Između palca i kažiprsta, pojavila se rupa iz koje je, kad sam rastvorila dlan, izronilo nekakvo ljigavo, ali čvrsto tkivo. Probijalo se vani drsko i nezaustavljivo, poput gnoja iz zrelog čira. Nije se trgalo, šikljalo je u jednom komadu i savijalo se poput tanke žice. Kad je ta žica napravila križ na mom grudnom košu, probudilo me kloparanje srca. Glava mi se pretvorila u goruću loptu. Po nogama i rukama baškarila se tjeskoba, ostavljala za sobom trnce i prekidala vezu između tijela i svijesti.
Rodila se sa mnom. Mama mi je rekla da je to tako s nama. S bake je prešla na kćeri. To nam je miraz. Stalno se širi i grana, korijenje joj je duboko i čvrsto. Udomaćila se, preuzela gazdinsku ulogu. Ne znamo što je opuštanje, spokoj i mir. Pojavi se, ponekad, koji trenutak ugode, kad ona skrene pogled, kad popusti stisak. A inače, uvijek sam oprezu, jer – nikad ne znaš.
Ništa ne planiraj, govorila je mama meni, a baka njoj. Baki nije imao tko, majka joj je umrla dok je bila u kolijevci. Ona nije ni znala da to ima ime, ali znala je da nikad ne možeš biti siguran što dolazi. Zato oprez! Nemoj se uljuljkati, jer nešto će te stići, kad-tad. Ja tome danas znam i ime, i formu, i sadržaj. U grču, u obrambenom položaju, podignutih i napregnutih ramena, savijenim ka unutra, čekam. Ako te zgrabi opuštenu, satrat će te, slomiti. Pitanje je kad ćeš se i hoćeš li se ponovo uspraviti. Kad očekuješ, lakše je podnijeti.
Generalized Anxiety Disorder. GAD. Tako se to stručno zove.
*
– Što radiš? – upitao me Marko ugledavši me u polutami spavaće sobe. S uzdignutom rukom, pokušavam uhvatiti stvarnost. Izmiče mi. Moram nekako izaći iz sebe.
– Ne brini, legni. To je samo moja tjeskoba. – prošaptala sam pogledavši u krevetić pored – Ali, zašto opet? Zašto se vratila, sad kad sam sretna? Kad imamo konačno njih dvoje?
– To nema veze sa nama, ni njima. Ti u tom zraku hvataš sreću, bojiš se da ćeš je izgubiti.
*
Prvi put smo se srele u bolnici, moja tjeskoba i ja. Vjerojatno i prije, u maminoj utrobi, ali tada se probudila. Bilo mi je četiri godine. Dobila sam
zarazno žutilo, takozvanu bolest prljavih ruku. Ja sam vjerovala da je to zato što su me u bakinom selu zvali Žuta, zbog boje kose. Od tada ne volim žutu boju. Plačući sam roditeljima mahala kroz prozor s rešetkama. U nekom uskom hodniku popločanim bijelim linoleumskim kockicama s crnim obrubom, čudnog mirisa. Opsjedala me noću. Nije mi dala spavati. Šaputala mi je da će taj hodnik s rešetkama na prozoru biti odsad moj jedini svijet, da više nikad neću vidjeti roditelje. Ne podnosim rešetke, a ona mi ih je slala čim bih sklopila oči.
Približavale su mi se, jedna po jedna, kao da plešu, istrgnute iz ležišta.
Podrumski prozor roditeljske kuće imao je nekoć rešetke. Nikada se dolje nisam spuštala sama. Ne volim ni uske hodnike s podovima od linoleuma. Dolaze mi u san, presijecaju jedan drugoga, tvore labirint, ja trčim tražeći izlaz, a vidim samo rešetke i tako unedogled. Ruke i sada perem dvadesetak puta dnevno.
*
Tjeskoba ima razrađenu taktiku. Najviše se naslađuje kad mi zaprijeti ono materijalno, od krvi i mesa, jer zna da jedino tada na nju mogu privremeno zaboraviti. Šćućuri se u neki zabačeni kutak moje duše i čeka da se tvrdoglavost ispuše, da se opijem vlastitom snagom, pa da me presiječe iznenada, kad vanjska opasnost prođe.
