oni dolaze: MILOŠ MILENKOVIĆ, FILIP ŠKIFIĆ, JOVAN VELJKOVIĆ; tri pjesme

MILOŠ MILENKOVIĆ: Mrak

Spavao sam u maloj sobi,
Zvali smo je autobus,
Dugačka je 7 a široka 3 metra.
Naspram ulaznih vrata bio je prozor,
Moj prozor u svet koji nisam razumeo,
Ali mi je bio beskrajno zanimljiv.
S obzirom da sam mali i da bez hoklice ne vidim ništa,
Moj realan domet bio je nebo.
Video sam tragove koje su ostavljali avioni,
Video sam oblake koji je možda neko pomerao,
Video sam bele pahulje koje su dolazile od nekud.
Jedne godine nisam video ništa,
Čuo sam da nas oni odozgo bombarduju.
Ko su oni?
Odakle bombarduju, sa neba?
Zar sa neba ne pada sneg?

Uveče bi mi spuštali roletne i gasili svetlo,
A bojao sam se mraka.
Osećao sam kako mi kraj nogu igra crni stvor, sa zelenim i crvenim pegama,
Čekajući da ugase svetlo, da me ščepa i odvuče.
Prokrivao sam se preko glave i čekao da zaspim.
Pa ako će da me odvuče, nek me nosi dok spavam.
Jedne noći, tog stvora više nije bilo.
Ali čula se strašna buka.
Zvuk je proizvodio podrhtavanje.

Gađaju Straževicu opet, govorila je baka,
Nosio sam omiljeni jastuk i spuštali su me u sklonište,
Dole je bilo mračno, video sam obrise nekih ljudi,
Svi su ćutali i gledali se.
Nas decu je okupio Čika Bora i učio nas tablić.

Jutro je brzo došlo i ja više nisam video taj mrak,
Nisam osećao tog stvora kraj nogu,
Nisam razumeo šta je bombardovanje
I što nas gađaju,
Promene, rekli su.
Nisam ih tada razumeo.
Mrak je bio prisutan ali nisam ga se više plašio,
Nije bilo potrebe da se pokrivam preko glave.

Jedne noći majka je pitala da li me plaši golub koji kunja na mom prozoru,
Nije me plašio,
Baka je govorila da se verovatno krije od kopca koji ga lovi.
Ujutru goluba nije bilo,
Nadam se da je pobegao,
Jednog jutra nije bilo ni bombi,
Jednog jutra rekli su da nema ni Slobe,
Ma ko god bio on.
Znao sam samo da svakog jutra ima Vitez Koje,
I da se već dugo ne bojim mraka.

MILOŠ MILENKOVIĆ rođen u Beogradu 1994. godine. Diplomirao je na Visokoj školi elektrotehnike i računarstva strukovnih studija na odseku elektronike i telekomunikacija.
Poezija mu je objavljena na portalima blacksheep.rs, Oblakoder, OutLoud.
Trenutno radi na poslu koji nema nikakve veze sa kreativnim procesom. Pisanju se uvek vraća, ma koliko puta odlazio.

***

FILIP ŠKIFIĆ: Sanjao sam da sam dijete

Sanjao sam da sam dijete,
Da imam vremena promatrati more
I da smijem pogriješiti.

Sanjao sam da sam dijete i da se ne trebam buditi.
Da u ljudima mogu i dalje tražiti prijatelja do smrti
I da me neće pljunuti kada boli.

Sanjao sam da sam dijete i da sutra nije vrijeme za polazak
I da imam još toliko mnogo vremena
Da bi mi život čak mogao i dosaditi…

Sanjao sam da mi život nije dosadio
I da mi lice nije prestrašeno.
Sanjao sam da sam dijete koje će svakoga časa postati Čovjek i to žarko želi
Kao da je sramota biti dijete na obali
I glasno smijati se moru

Probudio sam se sa zaključanim suzama u očima…

Neću više nikada sanjati da sam dijete!

FILIP ŠKIFIĆ (9.7.1998., Split) završava filozofiju i kroatistiku u Splitu. Uređuje časopis za književnost i kulturu The Split Mind. Piše poeziju i prozu. Glazbom se bavi od malih nogu i pod pseudonimom Faust objavljuje svoja djela.

***

JOVAN VELJKOVIĆ: ‘Si oran, Siorane?

Opet sam se sahranio
A samo sam želeo da živim

I niko me neće ubediti
Da umiranje nije
jutarnja rutina
u maniru dana mrmota

Čekanje u marketu
prezervativ u korpi
da se ne bi rodio
neko ko će umirati
svakog dana

Da li je to najplemenitiji čin
koji možeš uraditi za svoje dete?

