MAJKA
Sjećam se da mi je kuhala,
da mi je prala,
da me pokrivala,
da je širila bijeli veš
od kojeg je čađ bježala.
Ne sjećam se da me ljubila,
da mi je tepala,
da je znala ko mi je slomio srce.
Izgledalo je kao da nema srce.
Na njenoj sahrani
bila sam njena kći:
tupo sam gledala u kovčeg,
pa u zemlju po njemu,
i mehanički stavila ružu.
Nisam plakala
i osjećala sam
da je,
napokon,
ponosna na mene.
U tuđem kupatilu,
u ladici,
pola godine poslije,
potražila sam peškir
i slomila se.
(Ne na pločicama,
ti lomovi manje bole.)
S novinskog lista,
s dna ladice,
gledalo me njeno mlado lice
ispraćeno listom ožalošćenih,
bez suza,
i na papiru, i na sahrani.
Moja majka,
zaštita za ladice,
podmetač za peškire,
bijele,
od kojih bi čađ bježala
da se lelujaju na vjetru
i da ih posmatra
iz prikrajka
naše nerođeno dijete.
***
MIR
Danas sam sretna
Danas ti nemam ništa reći
Danas mi nemaš ništa reći
Čujem cvrkut ptica
Osjetim trag vjetra na vratu
(Ušao kroz prozor
Vidi, imam prozor
U svijet)
Divim se svojim nalakirnim nožnim noktima
Iščitavam poruku iz fleke na zidu u dnevnoj sobi
Osmjehujem se komšiji koji
Ima šta reći djeci ili lopti
Zalutaloj u njegovo cvijeće
Imali bi i oni njemu šta reći
Ali šute
I bježe
Informacije ostaju bez glasa
Vidim
Ne čujem
Ne dotiču me
Osmjehujem se
Danas svijet može biti to što jest
Kao i jučer
Kad sam mislila da ga mogu mijenjati
***
RUBLJE
Priča mi zadivljen
Shvatio sam da će nekad biti moja
Samo moja
Onda kad je prostirala veš na balkonu
Otvorio sam pivo
Promeškoljio se na platnenoj stolici
I posmatrao je
Nije me gledala
Mislio sam
Nije me vidjela
Raširila je pantalone
Majice
Okrenula se i pogledala me pravo u oči
Njegovo i svoje rublje
Još čisto rublje
Sakrila je iza ograde
***
KRETNJE
Iz noći u noć
Žučno je zatezala posteljinu
Ljuljala ga na nogama
I gledala što ja tražim u regalu
On je noćima dolazio nasmijan
Miris se širio iz napušene odjeće
I cmakao je u zajapurene obraze
Zatvoriše se države
Zatvoriše se kafići
Zatvoriše se stadioni
I bivše ljepotice ninaše unuke
On se zavali u fotelju
Tapšanjem po koljenu je doziva
Ona se smije
Cmače ga u blijedi obraz
I izlazi s prijateljicama
***
AMRA MUJEZINOVIĆ rođena je 1985. u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Živinicama te Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski jezik, u Tuzli. Radila kao prof. u osnovnim i srednjim školama na području TK. 2012./2013. volontirala u Biblioteci JU BKC Živinice te 2015. godine položila stručni ispit za bibliotekara. Od 2016. godine je zaposlenica Biblioteke JU Bosanski kulturni centar Živinice. Piše poeziju i prozu. Djela su joj objavljivana u književnim časopisima i na književnim portalima u Bosni i Hercegovini i van njenih granica te prevođena na engleski i slovenski jezik. Autorica je zbirke poezije Zaleđeni uzdah (Lijepa riječ Tuzla, 2021.) Nagrađivana. Saradnica Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”.
čovjek-časopis 