
STARIMO I POD ZEMLJOM
Pod nama utabana grobljanska zemlja
smiješno je zapravo
kako starimo pod zemljom
prekopani stari grobovi
mijenjaju ih novi
svježi.
Moj čukundeda više ne postoji
nijedna ga dimenzija ne pamti
u njegov grob spuštaju novo tijelo
smiješno je zapravo
kako starimo i pod zemljom.
Mijenjaju nas novi
bivši životi.
Grobljanska zemlja tu pod našim nogama
u snovima to je ono mjesto
na kojem se sastanem sa tobom
i kopam raku
upadam u tvoje prste koji me spuštaju u nju.
Smiješno je kako starimo
i gazimo zemlju
jednom nas spuste u nju
poslije prekopaju.
Starimo i pod zemljom.
***
MOJ OTAC NE ZNA DA JE UMRO
Moj otac ne zna da je umro
šalje mi poruke
dolazi u snove
traži riječi zastale u grudnim kostima.
Te riječi
prećutkivane riječi
umiru u grudnim kostima
digla sam im spomenik i ostavljam cvijeće koje ne zalivam.
Moj otac ne zna da je umro
uđe u san mlađi i razdragan
smije se
ćuti
odlazi ujutru poguren
taman.
Te riječi koje nas razdvajaju
čovjek ne zna šta bi prebire ih po ustima
proguta
zastanu tu u grudnim kostima
grizu.
Dižemo im spomenike
ostavljamo cvijeće koje vene.
Moj otac ne zna da je umro
onda na moru ležeći na leđima
оd tog vrelog pijeska sa plaže još me peku stopala.
svuda stižem a nigdje nisam makla.
Te riječi od kojih mi se grče listovi pa svašta postignem
a ništa nisam do kraja.
Moj otac ne zna da je umro
jer ne poznaje pjesničke figure
ti stihovi koji lažu
u poeziji i cvijeće vene.
To cvijeće zla
te neizgovorene riječi
spavaju u grudnim kostima
opružene kao nekada on na moru
ta vrela stopala
zbog kojih sam svugdje stigla
a nigdje ne stižem.
***
MOJ OTAC UMIRE U POEZIJI
Juče sam saznala otac je umro
ta vijest do mene putuje četiri godine.
Moj otac umire u poeziji
nije bilo vremena
da se sagnem
umijem lice
počešljam kosu
pogledam u ogledalo
saopštim sebi
otac ti je umro.
Budi jaka
čvrsta
uspravna
žena kao stijena
govorili su i gurali knedlo u grlo.
Plakala sam u hodniku vratnih žila
i skupljala suze
od toliko soli nagrizena mi je ključna kost.
Vremena je malo
mrtvi ne govore
piju čaj od nane i ćute
pomno nas slušaju.
Ćute.
Sa živima nikada načisto
slušaju i govore
zatim odlaze
zaboravljaju riječi
u njima ništa tvoga ne ostaje.
Moj otac umro je prije četiri godine
vijest sam primila juče.
Čučala je u meni i čekala
da se umijem
počešljam,
pomilujem lice.
Saopštim
оtac ti je umro.
Mislim da stoji na onoj kapiji i čeka me
toliko neizgovorenih riječi
prosipam ih po ulici
kao pepeo.
Tamo sjedi
ćuti
pije čaj od nane.
Ćuti.
Mrtvi ne govore
pomno nas slušaju
sa živima nikada načisto
govore
slušaju
odlaze.
U njima ništa tvoje ne ostaje.
I ti i tvoji dugi prsti
šta sad s tim?
***
MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982.
Diplomirala na Filološkom fakultetu, Odsjek za srpski jezik i književnost, u Banjaluci.
Piše kratke priče i poeziju.
Priče je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima.
Objavila dvije knjige, zbirke priča: „Mandarinske patke“ 2018. godine i Nervus vagus i druge priče“ 2020. godine, obje pod okriljem izdavačke kuće Imprimatur iz Banjaluke.
Zbirka priča „Mandarinske patke“ nagrađena Čučkovom nagradom za najbolje debitantsko djelo u 2018. godini.
Ostale nagrade i pohvale:
Druga nagrada Međunarodnog festivala poezije i kratke priče Vojislav Despotov ;
Treća nagrada Međunarodnog konkursa poezije i kratke priče Magda Simin;
Priča Zaborav dobila je visoku ocjenu žirija konkursa za književnu nagradu Milovan Vidaković u organizaciji redakcije Srpskih nedeljnih novina iz Budimpešte;
Priča „Pozdrav proljeću“ ušla je u najuži izbor na konkursu Priče iz komšiluka 5.
Majka troje djece, živi i radi u Šamcu.