Umiranje je poput zgrade
koja podseća
na kuću i psa kojih više nema

I svi ti ljudi
možda i ne bi nastali
da je neki ludak na televiziji rekao
prezervativi su preventivno sredstvo
koje treba koristiti da sprečite nemir

Mama tata nekad pomislim
vaša ljubav trebalo da je ostane između vas
tada ne bih bio tužan
jer ne bih ni postojao
Jedino bi neko drugi
morao da napiše ovu pesmu

Drago mi je da to nećeš biti Ti

JOVAN VELJKOVIĆ (1996) rođen i živi u Nišu. Pohađao je književnu radionicu Zvonka Karanovića.

TRI PJESME VELIMIRA KNEŽEVIĆA IZ ZBIRKE “SLUŠNI APARAT”, Književna nagrada »Novica Tadić« 2021, Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 9/2021

UTORAK

Utorak je beo.
U podne utorka, u njegovoj utrobi,
eksplodira cisterna poludisperzije
a smrt zahvata ljude
kao gotovu glet-masu.

Majstori na molerskim merdevinama
grebuckaju drvenim nožicama.
U dubini horizonta
čine se kao najezda insekata.

Papirni brodovi u rukama dečaka
postaju molerske kape
na prosedim glavama
sredovečnih muškaraca.
Utorkom kose postaju sede,
utorkom je gore veliko spremanje,
utvrđivanje beline.
Valjak, jarac, skoči na teleskopski štap
i posrće niz nebeske pukotine.
Od toga utorkom kruni se plafon
i padne sneg usred avgusta.
Mart je u utorku zaleđena suza.
Odozdo gledana gnezda liče na plafonjere,
u njima sunce polaže ledena bela jaja.

Nebeska stvorenja sijaju od hladnoće,
utorkom iz uglova neba raste nežna srebrna trava.

***

BANDERE U TRAVI

Skromnog, plitkog disanja,
nežno napusti prostor grada.
Ne kao turista, jer on je nitkov,
i ko uopšte može da voli putovanja.
Tamo gde je jaruga, suv potok, bojlerski kazan,
(protok ljudi, robe i kapitala),
pohodi samo krtičnjake sećanja.
Dok ne izbiješ glavom u okamenjenu uspomenu –
u visoku travu položenu betonsku banderu,
ko zna kada, tamo u selu.
Seti se guštera, rakova, reke i oluje,
nekoliko vrsta disanja toga leta,
(tamo i dalje nema struje,
ni puta, ni one dve-tri babe).
Slama je najbolja armatura,
dragocena kao jednom nedeljno autobus.
To nek ti putovanju bude hrana.
Naoštri se, sklizni u tkivo sećanja,
sabrano, kao u završetak romana.

***

RESTLOVI, PRED SAN

Ono što nisam pogledao, opisao,
nehotice surov što sam mimoišao,
tako je milosrdno, dobronamerno,
okrepljuje me tajno, voli izdaleka.
Restlovi isečenih slika i kadrova,
skrajnuti plimom dnevnog svetla,
bestrasnog i poštenog, u uglove očiju,
pred san zaigraju, nakratko se odomaće
na zenicama, uobliče, otisnu, odu u duboko,
potom brzo razminu, uteknu na rubove kapaka,
odustanu, velikodušno napuste oko.

***

VELIMIR KNEŽEVIĆ (1985) rođen je u Zemunu. Diplomirao je na grupi za srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na Univerzitetu u Beogradu.
Objavio je tri zbirke pesama: „Mrazovnik“ (2008), „Dunav stanica“ (2019) i „Slušni aparat“ (2021).
Živi i radi u Zemunu.

NOVE PJESME STEFANA STANOJEVIĆA

PRAZNIK

Kada se ozbiljnije sagleda
protekla i svaka godina
deluje da ima više smrti
nego što ima praznika.
Pomeni, istorija, blizina
tuđe smrti ne raduju nas
sa nama je bar to dobro.

U polusnu panično udahnemo
kao da smo izronili iz dubine
kad nam je snažna ruka
udarila pleća na početku života.
Krevet je prostranstvo
po kome se tražimo
poput slepih kučića
pokušavajući da dotaknemo
deo tela, lica i postojanja drugog.

Smrti ima
ali za nas još danas ne.
Smrti ima
ali praznik je kada mi kažeš
da si samo ružno sanjala.

