„Ubit ću se ako me ostaviš“, rekao je Duje i zgrabio me za zapešće.
Ostavila sam ga iduće večeri, ali nije se ubio.
Moja najbolja prijateljica Anđela se nakon razvoda vratila iz Zadra u rodni Drniš s jednogodišnjom curicom. Stan u Splitu sam dala u najam podstanarima – momku i curi s dva rotvajlera, kojima zbog pasa nitko od iznajmljivača nije htio pružiti priliku. Njihovi Nela i Bubi su ih slušali bolje nego Boga apostoli. Rekla sam im da stan mogu renovirati kako god žele, kad se jednom vratim da mi bude neprepoznatljiv. S Anđelom sam digla kredit za malu kuću na dva kata u centru Drniša. Kao prevoditeljica nisam bila vezana za mjesto, a i selidba mi nije bila problem. U neko doba svog života sam shvatila da rutina ubija mogućnost ljepote; da je najvažnije biti rolling stone.
U Drnišu sam se zaljubila u popa – iz drugog puta jer sam se u njega zaljubila i na dan kad je vjenčao Anđelu i Zorana. Nakon mise je rekao: „Napokon mogu zapalit! Čestitam, mladenci!“ Cigareta mu je bila u ustima prije nego što je uopće skinuo svećenićku halju. Bio je najveseliji na tome piru, a Duje je pristao sa mnom zaplesati tek kad je osjetio ljubomoru.
Don Mate je bio visok, mršav, pričljiv. S njim sam dobila sve osim seksa, a seks mi ionako nije bio potreban. Spolni odnos je za mene bio suvišan i s Dujom i prije njega i nakon njega. Nekoć sam mislila da zbog tog nedostatka seksualne želje sa mnom nešto nije u redu, a onda me odjednom nije bilo briga.
Potrajali smo tri godine, što mi se sada čini previše. Kad sam ga tek upoznala, bio je zanimljiv. Radio je kao arhitekt, puno je putovao, volio je fun facts, pa bismo redovito pobjeđivali na kvizevima. Znao je redatelje svih filmova koje je pogledao i točnu godinu kad je neka pjesma bila objavljena. U to vrijeme sam htjela živjeti kao moji prijatelji i poznanici – imati posao i dečka, zajedno birati namještaj i ogovarati druge parove. Bile su to jednostavne želje koje su me zacementirale u mjestu. Duje je bio posesivan i nesiguran, opsjednut strahom da ću naći novog muškarca. Stagnirali smo; ljubav se nije razvijala. Trebalo mi je sve više osobnog prostora. Sve češće sam spavala u svome stanu, a njegove dlake u umivaoniku su me tjerale na povraćanje.
Jednog dana sam ispraznila gotovo cijeli ormar, ostavila sam samo najosnovnije. Donirala sam odjeću i cipele. Jela vrlo malo, ograničila unos mesa i bacila se na povrće. U neko doba sam se prestala depilirati i sama sam šišala kosu, pa mi je frizura uvijek bila improvizirana. „I takvu te volim“, rekao bi Duje, kad bi me vidio u širokim majicama i bermudama.
Don Mate je Anđeli jedini pružio potporu kad se vratila. Razvesti se od muža, pa makar on bio neradnik, propalica, pijančina, bila je velika sramota.
„Pa jel te tuče?“
Tim pitanjem je dočekala majka.
Zoran na nju nikad nije dignuo ruku, ali bilo mu je teško pričuvati vlastitu kćer, tražiti posao i pospremati stan. Volio je izlaziti po kafićima i igrati lutriju, dobro jesti, piti i biti slobodan od odgovornosti… spavati devet sati bez da ga iznervira plač vlastitog djeteta.
Anđela je po Drnišu hodala uzdignute glave. „Moj život je samo moj“, govorila je. Možda dijete dâ hrabrosti da stvari vidimo jasnije. Anđela je uvijek bila plašljivija od mene, u službi društvenih pravila koji su je vodili kroz dane. Često sam mislila da se zato udala. Često sam zato mislila da sam trebala nešto učiniti na dan vjenčanja, spriječiti potpisivanje papira kao u filmovima.
