ne prekinem. Samo slušam i neću ništa reći. Sve se bojim da bi se Katja naglo vratila u trenutak i prekinula govoriti. Eto koliko ja volim Katju.
Po trogirskoj rivi ponekad prolazi puno ljudi. Znam to i ja, i ne samo zato što Katja tako kaže. Njoj neću reći jer se bojim da onda ne bi više govorila. Ponekad, kad me puste iz ove sobe, kad me puste iz dvorišta, prelazim cestu, prelazim most i eto me! Na rivi sam. Lijepo hodam i brojim. Koliko ljudi!
Zato ja, kad me puste, jurim ravno na rivu. Tamo se stvarno ima što brojiti. Lijepo šetam i brojim. Nije to igra, znam, ali ipak brojim. Gore-dolje, peškarija-kula, tamo-amo. Hodam uz ljude, idem iza njih, prijeđem naprijed pa stanem. I opet iza njih. Gledam ljude iako oni mene nikad ne gledaju. Sve ih jako dobro vidim. I to me plaši. Jako me plaše ljudi jer mi se čine razočaranima kao što je i on bio. To si i ti rekla za njega. „Pavliću, tata je samo razočaran.“ Rekla si jednom. I drugi i svaki put tako si rekla. „Nisi ti kriv.“ Dodala bi i duboko uzdahnula. Sjedio sam u tvom krilu i dugo dugo se ljuljao. Ti si me ljuljala i govorila: „Ništa ti nisi kriv, Pavliću.“ Zato, kad gledam ljude, znam da nisam kriv ni za njihova razočaranja i bude mi lakše.
Nisam bio kriv ni za njegova, zar ne?
Znaš, mama, možda ću s Katjom nekamo otputovati. Sve si mogu priuštiti sada. I Katji. Baš bi ti se svidjela Katja. Iz prozirne staklenke prosipa šarene tablete po stolu u mojoj sobi i mi ih onda brojimo. Ona ih baš voli brojiti sa mnom. Pa ih pijem, ona zna koliko i zato tada sama broji pa kaže dosta kad ih progutam dovoljno. Tako je, samo kaže: „Dosta.“ I ja prestanem. I kaže mi sve boje koje onda nosim u sebi. Poslije dugo mogu spavati, znaš, pa sanjam šareno. Lijepo je sanjati u bojama, mama.
Baš bi ti se svidjela Katja, znam. I ti bi tako rekla. Baš mi se sviđa Katja, tako bi rekla da je vidiš. Mislim da ćemo se odseliti. U daleke maslinike – mirisna prenoćišta.
Naslonit ću glavu u Katjino krilo i dugo dugo se njihati.
„Ne treba ti kišobran, Pavle,“ reći će Katja, „ja sam tu. Više se ništa ne može dogoditi.“
***
IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je na pojedinim internetskim portalima, u časopisima te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Neke su joj pjesme i kratke priče pohvaljene, a neke nagrađene. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Pokretačica je Književnih dana Marije Jurić Zagorke koje organizira i provodi u suradnji s Narodnom knjižnicom Vrbovec, a u sklopu kojih je raspisan i natječaj ZA najbolju GORKU priču ( https://nkv.hr/2-natjecaj-za-najbolju-gorku-pricu/ ) . Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba. Svoju drugu pjesničku zbirku Plava mahovina objavila je 2020. godine, također u izdanju Hrvatskoga društva pisaca.
Priča “Više se ništa ne može dogoditi” prvonagrađena je na natječaju Priča se (p)o gradu u Trogiru 2021.
čovjek-časopis 