***

NISI POSEBAN

Jauk i groblje je narod moj.
A sjajna prošlost je laž
– Miloš Crnjanski

Moj najveći strah bio je
da će se pančevački most srušiti
svakim narednim pragom
baš kad ga ja budem prelazio.
Dunav je nosio pola Evrope
izgledao je ko mišićavo telo
džinovske tropske zmije
zašto bi progutao baš mene.

Beograd, pričali su mi
tamo ljudi pričaju s majmunima
na krovovima zgrada.
Mladi tu pobegnu od štale i motike
da bi postali neko i nešto
a služe kao pacovi zmijskom caru.
Tu kupuju ili iznajmljuju žene
u kvartu silikona –  oni koji nikad
ne bi mogli da ih imaju bez deviza.
Džeparoši britvom seku kaiševe na torbama
mašeći da žrtvi preseku snove i stvarnost.

Autobuskim linijama učimo grad
oni su geografija, socioligija,
istorija i psihologija – večiti studenti.
Loši učenici ovde loše prolaze
u njima vidiš prošlog i budućeg sebe
uostalom
kao i u bilo kom velikom gradu
bilo gde na svetu.

***

VODIO BIH TE NEGDE

Trudim se da ne upadnem
u zamku onih ljubavnika
koji nakon razmene nežnosti
slepo obećavaju jedni drugima
mesta za život, egzotična putovanja
ili imena nerođene dece
tok ceremonije venčanja.

Više bih voleo da znam
šta zameraš sebi
koje epizode vraćaš
kad ne možeš da zaspiš
u čemu gajiš osećaj sramote
koje stvari više ne želiš
da čuješ od ljubavnika
i da li postoji bilo šta
što bih mogao da učinim.

Smatram da dodiri govore
nama nepoznatim jezikom
isprobavamo ih i ponavljamo
ne bismo li razaznali
koji govore najutešnije.

Svaki put kada vidim psa
pomislim na tebe.
I kada prolaze nedelje
bez dodira i reči
vodio bih te negde
da mazimo pse.

***

ZADOVOLJSTVO JE MOJE

Uvek me je interesovalo
da li se fizički radnici
oni iz gradske čistoće
negovatelji i prodavci
dive i čude pesnicima
kao ja njima.
Čudimo se upornosti
hrabrosti ili petlji
koja nas je naterala
da radimo taj posao.
Mora da me sažaljevaju
pomisle kakva li je ovo budala
koja živi za zadovoljstvo
kad svi znamo da se
od zadovoljstva ne živi.

***

UMEĆE RATOVANJA

Vojskovođa ne trči svojoj ženi
kažu samuraji.
Bio bih loš vojskovođa.
Kažu da su ruske majke svojim sinovima
davale orahe da zavaraju glad.
Gde god bi poginuli, tu bi izrastao orah.
Ako me budu poslali u rat
ne brini
vratiću se kao orah.
Voliš me a voliš i biljke
rukama ili krošnjom
svakako ću te grliti.

***

STEFAN STANOJEVIĆ (1995, Pančevo) Poezija mu je objavljena na više internet portala, u onlajn i fizičkim izdanjima časopisa (Među njima Afirmator, Blacksheep, Insp., Strane, Astronaut, Avlija, Čovjek-Časopis, Oblakoder, Pančevo city, StereoArt, Vavilonska biblioteka, Nigdine, Booke, Libartes, Luča, Trag, Qelam, Slovopolis, Buktinja…) u zbornicima „Rukopisi” 39, 40, 41, 42, „Bludni stih” br. 4 i 14, “Vavilonska biblioteka” i “Nova BHCS poezija” izdavačke kuće Slavitude u Francuskoj, među 35 najboljih pesnikinja i pesnika iz regiona. Kratke priče objavljene su mu u zborniku „Rukopisi” 43 i časopisu „Stvaranje” Udruženja književnika Crne Gore.
Od 2015. održao preko trideset večeri poezije i tako vratio učestala čitanja poezije u svom gradu. Od januara 2018. uređuje jedini pančevački književni serijal „Punchtown poetry” u klubu „Štab Pogon.” Objavio je zbirke poezije „Mladi Atlas” (BKG, Beograd, 2016) i „Napad panike” (Edicija Najbolja, Pančevo, 2020), koja se našla u užem izboru za regionalnu nagradu „Slavitude” i čiji je izbor pesama na španskom objavljen u peruanskom časopisu “Revista Kametsa” i hebrejskom jeziku – u antologiji savremene srpske poezije “Bezglasno nas spaja zvono srca” u Tel Avivu. Radio je kao novinar, fizički radnik, profesor na zameni, magacioner. Član je Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva. Radi u knjižari. Jedan od urednika 44. i 45. izdanja zbornika “Rukopisi.”