To ljeto smo se – usprkos svim izazovima novoga života – uistinu zabavljale. Išle smo na predstave u sklopu drniškog kulturnog ljeta, na slušanje bajki koje bi čitala teta pričalica na livadi kraj Mauzoleja Ivana Meštrovića, na kupanje u Šibenik. Laura je bila najveselije dijete koje sam ikad upoznala. Stalno se smijala, onako široko, iskreno, s oduševljenjem, kakvo je u ljudima iščezavalo kako bi odrastali.
Don Mate se isto puno smijao, usprkos godinama, i imao je radoznale oči kojima bi me cijelu gutao. Rodom je bio iz Siverića. Često je bio zauzet, na večerama ili ručkovima nakon sprovoda ili krštenja, na malom nogometu s djecom, na pirevima do ranog jutra. Imao je bolji društveni život od mene i nekad sam mislila da se zato i zaredio. Stalno okružen ljudima, obasut pažnjom, tražen, voljen, poštovan. Za postati svećenikom moraš biti egomanijak, uživati u pozornosti, igrati se Boga. On je to radio nonšalantno, ljudima se nametao spontano.
Kod don Mate bih otišla nekad navečer, ili bismo ga pozvale na ručak. Bio je Anđelin prijatelj već nekoliko godina. Njegov stan je bio pun ticketa, boca alkohola i paketića cigareta. Tu i tamo koji križić. Biblija. Mogao me slušati satima kako pričam o nekom psu po cesti ili nekoj knjizi koju sam voljela. Obožavao je talijanski jezik, s kojeg i na koji sam prevodila. Kao mladić je živio u Napulju, gdje je prijateljevao s don Francescom koji ga je puno toga naučio, prvenstveno tome kako biti okorjeli pušač. Bio je zgodan u svojoj crnoj robi i s pokojom sijedom na glavi. Znao je da nisam vjernica i o tome nismo posebno razgovarali. „Važno je biti dobar“, znao bi reći. Upravo je on, u kontri sa svime što je Crkva dozvoljavala, nastojao opravdati Anđelu njezinim roditeljima, nakon što ih je „osramotila“ vrativši se u rodno mjesto bez muža. Svi susjedi su je ogovarali. Njezini roditelji nisu imali obraza otići ni do pekare kupiti kruh. Don Mate je hodao od kuće do kuće i razgovarao o tuđoj rastavi. Rekla sam mu da bih ih ja sve zapalila, sve bih ih strijeljala na ulici. Odvratio je da sam previše radikalna, zato nemam dečka i neću ga ni pronaći.
„Tip me silova kad sam imala dvadeset godina“, bilo je prvo što sam mu tada rekla.
Don Mate me gledao u šoku: „O, Bože, Sara…“
Malo sam pričekala pa nastavila: „Moj momak se ubia.“
Pa onda: „Izgubila sam dite.“
I dalje: „Ja sam ti zapravo lezbijka.“
„Ti mene samo zajebavaš“, rekao je don Mate kad se napokon pribrao.
„Pretpostavka je bila i ostala majka svih zajeba“, rekla sam, „zato triba pazit šta govorimo.“
Anđela se u neko doba počela dopisivati s bivšim iz srednje škole, koji je živio u Austriji i radio kao programer. Ante je bio u braku, ali njih dvoje su nedavno obnovili kontakt preko Facebooka kad joj je Ante lajkao profilnu sliku. Anđela se zaplela u emocionalnu vezu na daljinu. Pričali su preko skypea i jedan drugome pokazivali svoju djecu. Ante je bio Anđelina velika ljubav u četvrtom razredu srednje škole. On je tad bio na drugoj godini fakulteta. Anđela nije bila spremna na prvi seks i on se udaljio. Kad bismo se svi zajedno našli na piću, bio mi je simpatičan, draži od Zorana. Ali ni jedan ni drugi nisu valjali, samo sam jednoga pročitala prije drugoga.
Jedan dan je Anđela došla do mene i rekla da će se Ante razvesti od žene jer želi biti s njom. Doselit će se iz Austrije u Hrvatsku, digitalni je nomad i ne drži ga mjesto. Rekla sam joj da se to neće dogoditi, a ona se naljutila. Govorila je da sam ljubomorna jer sam sama – nikad neću imati nikoga tako tvrdoglava, dlakava, s lošom frizurom i bez make upa.
„Na ovome svitu najlakše je nać muškarca“, odvratila sam na tu paljbu. „Pitanje je kakvoga.“
Rekla mi je da kao i uvijek puno filozofiram.
