ELEGIJA
Tko dugo živi, pravo mu budi.
U mijenama svijeta, on više
udjela nema.
Pravo mu budi tko se još trsi:
svoje je ljubavi imao i znao,
sve što je trebao već je otpjevao svojoj
nekakvoj svrsi.
I budi mu pravo. Sad još neka strši ko suhi kolac nakon graška, trava,
slika već mrtvog kojemu se
još samo pjeva i spava.
Ali, zatim: sve čeg se prisjećaš,
nije više koristan podatak, iz pamćenja prizvan zato
da ga uputiš nekoj opet novoj
cjelini, koja se na obzoru možda nazire:
jer sad ti ostaje samo prava bol
i ona je sve što imaš: ona bol
koja se razlijeva po cijelom tijelu i razvrstava te
u suhe naprave bez čuda.
Što te sa čudom još povezuje,
ta je temeljna bol; ona u sebi,
kao u svakom pravom gubitku, uporno čuva
sve što je od nas bolje, i dok boli
još uvijek je bolje da boli, ona čuva
sve što se ranjeno izložilo životu
htijući ljubiti: modre dane i noći
kad se za trenutak išlo zajedno
s rukom oko struka, kad su oči
vidjele samo jedanput što su vidjele
a nisu ni znale što se zbiva
i to je bila slijepa sreća, zapovijed.
Na svijetu su svuda dobri ljudi koji znaju
donositi zrna u žitnicu,
stalno dodavati drugom u ruku nešto,
dijeliti kruh, dati čašu vode,
uzimati k sebi djecu u postelju kad se uplaše smrti,
urlika ulice ili kad shvate zlo
iza svakog grma, pa ih poljubac
i držanje za ruku još umiruje.
Nešto se zbilo između nas i milostivog Boga:
mi od njega
stalno tražimo što mu nismo dali.
Ništa se tu ne događa, a odmah iza ugla
šulja se tigar, udav jača mišice,
tanki i dugi zub i jezik neznanih beštija kuha svoj otrov
i svi se osjećaju lagodno, kod kuće.
Na čudnom mjesecu mi živimo,
svaki mu okret poznamo,
a ne znamo putanju.
Tko dugo živi, pravo mu budi.
Dugove pravi već po svom poslanju,
ničemu on se više ne čudi,
vjeruje, svom nekom znanju,
a udjela nema.
Sve ostaje skriveno; samo bol
njemu na stol iznosi svoj kruh,
ono kad se ljubi, ono kad u noći,
kao puž koji je usput pogubio i vid i kuću,
još gubi i sluh.
***
SVAKO JUTRO JEDITE ZOBENE PAHULJICE
U šljamu, u gadu, u ljudskoj gnjileži i strahu,
mi smo bića od svjetlosti u mraku,
a što je kome svjetlost — nitko ne zna.
Pada ta svjetlost, diže se dan, nitko ne zna.
Svi sjede kao u logoru, pod golom žaruljom,
nitko ne zna.
Rastu rajčice, cvjeta cvjetača,
nitko pojma nema,
siri se mlijeko, muče telad,
ništa se ne zna, jedemo mrzlu ribu.
Svijet je naš, slobodni smo, svi hodamo u traljama,
svi smrdimo po svom mesu:
Bože, daj nam uzvišenosti.
Bože, daj nam da se zakoljemo
kao prava živina, daj nam
sve naše nagone.
Sve nas je više, sve jede jedan drugoga,
sve nas je manje, svi su sve deblji,
podriguju se.
Na tajnom mjestu,
nešto tajno smišlja novi poredak,
na tajnome mjestu, gdje su svi podložni tajni,
raste zadnji novi red, nitko ne zna
sve će se pokoriti, nitko ne čuje
sitan glasić, voce tinulla.
– iz zbirke pjesama “ARKA”, Matica hrvatska, 2004. –
čovjek-časopis 