EPITAFI NA STEĆCIMA

A se leži Hlapac Tihmilić
In ovaj kamen svojim ruhkama usjekoh sebi za života da in mltav vijekovma mohgu
jedn dulg san iz života da sanjam.
In da je blagosloven tko tće projti in proklet koji prevaliti.
1417. po Gospodu u lipanj

***

A se leži Ahmat Stuk na svojoj baštini na plemenitoj.
Nekt se znade da odtad u polju se postavi taj bileg kojino usijetče mi brat višlje ni
putnici po zemlji ni zvijezde po nebu ne mohgu da zlutaju.
1192. godine po Gospodu s sječanj

***

… a ljubiti sam znao na sedamnaest natčina.
I sada sam ja ja, grizem kamen iznutra. 1387. ljeta po Gospodu

***

Ne prevrni moga biljega jer tće sve tšto je nada post iluzija i trepnja.
Po Gospodu 1334. ljeta

***

… ne plašim se ja vlkova vetć ljujdi. Da je po vlkovima ovaj biljeg bi vjetčnost nadživio.
1377. kad je naš kralj cinema Tvrko

***

A se leži Asta, Bogčina Zlušića kšći, a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred vetče s tebom krojz livada projšetala i onaj
poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne bi mi bilo žal, …. ni stid.
Namjerniče ne tiči mi kam, nek oni koji natčine utčine tšto ja neutčinih, jer ja tek sad
znam kako dušu perže neispunjena davanja.
1422. ljeta kad se radovaše sretni, a ja zmreh

– iz knjige “Bogumili kao inspiracija” Ševka Kadrića (1955. – 2014.) ; izbor objavljen u časopisu “Duh Bosne”, 3/2012

DVIJE PJESME ĐORĐA KUBURIĆA

HIDRA

Preveslao sam
do ostrva
prošao kroz špalire
šarenih mačaka i osedlanih magaraca
pentrao se stepenicama uklesanim u stene
osenčene blagim mirisom olijandera
te stigao do tvoje kuće
pre toga
sa terase Jarčevog bara
posmatrao sam luku
i osluškivao crkvena zvona
što čula su se odasvud
poput hora zrikavaca
pred kućom sam zatekao
osamljene tvoje rukotvorine
a u kući
kroz prozor sa rešetkama
video zaustavljeni vapaj
i skrhanu lepotu

***

SAGRADIĆE ŠAJKU
                                                  (Voji Despotovu, za rođendan)

Upravo je pala metafizička kiša
i poškropila naše prljave snove, te egzaltirane jahače apokalipse.
Kontaminirani smo naslagama masne sintakse, a Mediteran bruji.
Od mene će klonirati sedam ili sedam stotina ničega,
sagradiće šajku sa čije će romboidne palube
svakodnevno uzletati hiljade papirnih aviončića,
nosača svetlosnih poruka i bluzerskih seansi.
Sasvim je izvesno da ovo veče nikada neće svanuti,
i da Vučji Mesec revnosno zapišava  prozuklo nebo
koje se nijedne Bogojavljenjske noći neće otvoriti.

***

ĐORĐE KUBURIĆ rođen je 1958. godine u Bačkom Petrovom Selu. Završio je studije jugoslovenske i svetske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Izdao je devet zbirki pesama, bavio se književnom, pozorišnom, filmskom i rok kritikom. Poslednjih deset godina organizuje i vodi jedinstvene književne večeri u Bačkom Dušanovu tokom kojih je ugostio oko sto pisaca.

fotografija autora: Branko Askovic

POEZIJA DAVORA SUMIĆA (Makarska, 1977. – Makarska, 2013.)