– Što je danas prljavo more – rekla sam prijateljici iz razreda plivajući prema pučini, razmičući rukama travu, alge i otpad. Prvi je dan ljetnih praznika nakon završene osmogodišnje škole. Plivale smo sve dublje, prestravljene neizvjesnošću, opčinjene naglom slobodom što se pružala sve dalje i dalje, daleko od puta do škole i njezinoga dvorišta.
– Nije prljavo, nego šporko! – začula sam nepoznati i neugodni glas.
– Ova ti je, Tome moj, Srpkinja. Ajde mala, glavu doli, buć, pa ćeš lipo reć šporko kad ti glava izroni nazad.
Posljednje riječi skoro da nisam ni čula, jer mi je jedan od dvojice mladića koji su doplivali do nas gurnuo glavu ispod površine mora. Gledala sam mjehuriće koje sam ispuštala iz usta i nosa, i brojala sekunde. Nekada sam to radila u kadi, ili kad smo u stričevom vrtu, umorni od igranja i trčanja, čekali na red da zagnjurimo glavu u bačvu ispod vrtne slavine. Kad sam prešla broj dvadeset, panika mi je počela obuzimati cijelo tijelo. No inat je ipak prevladao.
– Prljavo je! – izderala sam se koliko sam mogla, uspaničena, sa suženim bronhijama i morem u ustima. Nisam ni uspjela udahnuti punim plućima, a isti mi je mladić već ponovo zabio glavu u valove. Kada je maknuo ruku, a moja se raskuštrana glava s kosom preko očiju opet pojavila iznad površine, čula sam Tanju kako viče:
– Ja sam Hrvatica pa kažem prljavo, pa to je književni jezik, čovječe, pusti je!
– E, vidiš, Tome moj, lipo san ti reka, zna san da je Srpkinja!
Glava je ponovo otišla dolje, ovaj put poslušno, nisam više imala snage ni za odupiranje ni za brojanje sekundi. A kad je izmigoljila vani, Tanja je plačućim glasom molila da me pusti. Oglasio se tada i Tome.
– Ajde Ante, pusti malu. Koji ti je đava, udavićeš je.
– Neću, dok ne kaže šporko – odbrusio je gad. Tome ga je uhvatio za rame i povukao. Dok su se raspravljali, skliznula mu je ruka s moje glave, a ja sam snažnim zamasima počela grabiti ka Tanji. Dok smo se približavale obali, iz daljine smo čule:
– Ej, trofazna, uspori malo, utopit ćeš se!
*
U našoj kući nije bilo Božića, i mene je zbog toga mjesec prosinac užasavao. Nismo imali okićeni bor s darovima, blagdansku trpezu ni božićne kolače. Nismo imali Boga. Nisam se odvažila pitati roditelje zašto. Znala sam da to ima veze s tim što smo srpska gamad, iako nisam bila sigurna što to znači. Čula sam to od nepoznatog čovjeka kad sam sa sestrom bila kod susjeda.
Dragi moji, došlo vrijeme da se riješimo srpske gamadi!
Susjeda ga je prijekorno pogledala, znakovito okrećući oči prema nama, a sestra me ščepala za ruku. Kad sam je upitala što to znači, po njezinom sam izrazu lica shvatila da je to nešto jako loše, i da smo to mi.
Jako sam se stidjela što nemamo Božić. Nekoliko puta sam u školi o tome lagala. Kad sam pitala Tanju o čemu uče na vjeronauku, rekla mi je da uče o Bogu stvoritelju svega na zemlji. Rekla mi je i da je Bog ljubav, a meni nije bilo jasno zašto mi onda taj Božić izaziva toliku bol. U mom se mozgu i tijelu taložila odbojnost prema svemu što na to podsjeća: crkva, križ, tamjan, svećenici, mantije, ikone, freske…
Nikad se s tobom ne bih mogao oženiti, mama mi je rekla da si pravoslavna.
