OKRENUTI LEĐA STRAHU
Odreći ću se nečega danas dok gledam u kalendar
koji ne pokazuje prvi u mjesecu
čak ni ponedjeljak nije, nego četvrtak koji se malo nakrivio
u čijem sam nagibu jasno vidjela
da sve ono ustajalo treba prozračiti
da je potrebno razumjeti kožu u ovim vremenima
u kojima noževi padaju po njoj sa svih strana
a samo jedna oštrica dovoljna je za urlik
koji raspara sve ptice na nebu
Neki put se nazire dok okrećem leđa bodežima
čiji me vrhovi škakljaju po leđima
preostaje mi samo posegnuti
u ladicu u koju sam pohranila svoja tri straha
doći do rijeke, baciti ih preko ramena u vodu,
otići i ne okrenuti se.
***
O ZEMLJI
Prije tijela bilo je deblo,
prije debla postojala je iskonska prašina
i naša primitivna pluća u meteorima
Možda smo ipak preveliki za ove zube i udove
pa smo se rascijepili u karaktere
štitove od vlastite zapremnine
Pokazali su nam kako se moliti za drugo tijelo,
ono koje sjaji u mraku i dozrijeva
Kada je mjesec dotaknuo metal
nešto se prelomilo u nama –
male životinje sklonile su nam se u kosti
pčele u njedrima, mravi u nogama
sve nam zuji u koži i organima
Zemlja nije neodlučna,
prima nas u sebe
drveće nadživi i oprašta užase.
***
REŽATI U SAMOOBRANI
Ono što ne izgovorimo
nosimo u džepovima kaputa,
u žilama, nosnicama,
vučemo za sobom i pažljivo spremamo
u svaki kofer
svaku ulicu
svaki grad u kojem se prospemo
Uporno zatiremo svaki spomen na ranu,
naslijedili smo bijes očeva
koji nisu znali plakati kada je trebalo
i sada ne smijemo dopustiti otkrivanje
Daleko smo došli
ovako tihi i diskretni
u slučaju nadiranja
učimo režati od čagljeva.
***
FAZA MIROVANJA
Prije nego se spustimo u zimu
potrebno je rastvoriti šav kojim smo se vezali u ljeto
Pustiti van sve jedrenjake, suncokrete,
razbijena koljena,
otvorene balkone
Šteta je otići na novo mjesto
a ne iskoračiti iz iznošene kože
Sada nećemo rasti,
spustit ćemo se u korijen, u stopala
Tako mirni nalazimo
u svakom izdanku želju za lutanjem
u svakoj trepavici izdanke paprati
dočekat ćemo proljeće
krunama od cvjetova što pridržavaju travanj
Zlatan je kut popodneva koje pada na staklo prozora
zima miriši prepolovljenim mandarinama,
a ja na svom dlanu krijem
krivudavu mapu.
***
VAL
U ljeti sam val i mogu se pojaviti niotkuda
u ljeti sam plava i nemam kraja
izmišljam nove načine plivanja
zamara me more zarona
i razbijanja
Na kraju dana škrge su izvan tijela
školjke krvare sedefasto
prusko plava na kraju dana
ponekad se zaglavim u cikadama na kraju dana
uvijek kao val mogu ispočetka.
***
MARTINA BAREŠIĆ, rođena 1991. godine, živi u Novskoj. Diplomirala povijest i edukaciju povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u struci kao muzejska kustosica i edukatorica. Autorica je nekoliko izložbi. Poeziju piše od srednje škole. Objavljivala na portalu Strane i na Instagramu.
čovjek-časopis 