PJESMA O MJESECU

sunce urla mahnitom svjetlošću kao da nema sutra
ja pišem
sunce zavija kao millijardu vukova
ja pišem
sunce plače iza oblaka i muči se
ja pišem
sunce cijuče kao laserski štakor
ja pišem
sunce me proklinje kao što bi me klele čete crnih narikača
ja pišem
transrodno narodno sunce traži da mu joj operem noge i zlovoljno je
ja pišem
sunce hoće večernje nebo a la carte
ja pišem
sunce izvoljeva čas ovo čas ono
ja pišem
sunce mi se počinje onda dodvoravati kroz poluzatvorene kapke prozora
ja pišem
sunce otapa staklo
ja pišem
sunce mi nudi novac
ja pišem
sunce ne razumije ništa
ja pišem
ljubavne verse mjesečini

***

O

Obuvši opanke odluči Otočanin Oliver Obilić Osmi onoga oktobra otići od oca Ostoje. Obere on onomad osam oskoruša, opankom odvali obijeljenu ogradu ovčjega obora, onda okuražen odmah otme omiljenu obrijanu ovcu Olju, okrastavljenu ojedinama opasnih obada, objesnijih od oštrožalnih osa. Ostavljeni otac, ojađen Oljinom otmicom, ogavno opsovavši odlučno otjera oboljeloga Olivera od ostalih ovaca. Otprati odjedared ostavljeni osteoporozni otac Ostoja, omamljen opojnim osamdeset odstotnim orahovcem, Oliverov odlazak opakim otrovnim očima. Očima orla. Odmahnu otresito opušak, otkri odbačen okrajak odlomljene opeke, odmjerujući odmičućeg Olivera. Oslobođen očinskoga obzira, obuzet osvetom, odbaci onako ojače okrajak, ovaj odleti, odbi Oliveru oko. Otkotrljano oko ostade oplakivati od oćoravljenosti ostravljenog Olivera, od osvete obnevidjelog Ostoju, od oluje opustošene oranice Obilićevih, osramoćenu obrijanu Olju, od olova okovane oblake obješene o osnježeno otočačko ogorje, od očaja opore ojkalice.

***

OTOK

otplovio sam jučer na otok
u brodskom salonetu popio travaricu
stada divljih koza i brnistru
masline i pse
prijeteći cvat agava
ljeto koje se ima poroditi u štalama

zapravo sam bježao
od slika
od starinskog namještaja
od postelja
u kojima smo jedno drugo
ubijali vršcima jezika

***

PRIČA O BOGU

nisam ti dugo pisao
ali evo
čuo sam svašta
rekli su mi
da me ogovaraš okolo po birtijama da
sam svakakav
i da ti nikad nisam platio piće
dobro
to ćemo u četiri oka
kad se nađemo

popit ćemo nešto
zanima me kako izgleda scena
kad si mrtav
pijan
i ne znaš ni za svijet ni za novčanik

je li ujutro ostvarenje svijeta bilo na veresiju
ili je biblija
tvoja knjiga žalbe

MARICA FERHATBEGOVIĆ: TRILOGIJA SMRTI

ČISTILIŠTE

Tri dana već njeno tijelo je bilo tu i tamnilo kao sjena na tepihu. Sanjala je ptice i nebo. Nisam bila više ni njena kćerka, već neka žena koja se brine o njoj.

Znala je oduvijek da će otići u raj i da, sigurno, spada među najbolje ljude, i najpametnije. Razmišljala sam, gledajući je ovakvu nemoćnu i sa zatvorenim očima, da li joj je ovaj sudar u glavi pomjerio tu tačku apsolutne dominacije u porodici i da li bismo i dalje morali samo otkuhanim štipaljkama kačiti kuhinjske krpe na štrik. Te krpe su bile važne u našoj kući koliko i Biblija.

Pitala sam se da li je, barem sad u košmaru, pružala ruke da me kao majka zagrli.

***

SESTRA, NOĆ I JESEN

Noć je bila tmurna i sa okusom zemlje. Stari gavran jahao je na konjima dok se lišće pretvaralo u pepeo. Bila je duga, i posljednja.

Jedino što pamtim od svoje sestre te jeseni je pognuta glava, kao da nije imala lice niti glas.

Trpjela je bol, nijema. Soba je postajala praznija, tiša, i samo je šapat dijelio smisao od smrti.

Tu noć pokazala je da ima i oči. Tek tada je posumnjala da bi mogla umrijeti.

***

SVE U KRUGU JE PRAVILNO RASPOREĐENO

Budna sam. Nijema i nepomična. Vazduh je bio gust od napetosti. Bila sam ogorčena i ljuta na sve i svakog. U tom nedodiru i tami nije bilo nade. Samo bol i strah su tapkali u duhu koji je oduvijek bio veseo i radoznao.

Znala sam da moram otvoriti oči, poslušati glas koji me budio odlučno. Ne znam da li su ova bolnička svjetla u koja gledam stvarnost ili još samo jedan krug do smrti. Sve u krugu, pravilno raspoređene male sijalice uperene u moje oči, određuju.

