ŽIVOT KAO FILM
U Torinu, 3 siječnja 1889., Friedrich Nietzsche izlazi iz kuće na Via Carlo Albert, broj šest. Nedaleko od njega, kočijaš ima problema s tvrdoglavim konjem. Unatoč svim poticajima, konj se odbija pomaknuti, kočijaš gubi strpljenje i bičem udara životinju. Nietzsche pokušava zaustaviti brutalnu scenu i jecajući grli konjski vrat. Njegov ga stanodavac odvodi kući, gdje Nietzsche liježe nepomično, dva dana šuti na kauču, a zatim promrmlja obvezne posljednje riječi. Živi još deset godina, dementan i u potpunome muku, njegovan od majke i sestara. Ne znamo što se dogodilo s konjem. – uvodne riječi Béle Tara na početku filma Torinski konj
prvi odlazak u kino
otkad smo postali roditelji
dijete na izletu s vrtićem
mi u lovu na avanturu
pred odlazak smo kupili kokice i kokakolu
praznik dokonog života
u kinoteci se vrti torinski konj
on ne voli crno-bijele filmove kažem mu
sjećaš se one anegdote o danu nietzscheovog sloma
već dugo mi je na popisu za gledanje
sami smo u kinu
svašta se može desiti u tami
trideset dugih kadrova
svaki smo ogrezli dublje u sjedala
sporost je soptala kao konjski bič
prvi dan se prostirao
u drugi dan je klizio u
treći dan je bio svaki isti
spavanje
ustajanje
vatra
oblačenje
pogled kroz prozor
kćer nosi vodu u vedrima
palinka za doručak
krumpir za ručak
svlačenje
siv krajolik
šesti dan
taj film je esencija moje kinematografije
mog života rekao je béla tarr
kao prsti koji drže vruć krumpir
kao ruke koje prinose ustima taj isti krumpir svaki dan
kao zubi na zgužvanom licu koji prežvakuju krumpir
kroz beskonačno zavijanje vjetra
gutao nas je meditativni mrak
intimni sumrak svijeta
gledali smo netremice
početak nietzscheovog sloma
netaknute kokice i kokakolu
bacili u koš
čim smo izašli iz kina
u ušima je odzvanjao fijuk s platna
dok je kroz uličnu rasvjetu
noć nježno uokvirivala grad
uhvatio me za ruku i šapnuo
ovo je zadnji put da biraš film
da znaš preporučit ću ga svima
***
37°2 UJUTRO
poznavao sam betty tjedan dana
vodili smo ljubav svake noći
najavili su oluje
slušaj vjetar betty
tvoj neukrotiv duh
petulantan vulkan
divlja plažom u lijenom hodu
život je tako običan
a ti poput cvijeta s prozirnim antenama
i plastičnim srcem boje sljeza
razmakom među tvojim zubima
grizem usnu okrugla stegna
tetovažu na desnom ramenu
moje su ruke sve čega se dotaknem
tebi dobro stoje dim i škare
ali ti vjeruješ u mene
kvragu ti vjeruješ u mene
tvoja je ljepota bezgranična
lijepe kolibe lijepo gore
tebi za ogrijev betty
dok gubimo kontrolu
rasipaju se kao staklo
glasovi u tvojoj glavi
predodžbe o sreći
provlače kroz gust zrak saksofona
zašto tvoj trbuh nije zaobljen
kao veliko zeleno-smeđe oko
oh betty ken kesey čuči u meni
vrijeme je stalo pred bolničkim krevetom
tvoje grudi zadrhtale moja antilopo
netom nego si spokojno utonula
zauvijek u svoje plavetnilo
***
NEMOGUĆI SAN P. P.
siječnja 1974.
sa svojih dvadeset i četiri
stigao sam u new york
zaljubio se na prvi pogled
u star i prljav grad
pun cvjetanja čelika
nakon dugačke vožnje
podzemnom željeznicom
iz tame su izronili tornjevi
ušao sam u lift i penjao se penjao
pred vrh nije bilo ni prozora ni izlaza
zrak se rijedio
uzvišenost i drskost ideje
to nitko nije učinio dosad
bila je klica sna
onda sam sišao na ulice
i netremice motrio
vrh mogućnosti
sedam mjeseci kasnije
ustao sam rano odjenuo crno
oprao sam kosu
čista je bila dobra za život i smrt
zakoračio
nešto iza sedam
ljudi su u rukama stiskali kave
brisali čuđenje s očiju
a ja sam filtrirao svijet
precizno ulazeći u utrobu zvijeri
kao jarbol balerina demon
na vrhu sekunda je trajala
četrdeset pet minuta
potpune predanosti
hodao sam i disao
potom plesao
salutirao gledateljima i pticama
legao na žicu i konačno sjeo
da bih pogledao 410 metara nadolje
410 pogleda nazad
nije bilo ničeg između mene i boga
samo strujanje tišine
u potpunom ništavilu
među njujorškim tornjevima
zreo sam u smrt najbliže životu
na niti svih mogućih svjetova
***
SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je u Puli. Poeziju i kratku prozu počela je pisati na radionicama pod mentorstvom Lidije Dimkovske i u organizaciji KC Danilo Kiš iz Ljubljane, 2019. godine, a pohađala je i radionice pisanja pjesnikinje Anje Golob. Objavljivala je u regionalnim časopisima, internetskim portalima i neovisnim zinovima (Enklava, Fantom slobode, Strane, Književni elementi, Afirmator, Život, Astronaut, Paralele, Libartes, ARS, Balkanski književni glasnik, Čovjek-Časopis, Porkulum, Vavilonska biblioteka, Monstruma i drugim), elektronskom zborniku Bludni stih, dvojezičnom zborniku Biće bolje / Bo že (KC Danilo Kiš, 2019), te zborniku 52. natječaja Susret riječi 2021. U sklopu tribine Književni petak i natječaja Zagrebu – riječju i slikom, nagrađena je njena kratka priča, a ista je dobila i zlatno priznanje 42. Državnog susreta manjinskih pjesnika i spisatelja Sosed tvojega brega 2020. Živi u Ljubljani.
čovjek-časopis 