
MILOŠ MILENKOVIĆ: Mrak
Spavao sam u maloj sobi,
Zvali smo je autobus,
Dugačka je 7 a široka 3 metra.
Naspram ulaznih vrata bio je prozor,
Moj prozor u svet koji nisam razumeo,
Ali mi je bio beskrajno zanimljiv.
S obzirom da sam mali i da bez hoklice ne vidim ništa,
Moj realan domet bio je nebo.
Video sam tragove koje su ostavljali avioni,
Video sam oblake koji je možda neko pomerao,
Video sam bele pahulje koje su dolazile od nekud.
Jedne godine nisam video ništa,
Čuo sam da nas oni odozgo bombarduju.
Ko su oni?
Odakle bombarduju, sa neba?
Zar sa neba ne pada sneg?
Uveče bi mi spuštali roletne i gasili svetlo,
A bojao sam se mraka.
Osećao sam kako mi kraj nogu igra crni stvor, sa zelenim i crvenim pegama,
Čekajući da ugase svetlo, da me ščepa i odvuče.
Prokrivao sam se preko glave i čekao da zaspim.
Pa ako će da me odvuče, nek me nosi dok spavam.
Jedne noći, tog stvora više nije bilo.
Ali čula se strašna buka.
Zvuk je proizvodio podrhtavanje.
Gađaju Straževicu opet, govorila je baka,
Nosio sam omiljeni jastuk i spuštali su me u sklonište,
Dole je bilo mračno, video sam obrise nekih ljudi,
Svi su ćutali i gledali se.
Nas decu je okupio Čika Bora i učio nas tablić.
Jutro je brzo došlo i ja više nisam video taj mrak,
Nisam osećao tog stvora kraj nogu,
Nisam razumeo šta je bombardovanje
I što nas gađaju,
Promene, rekli su.
Nisam ih tada razumeo.
Mrak je bio prisutan ali nisam ga se više plašio,
Nije bilo potrebe da se pokrivam preko glave.
Jedne noći majka je pitala da li me plaši golub koji kunja na mom prozoru,
Nije me plašio,
Baka je govorila da se verovatno krije od kopca koji ga lovi.
Ujutru goluba nije bilo,
Nadam se da je pobegao,
Jednog jutra nije bilo ni bombi,
Jednog jutra rekli su da nema ni Slobe,
Ma ko god bio on.
Znao sam samo da svakog jutra ima Vitez Koje,
I da se već dugo ne bojim mraka.
MILOŠ MILENKOVIĆ rođen u Beogradu 1994. godine. Diplomirao je na Visokoj školi elektrotehnike i računarstva strukovnih studija na odseku elektronike i telekomunikacija.
Poezija mu je objavljena na portalima blacksheep.rs, Oblakoder, OutLoud.
Trenutno radi na poslu koji nema nikakve veze sa kreativnim procesom. Pisanju se uvek vraća, ma koliko puta odlazio.
***

FILIP ŠKIFIĆ: Sanjao sam da sam dijete
Sanjao sam da sam dijete,
Da imam vremena promatrati more
I da smijem pogriješiti.
Sanjao sam da sam dijete i da se ne trebam buditi.
Da u ljudima mogu i dalje tražiti prijatelja do smrti
I da me neće pljunuti kada boli.
Sanjao sam da sam dijete i da sutra nije vrijeme za polazak
I da imam još toliko mnogo vremena
Da bi mi život čak mogao i dosaditi…
Sanjao sam da mi život nije dosadio
I da mi lice nije prestrašeno.
Sanjao sam da sam dijete koje će svakoga časa postati Čovjek i to žarko želi
Kao da je sramota biti dijete na obali
I glasno smijati se moru
Probudio sam se sa zaključanim suzama u očima…
Neću više nikada sanjati da sam dijete!
FILIP ŠKIFIĆ (9.7.1998., Split) završava filozofiju i kroatistiku u Splitu. Uređuje časopis za književnost i kulturu The Split Mind. Piše poeziju i prozu. Glazbom se bavi od malih nogu i pod pseudonimom Faust objavljuje svoja djela.
***

JOVAN VELJKOVIĆ: ‘Si oran, Siorane?
Opet sam se sahranio
A samo sam želeo da živim
I niko me neće ubediti
Da umiranje nije
jutarnja rutina
u maniru dana mrmota
Čekanje u marketu
prezervativ u korpi
da se ne bi rodio
neko ko će umirati
svakog dana
Da li je to najplemenitiji čin
koji možeš uraditi za svoje dete?
Umiranje je poput zgrade
koja podseća
na kuću i psa kojih više nema
I svi ti ljudi
možda i ne bi nastali
da je neki ludak na televiziji rekao
prezervativi su preventivno sredstvo
koje treba koristiti da sprečite nemir
Mama tata nekad pomislim
vaša ljubav trebalo da je ostane između vas
tada ne bih bio tužan
jer ne bih ni postojao
Jedino bi neko drugi
morao da napiše ovu pesmu
Drago mi je da to nećeš biti Ti
JOVAN VELJKOVIĆ (1996) rođen i živi u Nišu. Pohađao je književnu radionicu Zvonka Karanovića.









