Čovjek kojeg sam u mašti zvao Jebač bio je moj komšija Rifet, drvosječa neženja deset godina mlađi od moje majke, a koji me opet mogao „roditi“. Jebač Rifet je bio najveća nakaza mog djetinjstva. Čovjek kojeg sam malo manje prezirao od majke, a koji me redovito oslovljavao sa sine Salih. Imao sam osjećaj da smo svi bili Jebačeva djeca. Jebač je bio vlasnik moje majke, vlasnik čitave seoske varoši i vlasnik mog života.
Imao sam osam godina kada je Rifet došao u našu kuću. Imao sam dovoljno života da zapamtim zvuk njegovih koraka, njegov duboki glas – dubok kao smrt. Volio sam da noću maštam da sam superheroj koji će spasiti svog oca od silne ljubavi majke prema Jebaču Rifetu, koji će na kraju svih krajeva spasiti sebe.
Najviše me uznemiravalo brojanje koraka. Pamtim zvuk njegovih gumenih čizama koje su odavale utisak teškog čovjeka, zaljubljenog divljaka koji bi i vjetru polomio zube. Znao sam da od njegove kuće do naše ima tačno četristo trideset osam Rifetovih koraka. Svijet je najviše pulsirao tada, osjećao sam kako zemlja diše, kako se brda lome i kako majka u susjednoj prostoriji kucka nestrpljivo nogama o pod. Kada bi došao, ležao bih šćućuren na krevetu poput fetusa i slušao strast života: s jedne strane majka i Rifet, a s druge strane cvrčci i ostale sitne nemani. S vremenom svi smo bili navikli na isti ritam. Jebač Rifet našu kuću nije posjećivao samo kada je majka imala mjesečnicu, tada je uredno psovala život, bila je beživotna i razdražljiva. Večeri je provodila buljeći u Mjesec u strahu da Rifet ne ode nekoj drugoj ženi.
Majka bi me ispratila na spavanje već u osam nakon što bih pregledao crtić, obukao pidžamu, oprao zube. Otac je sjedio u ćošku sobe, obično je pušio cigaru za cigarom i držao mršave noge presavijene jednu preko druge. Moj otac je bio bršljen koji je stezao cijelo svoje biće. Iz njega bi tek ponekad izletio krik. Onda bi majka pravila čaj, i sipala ocu kapi koje su bile „najbitnije za njegov život“, kako je govorila. Svake sedmice teta Ramiza bi joj pravila pripravak od biljaka od kojih je otac spavao ko zaklan. Mrzio sam Ramizu, ženu koja nikada nikoga nije gledala u oči, a od mojih je bježala kao od vraga.
Ostale žene su majci podrugljivo govorile: jede li ti čo’ek išta, osim što popuši i sveca i oca. Izjede srce sam sebi.
Majka se nije posebno obazirala na tračeve i komentare, samo bi me, ako bih se zatekao u tom trenutku kraj nje, gladila po kosi i govorila: moj mali Salih isti svoj čača. Majka nije znala da bih najsretniji bio kada bi mi došla i rekla da je Rifet moj pravi otac i da napokon živimo u miru i istini.
U očevim očima vidio sam istinu, šutnju i umiranje. Kao da je razumio svaki grijeh na svijetu, kao da je sve vrijeme znao i pristajao na sve. To mi je bilo jasno kada je majka jedno jutro zauvijek otišla kod Rifeta nakon što je odležao godinu dana zatvora zbog sječe šume, a otac nije ništa rekao. Drugi su govorili i sažaljevali ga. On je ćutio i tapšao me po ramenu.
I ovo će jednom proći, svaka lastavica svome jatu leti, rekao je kada je prvu noć zaspao ne popivši čaj, a ja prvu noć uživao u tišini.
Možda je najzad bio i sretan. Za tih godinu dana, dok je Rifet bio u zatvoru, majka je bila nepodnošljiva žena, nepodnošljiva majka. Preplakala je deset godina života u toj godini i često je u očaju govorila: Salih, za sve si ti kriv. Tada bi mali Salih po cijelu noć molio Boga da se Rifet vrati, da majka ne umre od tuge. Istini za volju svi smo bili sretni kada se vratio, osim što nismo računali na to da će ona jednostavno otići, ili kako je narod govorio „preudati se za Rifeta“. Otac je umro nedugo nakon što nas je napustila, a mene je očeva tetka odvela iz mjesta gdje sam odrastao. Poslije toga sam čuo da je Rifeta udario balvan u šumi, te da je smrtno stradao. O majci ništa više nisam znao, niti sam se raspitivao.
