RIJEKE LJUDI UJUTRO USTAJU I ODLAZE NA POSAO
Kada je otac s broda dolazio kući, pred njim bi se tri duga mjeseca protegla kao lastik, spremna da u sebe prime svu puninu slobodnog vremena. Slijedile su šetnje u prirodi, škljocanje njegovog fotoaparata, dugi telefonski razgovori s rodbinom nastanjenom u drugim ulicama, gradovima i zemljama, planovi o rijetko realiziranim posjetima, druženja s djecom prorijeđena kako su odrastala. Tri mjeseca života prekrojenog njegovim odlaskom svakim je povratkom sve nespretnije pokušavao vratiti na prvotne postavke. Po noći, pred san, pun dojmova dugo bi sa svojom ženom raspletao klupko svojih razmišljanja. Ona se trudila ostati budna, boreći se s težinom prošlih i predstojećih obaveza koja joj je sklapala oči. Kada bi otac otišao, tradicija noćnih razgovora prepuštena je meni.
I ja sam bila najviše budna onda kada je trebalo zaspati. Majka, sklona da svima udovolji, odricala se nekoliko sati sna ne bi li odgovarala na plejadu mojih pitanja koja su obično tražila i dodatno pojašnjenje. Sada kada o tome razmišljam, shvaćam da se moja sjećanja na nju, na nas, svode na razgovore. Doba dana nije važno, nije važno ni što smo radile, to nikada nije bilo ništa osobito. Moje uspomene utkane su u mrežu svakodnevnih sitnica: kuhanja ručka, pripremanja kolača, peglanja robe, odlazaka u trgovinu. O čemu smo za to vrijeme toliko razgovarale ako ne o svemu? Sve što sam vidjela, čula, osjetila i promislila prolazilo je kroz sito njezinih objašnjenja, s vremenom ostavljajući sve više grumena pretvrdih da ih ona razmrvi. Pa razgovarale smo, mrvile, svejedno. U vremenu kada roditelji počinju bespogovorno postavljati stroža pravila protiv kojih će se njihova djeca učiti buniti, nas dvije još uvijek smo ustrajale na tome da se prilagodimo jedna drugoj, da se jedna drugoj objasnimo. Sa šesnaest godina psihijatrica u gradskoj bolnici ponudila mi je cigaretu, zavalila se u stolicu i rekla, ne može ti mater bit najbolja prijateljica.
Ali bila je. Posebno je to bila u onim noćima kada nisam mogla zaspati. Premda iscrpljeno unutarnjim nemirima nepoznatog uzroka, tijelo je satima poslušno koračalo s jednog kraja sobe na drugi, čas ubrzavajući, čas usporavajući, sve dok taj pravocrtni hod od prostorije ne bi napravio kružnicu, vrtlog koji bi me izbacio na krevet. Ona bi sjela iza mene, omotala me nogama kao da sam tog časa iz nje izašla, teška i prevelika. Po leđima bi mi crtala krugove, ispisivala slova koja su postepeno postajala riječi. Primala bi svu moju bol nabujalu od bespomoćnosti. Njezina je ostajala nevidljiva i nijema, negdje iza mojih leđa. Kada vas netko zagrli s leđa ne možete uzvratiti.
Da sam se mogla osvrnuti, koga bih vidjela?
Ženu u četrdesetima čije su je sijede vlasi učinile starijom nego što jest. Politički sistem kojem je pripadala raspukao se kao staklo prozora kroz kojeg je gledala u svijet. Sada promatra kako se čitav taj svijet ruši, brzo, bolno i glasno, kao tijelo koje pada s visine, a ona skače za njim. Čitavo desetljeće, padanje. Negdje sredinom tog pada izgubila je i posao, brzina pada ogulila je sve njezine slojeve. Pokušavala je naći nešto drugo, ali muž je rekao ne treba, olakšaj si, odustani, pomagat ćeš materi, posvetit ćeš se djeci. Ja ću se brinuti za nas. Poslušala je. Rekla mi je jednom, bez posla ostaneš bez osjećaja sebe, bez svrhe. Nije, i ne bi rekla smisla, nego svrhe, jer za nju, za nas, svrha jest smisao. Biti korisna, biti potrebna nekome ili nečemu. Ujutro svejedno ustaje rano i ljubomorna gleda ljude koji nekamo idu.