Taj tjedan je svaka živjela u svome stanu. Nismo skupa pile kavu, niti smo kuhale ručak jedna za drugu, niti smo pravile kolače. Za vikend sam otišla s don Matom na koncert Parnog Valjka na Sustipan i plesali smo skoro cijelu noć. Neplanirano sam dobila menstruaciju i hodala s krvavom mrljom na kratkim zelenim hlačicama, tražeći neku od mojih splitskih prijateljica koja će biti budna i posuditi mi tampon. Onda smo se sjetili benzinske postaje koja je radila 0 – 24. Putem smo pričali o moći i veličini žene. Don Mate je poput svih velikih muškaraca prijašnjice i današnjice i budušnice vjerovao da je žena dar od Boga, sistema, čega već, u svrhu rađanja i osiguravanja ljudske vrste i nečije loze. Žena je reproduktivna mašina – zato je treba staviti na pijedestal i diviti joj se. Voljela sam se svađati s don Matom. Nekad mi se činilo da me to čak palilo.
Našu raspravu je prekinuo Duje, negdje na cesti između Marjanskog tunela i Poljuda, pojavio se pred nama kao prikaza. Udario je don Matu čim ga je vidio.
„On je pop, budalo!“
Od svih ljudi sretnemo mog ludog bivšeg, eto ti što ti je Bog.
„Koja si ti prostakuša“, rekao je Duje na to i pljunuo na pod. Don Mate se naljutio i opalio ga po nosu. U Drniš smo se vratili krvavi i jedan i drugi. Anđela je očistila njegovo lice, stavila mu flaster na obraz. Pomirile smo se prešutno jer se nismo mogle ne smijati toj večeri. Laura je isto bila budna pa smo se do jutra svi četvero igrali. Don Mate je u zoru izašao iz kuće koju su posjedovale ne jedna nego dvije žene i nitko mu nije rekao ništa. Gledala sam ga s prozora kako hoda po gradu, pozdravlja ljude, mazi djecu po kosi.
U neko doba je Anđela shvatila da Ante neće ostaviti svoju suprugu, ali nije mi htjela priznati da sam imala pravo. Kad je jedno jutro usputno ubacila da je ta priča gotova, napravila sam joj čaj i kolač od marelica jer joj je to bilo najdraže. Otpratile smo Lauru u vrtić, ona se vratila na prijašnje radno mjesto u školi, a ja sam počela raditi na jednom velikom projektu. Sve u svemu, život je bio dobar. Vikendom bismo išle na izlet u obližnja mjesta, nedjeljom bi ona s Laurom otišla na misu, a ja bih kod don Mate provela večer. Bila sam zadovoljna, ako je to uopće bilo moguće. Nisam htjela imati djece, ali imala sam Lauru. Nisam htjela imati momka, ali imala sam don Matu. Lauri sam mijenjala pelene, uspavljivala je, čitala joj priče i puštala glazbu, išla s don Matom na kavu. Nisam znala jesu li o nama pričali. Nije me bilo briga. A onda sam dobila ponudu za posao u Milanu na dvije godine, koju sam odmah prihvatila. Don Mate mi je rekao da moram ići, bez da sam ga išta pitala. Isto tako mi je rekao da me neće prestati voljeti – čekat će da se vratim iz Milana. Nisam znala što je mislio da će se dogoditi tada.
***
MIRA PETROVIĆ rođena je 1989. u Splitu. Diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost te radi u školi stranih jezika. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju, razmišlja o tome da postane trenerica za pse. Objavila je priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima (Arteist, Strane, Mogućnosti, Zvona i Nari, Rukopisi, The Split Mind…).
Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. i 2018. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. za priču The Face.
Dobitnica Vranca – 2015. za priču „Svašta se može dogoditi“, koja je objavljena na engleskom jeziku u internet časopisu „Underpass“ te druge nagrade na natječaju Ulaznica 2016 i 2021.
Godine 2019. bila je u finalu nagrade Prozak.
Neko vrijeme je objavljivala kratke priče na književnom portalu Anna Lit kao kolumnu pod nazivom „Izgubljena u tridesetima“. Njezin roman „Divljakuše“ pohvaljen je na natječaju Trećeg trga te je 2020. objavljen u izdanju Nove Poetike.
Živi u Splitu sa svojom „psicom“ Lotom koja je budi ujutro u pet i uči kako iskoristiti dan.
čovjek-časopis 