BESKRAJNO SIĆUŠNI KORACI: Strahovi i nade Nadežde Mandeljštam
Mrzim zvezde koje jednoliko sinu.
Pozdravljam bunilo svoje –
Strelovite kule visinu!
(Osip Mandeljštam u prevodu Branka Miljkovića)
Osip je često citirao stihove: „Nije mala stvar policijska stanica! U njoj se sastajem sa državom…“
Kroz vrijeme postao je gotovo klasičan susret države sa pjesnicima. Međutim, njihovi sastanci bili su na mnogo višem nivou.
Da se u ženskim cekerima ne nose samo paprike, jabuke i šta sve ne… već i neke druge, malkice zeznutije stvarčice, posvjedočiće vam ova memoarska knjiga supruge pjesnika i prijateljice Ane Ahmatove koja je bila profesorica, prevoditelj i beskućnik. Sa pjesnikinjom Anom Ahmatovom ova žena u cekerima iznosi i spašava mužev intelektualni kapital.
„U naše bijedne, utihle stanove upadali su kao u razbojničke jazbine, kao u tajne labaratorije u kojima zakrinkani urotnici prozivode dinamit i spremaju se za oružani otpor.“
DVOSTRUKI ŽIVOTI
Prisustvovanje hapšenju u ime društvenog nazora, svjedoči Nadežda, postaje gotovo zvanje. Ovi svjedoci, živjeli su dvostrukim životom: po danu su bili pazikuće, limari, bravari. Noću su čamili do jutra u tuđim stanovima.
Ironična je, svakako, dok opisuje koliko su ovi agenti „glupo radili“ kako sama primjećuje dok su radili po uputama, tražeći samo ondje gdje se smatra da se kriju tajna dokumenta: pretresali su svaku knjigu, razvezivali uveze, vrtjeli se oko postelja. Ako bi čovjek nešto ostavio na trpezarijskom stolu – ne bi našli.
Živopisan je lik jednog mladog i bucmastog agenta koji se neprestano smijuckao pregledajući knjige, diveći se starim uvezima dok ih je savjetovao da manje puše jer škodi zdravlju, nudeći bombonama iz limene kutije.
STVARANJE JEDNODUŠNOSTI
Pitanje i „pravdanje“ zašto su nekoga uhapsili postalo je vremenom suvišno. Ljudi su izbezumljeni od straha postavljali ovo pitanje kako bi nekako utješili sami sebe – ako već hapse zbog nečega, onda mene neće jer nemaju zašto!
Ana Ahmatova, ogorčena ovakvim suvišnim pitanjima govorila bi: „Kako zašto? Treba već jednom shvatiti da hapse ni zbog čega“!
NEMOJTE NOSITI TAJ ŠEŠIR ILI KOGA HAPSE
Hapsili su ljude listom i po kategorijama: mistike, učene idealiste, mislioce, šutljivce, svađalice, ljude koji su imali pravne ili ekonomske ideje, agronome.
Nemojte nositi taj šešir, ne valja se isticati. Loše ćete se provesti.
I tako dalje. I tako dalje. I zaista su se ovakvi ljudi loše proveli. A oni čija je profesija bila likvidiranje ljudi, izmislili su uzrečicu: „Dajte nam čovjeka, pa ćemo napraviti slučaj“!
U RUSKU POEZIJU SE VRLO TAČNO GAĐA
Molbe i peticije su se podnosile a mišljenja iznosila tek kada bi se doznalo šta misle oni „gore“.
Osip Mandeljštam napisao je ni manje – ni više pjesmu o Staljinu.
Koliko je daleko ova „zaraza“ ušla u pore sistema da danas gotovo kao anegdota ( a to svakako nije) djeluje i primjer jednog pjesnika koji je u svoj dnevnik zapisao da nerado posuđuje knjige Staljinu jer ovaj ostavlja otiske masnih prstiju na bijelim stranicama. Neko se okoristio time i prepisao Staljinu odlomak iz dnevnika. Pogodite šta? Pisac redova dugo je proživotario i morao rasprodati svoju pomno čuvanu kućnu biblioteku.
OBLIČJA UNUTRAŠNJIH ČUVARA REDA
– Glava im je nepomična, samo im oči prate svaki tvoj pokret. Djeca nauče tako gledati od svojih roditelja – zapazila sam taj pogled kod svojih učenika i studenata, svjedoči Nadežda.
Kada je god čula riječ – streljanje, vidjela bi samo ove oči.
