ČISTILIŠTE
Tri dana već njeno tijelo je bilo tu i tamnilo kao sjena na tepihu. Sanjala je ptice i nebo. Nisam bila više ni njena kćerka, već neka žena koja se brine o njoj.
Znala je oduvijek da će otići u raj i da, sigurno, spada među najbolje ljude, i najpametnije. Razmišljala sam, gledajući je ovakvu nemoćnu i sa zatvorenim očima, da li joj je ovaj sudar u glavi pomjerio tu tačku apsolutne dominacije u porodici i da li bismo i dalje morali samo otkuhanim štipaljkama kačiti kuhinjske krpe na štrik. Te krpe su bile važne u našoj kući koliko i Biblija.
Pitala sam se da li je, barem sad u košmaru, pružala ruke da me kao majka zagrli.
***
SESTRA, NOĆ I JESEN
Noć je bila tmurna i sa okusom zemlje. Stari gavran jahao je na konjima dok se lišće pretvaralo u pepeo. Bila je duga, i posljednja.
Jedino što pamtim od svoje sestre te jeseni je pognuta glava, kao da nije imala lice niti glas.
Trpjela je bol, nijema. Soba je postajala praznija, tiša, i samo je šapat dijelio smisao od smrti.
Tu noć pokazala je da ima i oči. Tek tada je posumnjala da bi mogla umrijeti.
***
SVE U KRUGU JE PRAVILNO RASPOREĐENO
Budna sam. Nijema i nepomična. Vazduh je bio gust od napetosti. Bila sam ogorčena i ljuta na sve i svakog. U tom nedodiru i tami nije bilo nade. Samo bol i strah su tapkali u duhu koji je oduvijek bio veseo i radoznao.
Znala sam da moram otvoriti oči, poslušati glas koji me budio odlučno. Ne znam da li su ova bolnička svjetla u koja gledam stvarnost ili još samo jedan krug do smrti. Sve u krugu, pravilno raspoređene male sijalice uperene u moje oči, određuju.
MARICA FERHATBEGOVIĆ (1959, Živinice, BiH)
čovjek-časopis 