GRADOVI UMIRU POLAKO
Prvo je pjesma koja para uši
zagadila vazduh.
Ako moraš da ulaziš
u jazbinu da popiješ kafu,
to više nije tvoj grad.
Onda su progovorili ljudi prazni u svojoj nadmenosti,
prazni kao zgažene limenke.
Odsjaj u tami
jer glupost svijetli,
zasljepljuje,
dok ne zaćute oni što imaju što reći.
Provirujem kroz zastakljene zavjese,
razmišljam zašto žena snošaj zove odnosom,
a svoj polni organ „dolje“.
Iz skupocjenog poršea trešti
„Fazlagića gori kula“
a zemlja pod mojim salom
tvrda
kao mač mladog Roka Žabara,
najslavnijeg andergraund Talijana.
Trebalo bi otići bez prtljaga.
Pripravna sam,
ali tapkam u mjestu kao mrtva kokoš,
kora od jaja,
rječnik stranih riječi i izraza.
***
SARADNICA NA SCENARIJU
Najlakše je plakati
za volanom.
Sam,
u pauzi za reklame,
dok voditelj „pušta goluba“ i drži prst na šaptaču.
To što će ići kasnije nije muzika,
to što danas živim nije život.
Dopisala sam dvije replike,
izbacila nekoliko didaskalija
(koga briga žive li pod šankom
mačke ili kornjače),
prečula najnevažnije likove
dok čekam da sami umru
jer im ne mogu ništa.
Jer im ne želim ništa.
Dovoljno od mene.
Neko drugi se uvijek potpisuje ispod tekstova.
Ja nisam ni glavni lik,
samo improvizator
krvavih očiju
u automobilu koji svakog trena može stati
usljed nedostatka tečnosti.
Koautorka, takoreći.
***
DRAGANA ERJAVŠEK je novinarka i književna kritičarka u crnogorskom dnevnom listu Pobjeda. Objavila je dvije zbirke poezije i jedan roman u prošlom životu. Sada piše pod svijećom i još uvijek ne zvuči isto na papiru i u svojoj glavi.
čovjek-časopis 