IZOLOVATI ALI POŠTEDJETI
Ljilja Jahantova je 1937. godine, prolazeći zatvorom govorila: „Osjećam se sigurnom dok god postoji ova zgrada“.
INTELIGENTAN ČOVJEK I VJEČITO PROGONSTVO
Činilo se da cijela zemlja pati od manije prognjenja. Uzajamno prožimanje društva i zatvora poprimilo je ogromne razmjere. U svakoj ustanovi, a pogotovo visokim školama, radilo je mnogo ljudi koji su svoju karijeru započeli u tajnoj policiji.
Bilo je opasno družiti se s ljudima koji su radili i mislili. Moralo se živjeti među onima koji su odlazili na onaj svijet, progonstvo, logore, pakao i među onima što su ih tamo otpravljali.
Stara ruska poslovica koja kaže da nas sve čeka tamnica i ubožnica nikada nije bila istinitija.
RUŠENJE POJMOVA
Nadežda se čudi kako je donedavno bila zabrinuta za svoje bližnje, za posao i sve do čega joj je bilo stalo:
– Sad je nestalo brige i straha, a zamijenila ih je kristalno jasna spoznaja o osuđenosti na propast. Kada će doći ono neminovno? Izgubila sam osjećaj za smrt jer sam stupila u carstvo nepostojanja. Strah je tračak nade. Strah je potvrđivanje sama sebe. Strah je pravi evropski osjećaj vrijednosti koji se njeguje poštovanjem sama sebe, osjećanjem sopstvenih prava, potreba, želja. Strah i nada su uzajamno povezani. Kad izgubimo nadu, gubimo i strah i nemamo se više čega bojati.
Rušenje svih pojmova, takođe je, smak svijeta.
ŠUTNJA KAO ZLOČIN
I djeca su rasla popunjavajući broj hipnotiziranih.
U svojim redovima Nadežda se pita treba li jaukati kada te tuku i gaze čizmama i nije li bolje ukočiti se od đavolske oholosti i uzvratiti krvnicima prezirom i šutnjom?
– U tom jadnom jauku izolovane ćelije, zbijeni su posljednji ostaci ljudskog dostojanstva i vjere u život. Tim jaukom čovjek ostavlja trag na zemlji i dojavljuje ljudima kako je živio i umro. Treba jaukati. Šutnja je zločin protiv ljudskog roda.
ZUBE MOŽEŠ O KLIN OBJESITI
Kada bi Osipu predlagala da zajedno počine samoubistvo, on bi je odgovarao tvrdnjom: „Zašto si uvrtjela sebi u glavu da moraš biti sretna?“
Ipak, jednu noć, iz čista mira skače kroz prozor. Preživio je. Nakon skoka te noći nastalo je smirenje i kao što Osip kaže u pjesmi:
Skok i opet sam pri sebi.
***
Knjigu Strah i nada Nadežde Mandeljštam preporučujem kao svjedočanstvo i trajan zavjet protiv zaborava. Ovo je potvrda da posvuda mile ljudi koji nemaju ništa nalik na savjest ali isto tako utjeha da su po sve one koji se okrstiše prašinom nepravde i zločina došle žrtve na koncu. Kako Miljković kaže: Love a ulovljeni…
„Iz tamnice, ne sporim, mogu da me iznesu bez pluća, ali ja sam iz nje neću izaći bez sjaja u očima“ – Miodrag Mića Popović, slikar
___________________________________________________________
ALEKSANDRA MARILOVIĆ rođena je 14. VI 1986. godine u Derventi.
Do sada je objavila četiri knjige poezije:
“Zdravice utopljenika” ( Brankovo kolo, 2011);
“Miraz u zvijezdama” (Brankovo kolo, 2012);
“Crvene cipele na kiši” (Imprimatur, 2018);
“Poezija u večernjem odjelu” (Art print, 2021);
Zatim, roman “Kompleks gospođe Bovari” (Kočićeva zadužbina, 2017);
Zastupljena u brojnim časopisima, zbornicima, kao i antologijama savremene književnosti.
Nagrade:
“Stražilovo” ( Sremski Karlovci, 2012);
“Stanislav Preprek” (Novi Sad, 2012);
“Velimir Rajić” (Aleksinac, 2017);
“Boško Milovanović” (Srebrenica, 2020);
Svestrani je stvaralac, anganžovana na polju književne kritike, esejistike.
Blog: https://aleksandramarilovic.wordpress.com/biografija/
Član Udruženja književnika Republike Srpske sa statusom samostalnog umjetnika.
Jedan od članova uređivačkog odbora festival “Ljetna art scena” u Derventi.
čovjek-časopis 