Po izrazu lica razredne simpatije shvatila sam da to ne može biti dobro. Pitala sam mamu što to znači biti pravoslavna. Rekla mi je da je to skoro isto kao i biti katolkinja, samo mrvicu drugačije. U nižim razredima osnovne škole, ne želite biti drugačiji. Želite s društvom iz razreda na vjeronauk, na talijanski kod časnih sestara, želite se pričestiti i biti u bijelom, želite se krizmati, premda u tog nekog boga stvoritelja svega na nebu i na zemlji baš i ne vjerujete.
Srpska kurvo, danas ti je Božić!
Slušala sam tu rečenicu svakog 7. siječnja iza svojih leđa. A mi ga jednostavno nismo slavili. Još nam samo to treba, govorila je majka. Dovoljno je što smo Srbi.
*
Netko je pozvonio na vrata. Potrčale su otvoriti moja šestogodišnja rodica i njezina prijateljica. Čuli smo najprije jedan, pa drugi dječji uzvik. Izletjele smo u hodnik i sestra i ja. Mama je ostala sjediti za stolom, s jednom nogom podignutom na drugu stolicu i štakama naslonjenim na zid. Djevojčice su stajale ispred zatvorenih vrata, upirući prstima prema staklenom dijelu iza kojeg se vidjela sjena. Otvorila sam. Pred nama je stajao bradonja u crnoj halji, s ogromnim križem oko vrata. Na njegovo iznenađenje, i ja sam vrisnula. Shvativši tko je, odmah sam se mrmljajući ispričala i upitala ga što treba. Pitao je da li smo mi pravoslavna obitelj tog i tog prezimena, kao što su ga obavijestili susjedi, potom mi čestitao Božić i dodao da je vrijeme za blagoslov. Rekao je i da se zove Ilija, otac Ilija. Rekla sam mu da smo mi obitelj tog prezimena, ali da Božić ne slavimo. On je odgovorio da nema veze, da je blagoslov potreban svima, i zakoračio unutra. Sestra mi je preko ramena dobacila da ide odvesti djevojčice kućama, a da ja ostanem i pomognem mami. Srce mi je već bubnjalo, dlanovi su bili mokri od znoja, glava se užarila. Nije mi bilo jasno zašto. Bila sam uvjerena da sam pobijedila svoj strah od sakralnog. Pohađala sam kulturno-znanstveni smjer nakon prva dva razreda opće gimnazije, pročešljali smo sve crkve u gradu. Na kraju četvrtog, izgledale su mi potpuno bezopasno, samo zagonetno i lijepo. Otkud opet onaj stari osjećaj?
Moj je užas sada nosio pravoslavnu halju. Miris tamjana izazvao je u meni mučninu i pomućeni vid. Dok je otac Ilija razgovarao s mamom o lomu noge, operaciji i ugrađenim šipkama, ja sam donijela svijeću, prezirući sebe, dvadesetogodišnju studenticu koja se oduzela zbog jedne crne mantije. Pokušala sam uvjeriti sebe da je to samo maskirani, bradati čovjek. Pa čak je i prijatan.
– Zašto ste upisali politiku? – upitao me s neskrivenim negodovanjem.
– Studiram politologiju, to je… To nije politika, ne studiram da bih bila političar, mi proučavamo politiku, odnose među ljudima u društvenoj zajednici…
Nije mi odgovorio, samo me okrznuo prodornim pogledom i energično posegnuo za kandilom. Tjeskoba se pretvorila u ljutnju i nervozu, a potom i u bijes, kada je kandilo uperio prema mojoj glavi i unjkajućim glasom procijedio da će neke duše lutati vječno dok se ne okrenu Bogu. Nakon toga ga je protresao nad stolom na kome se nalazio časopis s Titovom glavom na naslovnici. Maršal se izgubio u magli tamjana, koja je polako prekrivala njegovu zalizanu valovitu kosu, visoko čelo, istaknute jagodice i stisnute usne. Kako se njegov lik gubio, gubila se i moja stabilnost, a rasla želja da viknem, da pobjegnem, da kažem tom popu da mi ne treba njegov zadimljeni blagoslov, ni meni ni mojoj duši, ni mami ni njezinoj nozi slomljenoj na dva dijela, ni Titovoj fotografiji. Mamu nisam mogla izbaviti iz tamjanske omaglice i pojanja, ali sebe i Tita jesam. Zgrabila sam časopis, strpala ga u torbu i istrčala iz kuće.