MARICA FERHATBEGOVIĆ (1959, Živinice, BiH)

PROZNA CRTICA VELIDA BEGANOVIĆA BORJENA: KUĆA NA OSAMI

Noću se jedva vide ulične lampe uz strmi put i sobna svjetla iza stora pred kojim plinu dimovi iz ložionica. U izmaglici, tek mjesec kao tableta za smirenje hladno gleda sa nebeske činije. Žiga moje cigarete malo je signalno svjetlo koje pulsira u ritmu moga disanja, krati ga i potvrđuje. Tu sam. Dike više nema. Još lani smo iza stabla mušmule stajali svako na svome mjestu i mjerili dane i noći kutijama čiji se sadržaj između naših prstiju trunio u pepeo i nismo mislili na sutra u kojem bi jedno od nas moglo postati uspomena.

Oko nas su nicale kuće, prošao je asfalt, automobili su jurcali uz ulicu niz ulicu, ljeti curila voda iz opranih dvorišta, zimi škripale prokvašene čizme po snijegu prije prvih dnevnih grnalica za kojima je ostajala rizla i kamena sol. Mačke prolaznice nikada nismo hranili, ostatke i stari hljeb nosili smo u seosku kuću i davali pticama. U smiraj dana omrkli bismo vani kao dvoje na straži, pozdravljali prolaznike, sa svakim razmijenili po koju vijest. Kasno noću živci bi i mene i nju tjerali van, i poslije ponoći, nakon štedljivog gašenja gradske ulične rasvjete, naše dvije cigarete žarile su se jedine kao dva oka boje pomorandži u gustoj tmini. Svako malo uzdahnula bi pri pogledu na kuću na osami. Na susjednom brdu, kao na trbuhu kakvog diva koji je zaspao, palilo bi se svjetlo reflektora koji detektuje pokret. Pas ili mačka lutalice, ili kakav jež iz obližnjeg gaja mora da bi aktivirali senzor i odašiljali tako snopove svjetla. Znaci života.

Ali tamo se nikad nije živjelo. Domaćini su boravili u inostranstvu, a kući bi dolazili samo po nekoliko sedmica ljeti. Travnatu okućnicu dali su pod najam komšinici koja drži stoku. Nju se u ljetna popodneva da vidjeti dok kosi i od prosušene trave pravi plastiće sijena, koje kasnije strmim putem prevlači na tačkama i pored naše kuće. U noći, kuća je silueta na dvije vode između naselja daleko desno i šumarka koji se spušta niz padinu i liže krovove kuća u podnožju. Dika bi običavala reći kako je šteta što onakva kućerina propada i zjapi prazna. Tada bih rekao nešto u znak slaganja. Sada tu kuću shvatam drugačije. Ogledam se u njoj i razmišljam kuda su otišli svi naši životi. Na kakvim kaučima su ostale naše mladosti, zadirkivanja, brige i preljube (zamišljene, uvijek zamišljene)? Na kojim adresama možda još čekaju, kao fotografije – rijetko spontane, još rjeđe pregledavane.

Dike više nema. Sam sam pod zvijezdama u gluho doba. Od Ozrena odbija pisak noćnog voza Doboj-Tuzla, koji prvu komšinicu uvijek podsjeća na polaske brzog voza za Budimpeštu koji bi čula ispraćajući sina. (Više ne saobraća.) Noć je frula. Iz mraka dopire tutnjanje točkova automobila. Jedno oko boje pomoranči zauvijek se zatvorilo, drugo jednako stražari.

***

VELID BEGANOVIĆ BORJEN autor je zbirke pjesama Priručnik za levitiranje (Slovo Gorčina, Stolac, 2013.) nagrađene Nagradom Mak Dizdar 2012 g. Pjesme, eseji, kratke priče i crtice, te prevode sa engleskog objavljivao je u časopisima Novi plamen, Symposion, Gračanički glasnik, Strane, P.U.L.S.E., NE-MA, i drugdje. Literaturu pisanu izvorno na engleskom objavljivao je u časopisima Rattle, The Maine Review, AZURE, EcoTheo Review, IceFloe Press, The Esthetic Apostle i slično. Poezija mu je uvrštavana u više antologija, najskorije u dvojezičnoj Antologiji mladih bosanskih pjesnika (Vakxikon, Atina). Gostujući je urednik dva američka časopisa za poeziju, Palette i Frontier. Možete ga pronaći na Twitteru (@Borjen), ili Instagramu (samoniklo).