***
Ona se zove Maja. Grudi su joj dvije slatke i zrele bundeve. Maja je prefinjena figura iz koje izvire pohota i vrisak divljih zvijeri. Iako elegantno izvijeno na sofi, njeno bijelo tijelo je savršena greška ovog trenutka.
Je li ti udobno? Trebaš li možda piškiti? Pitam ju.
Ne. Zašto kvariti ovaj trenutak nepotrebnim pišanjem. Kaže Maja dok kao prava grešnica prelazi preko napućene bradavice.
Slikaš li ti mene ili samo buljiš?
Maja ruku lagano spušta prema dolje. Oko nas su sve samotne slike šume koje sam opsesivno slikao. Maja ih gleda sa strahopštovanjem.
Baš si neki mračan lik, kaže mi. Nikada nisam mislio da ću biti prinuđen slikati golo žensko tijelo da bih zaradio, jer sam u suštini mrzio sve što je žensko. Duboko sam uživao u tome što Maja pokušava da me osvoji i da mi se približi. Ta žena koja mi je samo jednog dana pokucala na vrata i rekla da bi voljela da je naslikam. Žena koja je napustila svoju kćer jer ju je muž tukao. Na moje pitanje zašto je to učinila odgovorila je da je tako jednostavno moralo biti.
Svi mi volimo živjeti, rekla je jednom.
Iako je bila ranjena, u svojoj sudbini bila je nesalomljiva. Maja je iz mog kraja, žena za koju se govorilo da se udala daleko jer ovdje nije mogla, jer se dobra cura uvijek uda u selo. Kada se majka preudala za Rifeta, naprosto su govorili da je samo kurva.
Nisam još došao do donjih dijelova. Rekoh joj bez imalo uzbuđenja. Moram sakriti od jedne žene misli iza kojih se u stvari krijem. Majo, nikada nisi trebala da je ostaviš i tražiš svoju sreću u nesretnom slikaru.
Voliš li ti žene? Kako možeš tako da me gledaš smireno? Upita me začuđeno.
Majo, izgledaš kao nasukani kit. Rekoh joj povlačeći usnu u ćošak.
Moraš li da zajebeš ovo sve? Ali ono pošteno zajebeš!? Znaš, nastavit ćemo sutra!
Oblači ljutito crne gaćice, crni grudnjak, sivu saten haljinu. Štikle bijele boje. Okreće glavu ka prozoru i lagano zamahuje crnom kosom. Maja je nevjerovatno lijepa. Zamišljam muškarca koji bi tukao tako lijepu ženu. Vjetar sklanja zastore. Na ulici ljudi prolaze jedni kraj drugih. Mravi otkinutih glava. Kurvina posla, kaže jedan sićušni besprijekorni mrav.
Zatvori prozor dok me slikaš. Počela sam da ne volim ove naše susrete. Znaš, mogao bi joj oprostiti ili barem otići vidjeti. Čula sam da je sada u staračkom domu. Možda najzad budeš razumio zašto.
***
Bio sam na pijaci. Kupio sam joj borovnice. Najviše ih je voljela. Voljela ih je čak i onda kada je branje i prodaja borovnica bio jedini način da preživimo. Sjećam se crnokose vedre žene koja je osvajala brda, prelijetala preko potoka, koja se kikotala u boli i strasti. Za njom sam trčkarao i ja, njen sin Salih, zbunjeno dijete kojem je ona bila jedini pokretač. Zamišljao sam kakvu ću ženu da zateknem, pitao sam se hoće li prepoznati iste crte lica koje dijelimo. Plakao sam u autu ispred staračkog doma. Da, bilo mi je lakše plakati. Iskren da budem nisam znao zbog čega plačem, zbog sebe, zbog nje, zbog mnoštva sjećanja koja mi ne daju mira. Ali mi je bilo lakše dok sam naricao. Jesam li stvarno volio svoju majku ako ovoliko plačem? Dan je previše oblačan. Tmurno je i muči me pritisak, kao da neko sjedi na mojoj glavi. Pitao sam se da li ću moći preživjeti ako je vidim ili ako je ne vidim, hoće li susret s njom izmiriti naše svjetove? Šta će se uopće promijeniti da ta žena nestane, da je nema? A potom sam iznenada puknuo glavom o volan. Sirena se oglasila, kiša je počela da pada. Ljetna kiša od koje se ne umire, a koja osvježava krvotok. Istrčao sam iz auta i sakrio se ispred ulaza u starački dom.