Kada je o tome pitam danas, što joj je značio taj sistem, zašto ga je toliko voljela, samo mi nabraja riječi: ilegala, borba, bratstvo i jedinstvo, partizani, idoli. Nakon nekoliko kitica od ključnih riječi, ponekad zaluta pokoje sjećanje, ili barem sjećanje njezinog oca. Dida, imena Golub, osnivač partizanskog pokreta na otoku Ugljanu, podijelio je s njom razne priče iz svog života, a ona je meni prenijela ovu. Kao mladić je služio bogatu familiju na brodu, Austrijance. Bio je zadužen za sve, od sitnih popravaka, do kuhanja i popravljanja kreveta. U platnenim rukavicama filetirao je ribu. Kada je odlazio, za napojnicu je od Austrijanca dobio sitniš, majka kaže, sirotinju. I otac, priča mi, baci taj sitniš preko palube, u more. On je svoj posao korektno, marljivo odradio, zaslužio je da mu se pošteno plati. Njegov nadređeni prijavio ga je kapetanu i kapetan ga je pozvao na razgovor. Otac je sve priznao, rekao je, da, bacio sam i ponovio je, objasnio, odradio sam sve kako treba. Nakon toga, kapetan se pobrinuo da ga se pristojno nagradi za njegove usluge. Austrijanac mu je osobno dao onakvu napojnicu kakvu je i zaradio. Kada joj je ispričao tu priču, majka je plakala.
Kada je danas pitam o tome, odgovora mi socioekonomskim obrazloženjima, zanesenim političkim govorima. Kaže mi, bijesna sam, jer se raspala privreda, privreda se nije trebala raspasti. Od države u kojoj je bilo svih djelatnosti, u kojoj su rijeke ljudi ujutro ustajale i odlazile na posao, što je ostalo? Samo ponekad iz nje izvučem neku pojedinost, priču koja, umjesto da čini dio nikad napisanog udžbenika, pripada njoj osobno. Onda shvatim da su i ta objašnjenja nešto osobno, ona su naša osnova. I brat i ja danas učimo i podučavamo, objašnjavamo. On za novac, ja za dobar osjećaj. Jer nekad je i sam rad naknada za sebe. Majka je to znala dok je s prozora ljubomorno gledala ljude koji nekamo idu, nakon što je još jedno jutro dočekala s djevojčicom teškom u naručju.
Na jednoj od fotografija s vjenčanja naša dva osmjeha blješte jedan pored drugog kao odrazi u ogledalu. Te večeri dok smo čekali prijevoz kući i ispraćali goste pred vratima restorana rekla je: Nekad smo puno pričale, svaki dan smo se čule, i po par puta dnevno. Ne čujemo se toliko više, nekad budem ljuta, a onda kažem sama sebi, dobro je, više te ne treba.
***
DUNJA MATIĆ BENČIĆ rođena je 15.3.1988. Diplomirala je na Odsjeku za kulturalne studije, Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Rijeci (2012) na kojemu od 2015. radi kao vanjska suradnica, a od 2020 kao asistentica na kolegijima Metodologija istraživanja u kulturi, Uvod u kulturalne studije i Uvod u Sociologiju. Za vrijeme studija pokrenula je uređivala studentski časopis „Drugost“ koji je aktivan i danas. Od 2013. do 2017. uređuje online časopis „Književnost uživo“ i članica je udruge Katapult. 2014. radi kao jedna od direktorica Subversive festivala i pokretačica Škole suvremene humanistike. Bila je jedna od koordinatorica programskog pravca „27 susjedstava“ pri projektu Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. Urednica je knjiga „Tihi rat“ Luke Murine (TiM, 2016) i „Sada se napokon mogu popet stepenicama“, skarlet_p, (TiM, 2017). Autorica je romana „Troslojne posteljine“ (Studio TiM, 2017) za kojeg joj je dodijeljena stipendija za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke i fragmentarnog romana/ zbirke kratkih priča Sinestezije (Vertia, 2019). U pripremi je roman pod nazivom Mirovanje. Sudjelovala je na književnim događanjima: Pontes, 2006.; Goranovo proljeće, 2014.; Prišlići, 2015.; Seksotinovo, 2017; Noć velikog čitanja 2018; Noć Velikog čitanja 2019; Rani radovi, 2018; Tko čita, 2018, Indirekt festival, 2018.; Rilit 2020; Litlink 2021. Osvrte, recenzije i prikaze objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.
fotografija autorice: Kristina Barišić
čovjek-časopis 