KRATKE (I NAJKRAĆE) PROZE JASMINE MALEŠEVIĆ IZ ZBIRKE “ISUSOVE SANDALE”, Banatski kulturni centar, 2021.

DIVKA

Nekada davno imena izmišljenih bića ispisivala su se u vazduhu. Mnogo kasnije imena su se ucrtavala u pločice ili papirus, neka su imala sreće da se zavuku u hartiju. Imena  posebnih bića upisivala su se u oblak koji bi se zatekao iznad mesta njihovog rađanja. Taj oblak je bio krštenica. Neka vrsta svedočanstva o postojanju putujuće inteligencije.
Takvu krštenicu ima Divka. Ona je ženski patuljak. U tunelima galaksije  ispija belu kafu. Komadiće meteora stavlja u ćup s vodom. Sutradan halapljivo guta vodu, kao nadu.
Divka želi da poraste.  Da se pomeša  sa zvezdama. Dok hoda, zvezdani  zraci se lepe za njenu kosu i prave kapu nežnosti.
Divka kopa u rudniku. Korača koracima većim od sebe. Na mesečini Divka je div. Pred svemir baca bisere i baštenske patuljke.

***

KLOPKA ILI KOLEVKA

Grad počinje da raste  dobroćudno. Pojavljuju se mostovi sa svetlima koja obasjavaju senke.
Ulice dišu ubrzano, jer vreme ubrzava samo ljudsko ludilo. Ako prestigne Boga, ludilo će postati čovek. Ako prestigne sebe, ludilo će postati svemoćni Bog.
U mojim očima grad izgleda kao veliki  pešački  prelaz. Prelaz od sveže izgaženih  kokica. Dok  prelazim zatvorenih  očiju, pucketanja me vode u stari deo grada! U teskobu. U zidine. U nedorečeni tajac. U bezdan, koji se postavlja i rasklapa bez stida.
U kući sa zastakljenom  dušom živi moja najluđa ljubav. Zbog nje sam toliko puta umrla da se pitam kako sam još uvek živa.
Svaki put kada me ljubav zagrli, iz bezdna odjekne još jedno beskonačno pitanje.
–  Koga sve ljube hladne planete dok se vrte i putuju?

***

NA USIJANOJ STENI

Odvedi ljubav na smrtonosno  mesto i ona će preživeti. Okuj sjajem njene korake, rukom iskusnog ratnika.

***

PISMO MAČKU HARALAMPIJU

Čovečanstvo je htelo da se uspenje na nebo, prvo stepenicama, a potom, kada su ga zabolele noge, izmislilo je lift. I šta sad? Ne mogu svi u lift! Nastaje guranje, ubijanje, ratovi. Veoma malo ljudi zakorači  u raj, što dokazuje da je put ka Bogu jedini put koji prelazimo sopstvenim nogama.  Od života se ne može  pobeći! On je u svemu onome što mislimo da nije!
Izbija iz mene neki imaginarni elektricitet. Duša napunjena besom oslobađa čestice straha. Izbija i seksualni zrak, kao neutoljiva želja za posedovanjem. Potrebno je mnogo truda i dara za slobodno posedovanje nečije slobode.
Otkucavajući uobličene elemente, ukucavajući  svetlost, popunjavam crne  rupe i prazan  pogled. Vešam svoj zanos na papir.
Izbacujem agresiju, ogromnu agresiju iz male nervne ćelije.

***

SVETLUCAVI VODIČI

U ovom trenu grad je osveštan bilbordima. Ulice su okićene eksplozivnim svetlima. Ta moćna  svetlašca  zamajavaju nečiste  umove da čine sve što nije dobro. Ljudskost, kao zli vajar, izliva površnost u izlomljenom zlatu. Vrti se, brzo se vrti kugla. Sve više ubrzava.
U ovom trenu Isus otvara oči. Umiva se vodom iz majčinog bokala. Zaviruje u sanduče, provera­va poruke, zvučne signale, tajanstvene šare na pločicama. Niko ga nije zvao, niti pomislio na njega. Ljudi su izabrali puteve posute sitnim đavolima. A đavoli su vešti vatrogasci duše i njenih ognjišta.
U ovom trenu Isus pruža ruke da dohvati obuću obešenu o krst. Njegove sandale su neuništive. Miropomazao ih je uljem, utrljavajući u ispucalu kožu neophodnu pokretljivost. Mesto gde se rodio, putevi kojima je prolazio, ucrtani su na đonovima, kao svetlucavi vodiči.
U ovom trenu Isus neće hodati po vodi. Spustiće se na Zemlju da utisne ljubav u njive i doline, u drumove i obale, u grmove i šiblje. Urezaće strpljenje u zavist, glad i bolest. Utisnuće stope duboko i naširoko, kao da ih utiskuje u hleb.
U ovom trenu erupcija Sunca pokazuje da je 2021. godina. Slučajno ili ne, Isus je u istim sandalama i diše prečistim  plućima.
Hod mu je siguran. Koraci laki, leptirasti.