***
Zar gospođa Kreho, ima sina ili nekoga od rodbine? Upitala me bolničarka začuđeno kada sam pokušao objasniti ko je moja majka u stvari.
Da, ja sam njen sin. Rekoh joj. Salih Kreho. I najzad shvatih da joj je prezime ostalo naše. Možda je to posljednje što smo dijelili ona i ja.
Drugi sprat, soba broj 24. Ne znam da li znate, ali Vaša majka ima Alchajmera i nažalost teže epileptičke napade, pa se nemojte iznenaditi ako Vas ne prepozna.
Iskren da budem, nekako mi je bilo laknulo. Da me ta žena, koju sam u isto vrijeme sažaljevao i mrzio uopće ne prepozna laknulo mi je. Bilo je mnogo lakše hodati hodnicima s tom istinom, uopće se ne obazirući na to da je ona bolesna, kao da ništa nije dopiralo do mene.
Jednostavno sam otvorio vrata, s manje ustručavanja nego kada je dječak Salih otvarao vrata njene sobe. U njenoj sobi oduvijek je mirisao samo šumski Rifetov vonj. Majka je uvijek mirisala na rosu.
U sobi broj 24 nije nikoga bilo. Ušao sam. Soba je bila bezlična i prazna. Nije bilo ničega što sluti na život. Nikakvih obilježlja, fotografija ili bilo kakvih tragova života osim dugog rozog džempera prebačenog preko stolice koja je stavljena direktno kraj prozora. Na njemu se osjećala istrošenost. Sjeo sam na stolicu i buljio kroz prozor. Borovnice sam ostavio na uredno posložen krevet. Tek sam sada primjetio da se preko puta doma nalazi škola. Pogled iz ove sobe direktno je na školsko igralište. Uzimam džemper i pokušavam ga pomirisati. Miriše rosa isto kao i onda. O džemper su se saplela sva ona hladna jutra kada smo ona i ja ustajali prije sunca i osvajali brda. Da je Maja tu, ona bi rekla da će oprost promijeniti svijet.
Ne diraj moj džemper! Povikala je.
Ustao sam držeći ga u rukama.
Napokon si se vratio! Uzviknula je. Pokleknuo sam. Gledao sam njen koštunjavi lik. Visoko čelo, one ljutite oči kojima ništa nije bilo sveto. Da, to je bila ona.
Rifete, Rifete… Prišla mi je i milovala mi lice.
Osjećao sam snažnu ukočenost tijela. Prvi put sam svoje stanje mogao usporediti sa smrću.
Da ti ispričam svoj san. Sanjam sinoć došao si na svom bijelom konju. Čekala sam te dugo kraj ovog prozora. Tvoj konj ima osam nogu. Pitala sam te gdje si kupio baš takvog? Je li ti ona budala od Šemse napokon prodala poštenog konja. Spasi me ove kuće. Boli ova kuća cijeli život. Mene si spasio, a tebe su neke zvjeri raščupale na kraju. Pričala mi je pritiščući obraze poput tijesta. Došao si Rifete… došao si.
Da, došao sam.. Poljubio sam je u čelo.
Moram sada ići, nekako izustih.
Opet su te kaznili zbog drva jel? Upita me sažaljivo.
Da, moram ići. Istrčao sam. Čuo sam kako plače iz sveg glasa. Nikada brže nisam koračao, čak ni kada smo bježali od grmljavine u šumi. Sve što sam je htio pitati, kako si, kako si mogla, zašto si me napustila, mrzim te, volim te… sve je nestalo u trenu kada me oslovila sa Rifete. Sve je otišlo k vragu u pustu nedorečenost.
