svaki dan gledaš ta leđa
svako jutro kada ustaju iz kreveta
a ti se pretvaraš da još spavaš
kroz otvorena vrata gledaš ta leđa
dok se tuširaju briju umivaju
gledaš ta leđa široka ponosna
dok kuhaju kavu i pripremaju doručak
za oboje
gledaš ih dok se odijevaju
spremaju odlaze na posao
i ne misliš na njih
dok ne čuješ vrata i njihov povratak
gledaš u ta leđa
dok ti šturo prepričavaju dan
obaveze i planove
a ti se prerijetko ponadaš
da u njima ima tebe
gledaš ta leđa
uz televiziju večeru
i posljednji njihov budan trenutak
a u svojim posljednjim budnim trenutcima
razmišljaš o godinama
koja su ta leđa do sada iznijela
bez ijednoga prigovora
bez ijedne ružne misli
bez ijednoga krivoga pogleda
koje si im ti toliko puta
uputila
i napokon priznaješ
da moraš usmjeriti pogled
negdje drugdje
prije nego što se slome
pod tvojom težinom očekivanja
prije nego
izgubiš jedini svoj oslonac
*
imao je pogrešno ime
koje ti nikada nisu oprostili
oni koji su tebi ime nadijenuli
da ga nikada ne izgovore
izmišljali mu nadimke
oni kojima si imena zaboravila
šutnjom ga pozdravljali
nikada uvažili njegovu prisutnost
a ti si to dopuštala
u samoći ih pravdala
odgojem neznanjem nerazumijevanjem
neljudskošću
ime pravdala rijetkima
ni oca upoznao nije
sve što njegovo ima
samo je ime
a ime je nadživjelo
sve
kao što će i vas
uskoro
ime je jedino trajno što
ostavljate u nasljeđe
svom sinu
a on će ga proslijediti dalje
dati drugoj
koja će ga uzeti
nevoljko objesiti djeci oko vrata
ali nikada dopustiti
da se o njemu priča
pokopati ga zajedno s njegovom prošlošću
prošlošću njegova oca
i onih brojnih očeva
prije njega
izbrisat će njegov grad
njegovo odrastanje
njegove prijatelje
prepravit će svaki križ
koji je svatko od njih nosio
zbog odgoja neznanja nerazumijevanja
neljudskosti
*
u posljednjih dvanaest mjeseci
ostala si bez djeteta
ostala si bez muža
ostala bez posla
ostala bez dvanaest kilograma
nakupljene zablude
svaki je gubitak došao polako
ušuljao se kroz zabrtvljene misli
o životu koji te napokon nagradio
svi su gubitci došli u pravilnom razmaku
točno onolikom koliko ti je trebalo
da onaj prethodni oplačeš
iako neopisivo tiho
i neobjašnjivo kratko
do sljedećega već si zaboravila
da si išta ranije izgubila
jedno po jedno odlazilo je
bogu ljudima drugima
samo si ti ostajala na istom mjestu
i čudila se ludo sabrano
nad zbrojem godina
koje su prošle
i godina koje te još čekaju
pa podjednako ludo sabrano
odlučila
da sve ćeš ispočetka
roditi se odrasti školovati
naći prijatelje
otkrivati ljubavi
po prvi put
voljeti sebe kao voljeti druge
slušati sebe kao slušati druge
doći uvijek na vrijeme
otići uvijek na vrijeme
otputovati
mišlju djelom
ili prijevoznim sredstvom
tamo gdje želiš biti
biti ono što nisi mislila
biti
da možeš
*
njegove oči podsjetile su te
na oca na brata
nijednoga više nema
njegove oči
gledaju iznutra
unutra
bezuvjetno
kod tebe pulsira misao
doma sam
ali doma nikada nije
bilo lijepo
od doma si bježala
zatvarala oči
pred pijanim veseljem
društvom i gužvom
zatvarala tuđe oči
pred slomljenim tanjurima
letećim stolicama
odmahivala rukom
na razbijena lica kosti
šminkom prikrivene masnice
prestravljenim očima
šarmirala doktore i policajce
potkupljene jednim konjakom
doma nikada nije bilo lijepo
od doma si bježala
makar mišlju
skrivenom pod poplunom
jednom te istom molitvom
uslišanom onoga dana
kada je doma završilo
na pokerskom stolu
kao ulog uma u nestajanju
jedne smrti u nastajanju
doma nikada nije bilo lijepo
napuštali su ga jedan po jedan
svatko je imao svoje razloge
koje ni danas ne opraštaš
odlazili nekim novim ljudima djeci
prepušteni da se sami bore
s istim demonima
o kojima se nikada ne priča
doma nikada nije bilo lijepo
od doma se bježalo
pa si posljednja pobjegla i ti
zauvijek
i sada on sjedi pokraj tebe
gleda te očima
koje desetljećima zaboravljaš
a ti ne znaš
je li to jedina šansa za život
ili upozorenje da bježiš
*
sjećaš se dana
kada je sve bilo
žuto
sjajilo se sunce žute boje
sjajilo zlato i požutjele frezije
ali ne za tebe
tebi je požutjela koža
požutjeli zubi
požutjela ti krv
požutio pogled
požutjeli ti prijatelji
svijet je postao žut
usporio kretanje
promijenio smjer
postao lagan
kao i sve stvari u njemu
planine se odlijepile
oceani isparili
oko tebe lebdjela su stabla
žuto cvijeće mirisalo je nekom drugom
pustinje si puštala da ispune
svaku poru tvoga tijela
pijesak je isušio usta
oduzeo im govor
misli oštre poput siga
otapale se pod njegovim naletom
od svega ostalo je ništa
samo tišina
i mir
ne čuti
ne vidjeti
ne osjetiti
izbrisano svako previše
koje nije bilo tvoje
izbrisano i ono
što je bilo tvoje
ali ne i nadomješteno ono
ničije
što bi trebalo biti svačije
sjećaš se dana
kada je sve bilo žuto
a ti si odlučila
obojati svijet
u najšarenije boje
upisati cijelu sebe
u svaku od njih
vratiti svaku stvar
na mjesto koje joj pripada
i ostaviti dovoljno boje
kojima ćeš svijet
upisati u sebe
***
JOSIPA DRAGIČEVIĆ rođena je 1978. u Dubrovniku. Diplomirala je i doktorirala na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Osim znanstvenoga bavljenja književnošću, piše poeziju i prozu. Objavila je znanstvenu monografiju Književnost u hramu ljubavi. Hrvatska nacija, rod i književnost u prvoj polovici 19. stoljeća (Ex libris, 2017) i slikovnicu za djecu Lina u šeširu (Sipar, 2014).
čovjek-časopis 