***

JASMINA MALEŠEVIĆ rođena je 18. 10. 1962. godine u Beogradu. Po obrazovanju je doktor veterinarske medicine. Član je Udruženja književnika Srbije. Živi i radi u Beogradu.

Autor je knjiga: Skarabeg (Beograd: Sfairos,1992) – poetska proza, Jadi mladog anđela (Beo­ grad: Asocijacija Ars et Norma, 2010) − poezija, Dnevnik urbane sirene (Beograd: Draslar partner, 2013) – poetski roman, Čarna šuma (Beograd: Print 2 Print, 2014) – poetska proza, Mačkaste priče (Beograd: Print 2 Print, 2015) – knjiga za decu, Legenda o majci (Podgorica: Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, 2019) – poezija.

U koautorstvu s Vojislavom Brkovićem objavila je knjigu Rođeni iz iste smrti (Beograd: Sfairos, 1990) – poetski dijalog o ljubavi, a s Aleksandrom Slađanom Milošević knjigu proze Adame ne ljuti se (Beograd: Draslar partner, 2001).

Dobitnik je književnih nagrada: „Milan Lalić” za knjigu Skarabeg (Beograd, 1992); Nagrada publike, „Smederevska pesnička jesen” (Smederevo, 2012); Specijalna nagrada za najlepšu pesmu o vinu (Vršac, 2015); Druga nagrada za poeziju, Festival poezije „Subotica − Palić” (Subotica, 2016); Specijalna nagrada za lepotu poezije, Manifestacija „Dani Mome Dimića” (Beograd, 2017); Treća nagrada za ljubavnu poeziju, „Vidakovićevi dani kulture” (Rudo, 2017 i 2021); Nagrada „Andra Gavrilović 2018” za najbolju pripovetku (Resavska biblioteka, Svilajnac, 2019); Nagrada za najbolji pesnički rukopis Legenda o majci (Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, Podgorica, 2019); Druga nagrada za poeziju, „Šumadijske metafore 2019” (Mladenovac, 2019); Pobednik glasom publike 2019, „Šumadijske me­ tafore 2020”, (Mladenovac, 2020).

Knjiga poezije Legenda o majci bila je najužem izboru za Nagradu „Milan Rakić” (UKS, Beograd, 2020); Treća nagrada za poeziju, „Šumadijske metafore 2021” (Mladenovac, 2021).

Rukopis kratkih priča Isusove sandale bio je u najužem izboru za Nagradu „Bogdan Čiplić 2021”.

Pre nego što su se sabrale u zbirci, neke priče su bile nagrađene, pohvaljene, odabrane ili samo objavljene: Časopis za književnost, umetnost i kulturu „Akt” (Valjevo); „Književne novine” (UKS, Beograd); Zbornici „Šumadijske metafore” (Mladenovac); „Evenstar festival” (UKS, Beograd, 2015); Zbornici „Najkraće priče”, IK Alma (Beograd); Kratke priče, Festival kratke forme „Potpis” (KC Apatin); Zbirka kratkih priča „Knez Vladimir” (Refestikon, Bijelo Polje); „Diogen” pro kultura magazin (Sarajevo); Časopis „Bdenje” (Svrljig), Zbirka kratkih priča „Virus 21” (Refestikon, Bijelo Polje); Zbornik „Ravnicom raspevano” (KC Zrenjanin).

O knjizi:

Knjiga „Isusove sandale“ (svitak kratkih priča) je objavio je Banatski kulturni centar (Novo Miloševo 2021). Rukopis bio u najužem izboru za nagradu „Bogdan Čiplić“. Urednik i direktor je Radovan Vlahović, dizajn i prelom – Senka Vahović, recenzija i lektura – mrs Milana Poučki. Na naslovnoj strani je crtež olovkom „Hercegovka na straži“, slikara Đorđa Krstića, iz 1876. godine. Knjiga govori o kretnjama duše do onog najljubavnijeg mesta, koje sam najdublje mogla da opišem raznorodnim pričama (33) nejednakih dužina.