***
Jesi li išao? Ne javljaš se cijeli dan. Hoću li doći danas da me slikaš? Napisala mi je Maja poruku. Cijeli ostatak dana i noći proveo sam zatvoren u sobi. Plakao sam kao mali Salih. Ovaj put samo je naporna tišina odzvanjala oko mene.
Jesam. Moram biti sam. Odgovorio sam. U dubini sebe znao sam da me Maja poznaje ogoljenog do srži. Bojao sam se žena kao što su Maja i moja majka. Bojao sam se da će svakog časa moći nestati i posljednja misao o njima.
Nisam se mogao riješiti majčinog lika. Odlučio sam da je sutra opet posjetim. Ovog puta sjedila je ogrnuta džemperom. Vidio sam da nije jela borovnice koje sam joj donio. Samo ih je vratila na isto mjesto gdje sam ih ostavio. Sok od borovnica je počeo da curi kroz kesu. Nisam imao straha da li će me prepoznati.
Okrenula se i rekla idemo.
Gdje idemo? Upitao sam.
Idemo u šumu. Ustala je. Vidio sam da je bila upišana. Mokraća je curila niz njene noge.
Poslije ćeš me presvući, rekla je.
Hodali smo hodnicima kao dva zarobljena duha prošlosti. Stavila je rozu mašnu u sijedu kosu, njome je pokupila gornji dio kose. Imao sam osjećaj kao da vodim pod ruku malu djevojčicu. U tom trenutku bila mi je neobično draga. Stiskao sam je čvrsto kao da će se naša zajednička stvarnost raspršiti u milion iluzija.
Došli smo u jednu veliku prostoriju, nalikovala je na kreativnu radionicu za ljude koji očekuju da će sljedeći poziv biti poziv smrti. Osjećao sam potrebu da pobjegnem iz tog mjesta. Sve je mirisalo na to da će se svakog časa desiti nešto loše – prestat ćemo da postojimo neobjašnjivom silom.
Ovo je moja šuma, rekla je sjedajući za svoj radni sto. Sto je bio oblijepljen crtežima šuma. Svuda okolo bili su okačeni crteži. Doimalo se kao da ih ista ruka slika. Sjeo sam nasuprot nje i držao je za ruke. Bilo mi je jasno od koga sam naslijedio talenat za slikanje. Iz ladice izvukla je set boja.
Ti samo sjedi tako i budi lijep kao uvijek. Počela je da slika. Ruke su joj drhtale. Uživao sam posmatrajući pokrete njenih ruku. Vene su joj izbijale na površinu, poput zaboravljenih uzdisaja divljih rijeka. U jednom je trenutku je pogriješila. Imala je onaj isti oštri pogled, i govorila isto što i nekada: jebem ti svoj život, opet sam pogriješila.
Ne brini, sve je u redu. Rekao sam i uzeo je za ruke. Nisam znao da voliš slikati?
Nikada mi nisu dali da slikam. Moram spavati. Dođi sutra da završimo.
Hodaj sporije sine, rekla je dok smo se vraćali u sobu. Nisam se usudio pitati da li me stvarno prepoznaje. Bilo me strah da će reći još jednom „sine“. Odveo sam je u wc-e. Skinuo mokru odjeću. Još uvijek me držala za ruke. Ja bih da ti se ispovijedim, rekla je tiho.
Ali nećeš umrijeti, da li te muči neki grijeh? Upitao sam žudeći da bar nešto izusti o tome.
Svi ćemo umrijeti. Ali ja ništa nisam skrivila. Samo sam voljela. Pogledala me oštro kao da je očekavala da ću potvrditi najvažniju istinu njenog života.
Dobra si. Nisi ništa kriva. Sve je u redu. Nemoj da se brineš previše. Poljubio sam ruke nevine djevojčice. Umio sam joj lice, počešljao kosu. Skini mi šnalu, boli me glava od nje. Dodala je sasvim tiho.
Hvala ti. Rekla je liježući u krevet.
Molim te nemoj me zvati previše glasno kada bude vrijeme za večeru.
Neću. Nasmijao sam se slatko sluteći da je moj lik zamijenila s likom nekog bolničara.
