MAGLE SU KRIVE
jednog maglovitog popodneva možeš
zamračiti prozore zakračunati vrata
oprezno se popeti u sobu na katu
i ceremonijalno ući u ormar
jer lakše je u besprizorju mraka
poput bake Vladimira Baločanskog
prostrijeliti vlastiti mozak
ili uspeti se na tavan
u rano jutro prije svitanja
pri svetim tišinama dok svi još spavaju
skriveno i suzdržano
omči prepustiti glavnu ulogu
u priči o praskozorju
koje nikada nećeš dočekati
ali što ako je ormar prepun
i ne prihvaća te u svoju utrobu
ili već godinama živiš u potkrovlju
gdje je jedini prozor okrenut zapadu
što ako bešćutna sveudilj nasrće
krade ti boje davi oblike
dezorijentira oduzima
što ako bijelo bezobličje
ustrajno ti volju sakati
i otima
ti prigrli njeno sablasno bjelasanje
pa izađi u sumrak kreni niz cestu
i predaj se rijeci
blago udahni i šapni joj
došla sam, mila moja,
svoju glad i žudnju
u divljim virovima tvojim utažiti
***
LJUDI UMIRU, ZAR NE?
Bit ću lijepa za tebe.
Nemoj da te smrt plaši.
Taj dan kad me voda primi
i ugasi sve moje vatre,
kad me obgrle riječne trave
i vodene vile odvuku do dna,
otići ću mirno i bez straha
jer sam te voljela do samoga kraja.
Ti ćeš kriviti sebe, znam.
I nastojati još jednom zagrliti
moje podbuhlo tijelo,
sumanuto tražiti moje izbuljene oči,
zgrčenu čeljust, ukočene prste.
Nemoj!
Pusti me da odem lijepa za tebe.
Neka mi se kosa zaplete u mulj.
Neka ribe i rakovi pojedu sve što si volio,
a voda rastopi sve što nas je dijelilo.
I ne ljuti se na rijeku.
Ona me konačno oslobađa
da zauvijek mogu voljeti bezuvjetno.
***
SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 30. lipnja 1964. u Puli. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Poreču upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer Jugoslavistika i dodiplomski studij bibliotekarstva. Po završenom studiju zapošljava se 1990. kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u porečkoj srednjoj školi. Nakon 27 godina razredne kreativnosti i nadahnutosti srednjoškolcima, prelazi na funkciju ravnateljice ustanove u kulturi i cjeloživotnom obrazovanju. Živi i radi u Poreču.
čovjek-časopis 