Čim sam izašla, odmah iza ugla kuće naletjela sam na gimnazijskog profesora hrvatskog jezika i književnosti.
Pobogu djevojko, politika je kurva, bio sam siguran da ćeš studirati književnost.
Nakon par godina, prigrlio je kurvu i postao dvorski pisac oca domovine.
*
Uvrijediti znači citirati prošlost. Uvreda svoje značenje crpi upravo iz ponavljanja tolikih mnogih govornika… Koliko su me samo puta nazvali pederčinom ili sličnim pogrdnim riječima?
Napisao je to Didier Eribon u svojoj knjizi Povratak u Reims. Didier se razračunava s tuđim uvredama i svojim stidom zbog homoseksualnosti, ali i zbog pripadništva radničkoj klasi. Ono što je za njega “peder“, “pederčina“, “tetkica“, za mene je “Srpkinja“, “pravoslavna“, “trofazna“. Riječi, čije moći ranjavanja poznaješ oduvijek, koje su za tebe projekcija u budućnost, jezivi predosjećaj da će te pratiti cijeloga života.
Otišla sam, pobjegla. Ovdje mi neće reći da sam trofazna. Ali taj stigmatizirani identitet ti prethodi, nemilosrdan je Didier, u njega ćeš ukoračiti, utjelovit ćeš ga, i s njim ćeš se, na ovaj ili na onaj način, nekako trebati nositi.
*
Tjeskoba, prokuženi identitet i ja prešli smo granicu. Do kuće se više ne može bez kontrola. Od srpske granate poginuo je prijatelj iz školske klupe. Poželiš da te nema. Rat mi je ubio svaku nadu da ću se svoje tjeskobe ikada riješiti.
Posjetila sam najboljeg prijatelja. Nije razumio suze koje smo njegova žena i ja prolile grleći se na ulaznim vratima. Došao je kući na dopust zbog ranjavanja na prvoj liniji. Čemu emocije, pitao je. Njegova mama, koja je mog muža zvala drugim sinom, posjela me na suprotnu stranu stola. Samu.
Svrstali ste se na drugu stranu. Poruči svekru i svekrvi da nam daju vikendicu na otoku, a mi ćemo njima našu koja je u Krajini.
Nisam se svrstala nigdje, a ipak sam se skrivala od susjeda. Osjećala sam se krivom. Kažu da je taj moj identitet bacao granate, ubijao i pucao, protjerao njihovu rodbinu, srušio groblja i crkve. Krivnja je potiskivala tjeskobu. Ja sam mogla otići, roditelje sam ostavljala. Na milost i nemilost puškama i dinamitu. Susjedima koji s njima ne razgovaraju i okreću glavu kad ih sretnu. Napuštenim i srušenim kućama. Tajnoj policiji, jer su me susjedi po povratku prijavili misleći da sam došla iz Beograda. Dvojici uniformiranih, jedva punoljetnih mladića koji su ih držali u podrumu satima, govorili da će platiti za Škabrnju, tjerajući oca s pištoljem pritisnutim na sljepoočnicu da kaže da je četnik, jer su oni sebe nazivali ustašama.