Bio sam napokon radosni dječak koji je žurio da stigne svoju majku u šumi, prvi put znajući da se iza bukovog drveta ne krije Rifet. Nisam želio da budem sam, imao sam potrebu za ljudskom riječju i toplinom.
***
Maja me dočekala na ulaznim vratima.
Zašto si me zvao? Nastavljamo portret danas, možda?
Ti si lijepa. Rekao sam prvi put jednoj ženi. A u njenim očima sam vidio da me žali. Za nju sam bio samo napušteno dijete kojem treba majka. Da nije bilo toga nezaustavljivo bih ušao u nju, zvjerski ali smisleno.
Poželio sam da slikam, rekao sam umjesto toga.
Sutra idem da majka završi moj portret. Rekao sam završavajući Majin portret. Tek sam sada vidio kako ima lijepe i njegovane ruke. Majčine su oduvijek bile suviše hrapave.
I ona je slikarka kao ti? Nisi mi to rekao?
Nisam znao. Ne pamtim da je ikada išta naslikala.
Pa krasno. Drago mi je zbog tebe, zbog vas. Rekla je ženski, saosjećajno.
Sviđa li ti se portret?
Završio si, gola je dotrčala do mene.
Majo, izgledaš kao nestašna srna u šumi. Nasmiješila se. Gledali smo se u tišini.
Mogu li doći sutra, iako si završio portret? Upitala je stidljivo. Učinila mi se sasvim nevinom.
Da, dođi opet sutra.
***
Cijelu noć sam razmišljao o majci, Maji, sebi. Jedva sam čekao da se svane da odem do staračkog doma da je ponovo vidim. Tu malu nevinu staricu, to nepomireno biće koje samotno nestaje.
Moj golf je trzao kao sve verzije majčine smrti koje su mi bez dozvole navirale u mislima. Tek sam shvatio u kakvom je lošem stanju. Tek sam sada shvatio koliko mi teško pada spoznaja da može svaki čas zauvijek zaspati u svojoj šumi, ali i kako je neki djelić mene zadovoljan što svaka priča ima kraj.
Zatekao sam je u šumi. Buljila je u crteže oko sebe.
Doručak mi se nije svidio. Rekla je oštrim pogledom. Rekla sam ti da ne podnosim maslac.
Nisam znao da ne voliš maslac. Rekao sam jednoj sasvim drugoj ženi, neki drugi ja.
Ovo nije moj sto. Pogledaj samo bruku ovih ružnih crteža, ne želim to da gledam. Premjestite me na neko drugo mjesto Damire.
Uzeo sam je za ruku i počeo vodati po radionici. Pretpostavljao sam da je Damir bolničar. Ovo je moje mjesto. Sjela je na prag izlaznih vrata. Vrata su vodila na terasu. S vana su dopirali dječiji glasovi.
Hajmo vani na terasu, rekao sam.
Volim sjediti na pragu.
Čučnuo sam i dotaknuo joj ramena. Šutili smo. Mazila mi je ruke. Imali smo lijepu i duboku šutnju. Bilo mi je žao. Pitao sam se kuda je iscurio sav sočni sok života iz mršavog koštunjavog tijela. Pitao sam se kuda su nestala sva njena sjećanja, gdje li odlazi ona, moja majka?
Vrijeme je za Vaš lijek. Rekao je mladi bolničar na čijoj akreditaciji je pisalo Damir.
Vodi me u sobu sine, rekla je Damiru. Uzela ga je pod mišku. Gledao sam kako lagano odlazi poput zore.
Otišao sam do njene šume i uzeo nedovršeni portet dječaka Saliha.
***
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ, rođena 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu: “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti” Trećenagrađena je na konkursu “Slovo Gorčina” Mak Dizdar 2011. g. za prvu neobjavljenu zbirku. Dobitnica je nagrade Oslobođenja za kratku priču 2015., nagrade FEDI za najbolju neobjavljenu bajku 2016. Objavljivala je u regionalnim časopisima i internetskim portalima (Strane, Afirmator, Život, Astronaut, Čovjek-Časopis, Vavilonska biblioteka). Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). U pripremi je njena nova zbirka pjesama “Moj sin i ja”, koja je nagrađena od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g.
čovjek-časopis 