Susjed Srbin je platio za Škabrnju. Odveden je iz svog doma u pidžami u rano jutro. Sutradan je pronađen mrtav u nekom jarku. Drugi susjed je mučen, vezan za stolicu zajedno sa ženom. Rekli su mi da su njemu odrezali uho, a njoj radili svašta, i da je otišla na živce…
Osjećala sam se krivom listajući stare časopise, upijajući priče iz vremena prije. Krivom jer sam izmakla vremenu poslije. A ponajviše kad sam im dolazila na prag u vrijeme primirja, sa Zapada ispraćana suosjećajnim pogledima i neizgovorenim mislima. Mislili smo da takvih divljaka u Europi više nema, ali ipak, vi ste Balkan, a znamo da tamo… Osjećala sam se krivom dok mi je sestra pričala da ima radnu obavezu i da se na putu za posao utrkuje s granatama. Dok sam slušala imena i prezimena susjeda iz ulice koji su otišli prije ili nakon što je na njih bačen dinamit. Dok sam gledala oca kako spušta telefonsku slušalicu bez riječi, jer je opet netko nazvao i vikao Srbi, zar ste još tu?! Kad sam čula kako je u čekaonici kod doktora htio pozdraviti nekadašnjeg kolegu, a ovaj mu uzvratio urlajući kome pružaš ruku, srpsko govno, mislio sam da ste davno svi otišli. Kada su mi roditelji rekli pričaj tiše, i zidovi imaju uši,nakon što je rat već davno završio.
*
Moja se tjeskoba selila sa mnom svuda po Evropi, zajedno sa jednom kutijom starih časopisa, koje sam svugdje vukla sa sobom, i koji su mi služili umjesto sredstava za smirenje. Zaklela sam se da je neću prenijeti svojima sinu i kćeri. Ne vjerujem da ću tu zakletvu moći održati. Prečvrsta je linija nasljeđivanja. Premda mi se jednom već učinilo da su pošteđeni, kad im je bilo četiri, dok su se propinjali na prstima na brdašcu iza zgrade, čekajući da se spuste sanjkama i upadnu u kanal, poput ostale djece. Vrištali su od zadovoljstva kad bi se strmoglavili. On se neprestano smijao, a ona ponavljala:
Mama, što ti je, što se tako mrštiš, ne boj se, to je samo zabava!
Sve što im se može desiti je da se malo ogrebu i ugruvaju… Njima ne govore da su trofazni, dobro je… Ovdje nitko ne ide u crkvu. A i nisu Srbi, doduše, napola ipak jesu. Ovdje su “Jugoši“, stranci. Iz zemlje s najljepšim morem na svijetu. Mogu samo pasti i povrijediti se, slomiti neku kost, ali time im se duše ni slomiti ni saviti neće. Diši, udahni, izdahni, ta rupa i nije tako velika, sve je dobro… Njih nitko ne vrijeđa, dobro je…
*
– To je naša klupa, tu sjede moja žena i djeca, diži se odatle!
Sjedila sam na praškom dječjem igralištu i razgovarala telefonom s prijateljicom iz Hrvatske. Podigla sam pogled prema namrgođenom, istetoviranom gorostasu obrijane glave.
– Ovo je javno mjesto, klupa nije ničije privatno vlasništvo!
– Ovo je moja zemlja, diži se odmah! – rekao je prijetećim glasom i krenuo prema meni.
Ugledala sam svoju djecu kako se približavaju, nasmijani pričajući na češkom. Ostala sam sjediti.
– Češka je i moja zemlja! – rekla sam tom bijedniku.
Okrenula sam pogled prema djeci. Nisam htjela da se uplaše. Ni za mene, ni za sebe. Da osjete stigmu zbog svog identiteta. Već skoro deset godina me smirivalo to što oni nisu Srbi iz Hrvatske. Da li je to dovoljno ovdje, 900 kilometara daleko?
Došli su do mene i prošli pored muškarca koji je i dalje stajao pored klupe sa stisnutim šakama. Pomilovala sam ih po kosi. Izvadila sam iz torbe sendviče za njih i stari časopis za sebe. Prišao nam je crven u licu, s podignutom rukom i pesnicom usmjerenom prema meni. Moja su ga djeca upitno pogledala. Spustio je ruku, zgrabio časopis, bacio ga na pod i nagazio crnim čizmama. S naslovnice nas je promatrao zgužvani i iscijepani lik onog čovjeka iz vremena prije.
***
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu.
Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag), a 2021. Jesenski i Turk iz Zagreba objavljuje joj zbirku „Priče o neskladu“.
fotografija autorice: Richard Klíčník
čovjek-časopis 