Svijetliš u tmini, snuješ pod štitom
Sva od straha, sva od dobrote.
(Jure Kaštelan)
Bila
– Ajmo opet onako svjetlucati! – predloži.
– Dobro, ali ti budi žarna nit, meni je dosta klasike. – uvjetujem.
Dva smo rasvjetna tijela, dvije svjetleće loptice što poskakuju po neosvijetljenom brdu iznad babine kuće u Biloj.
– Čuj, Bila! Pa ti si bila samo kad sijeva. – svako se ljeto rugam nazivu babina sela. Kao da je ono krivo što ga sunce zaobilazi i što su lokalni vinski dugoprugaši i klipani na biciklima porazbijali svu rasvjetu u mjestu. Tako kaže moja baba. I još kaže da se tako ponašaju jer ništa ne znaju i nikad neće znati.
– Meni je dosadno. – kaže sestra i mi znamo: dani sela službeno su otvoreni.
– Ajmo se nečega igrati! – uzvraćam. Ljeto zasjedne navrh brda iznad babine kuće, u krilu mu more dozrelih šljiva. Ljeto promatra i ljupko je. A zatim nadugo nadugo miriše.
Rujan
Trčanje po brdu iznad babine kuće nadopunjavamo vožnjom avionima, drndanjem u zamišljenom traktoru i mukanjem. Volimo oponašati djedovu Šarenku. Rujan je mjesec početaka. Iako još ne idemo u školu, to o njoj znamo. Mama tamo radi, a mi ostajemo kod babe i djeda.
– Uživajte dok još ne idete u školu. – mamine riječi zvuče kao prijetnja. I drugi tako govore. I vidjet ćete vi što je škola i još svašta o njoj govore pa je uživanje, pomalo zbog izazvanog straha, a ponajviše zato što nam je to normalno, i jedino čime se ljeti bavimo.
Šljive
Sazrijevanje za školu povezujemo sa sazrijevanjem šljiva u babinu voćnjaku. Ranije je voćnjak bio osvijetljen neonkama s kosina brda koje se nadvijalo nad cijelo selo, a danas se s pojavom općeg mraka s brda u babine šljive sjuri tko hoće i brsti ih nemilice. Moja baba kaže da se oni bave šljivarenjem u mutnom i da će tome kadli-tadli stati na kraj, a ja samo mislim da je problem u tome što je tim šljivama, poslovično, jako teško odoljeti.
S druge strane, sestra i ja, dvije neuhvatljive nindža-kornjače, dva neustrašiva džindasa, babine šljive krademo danju. Činimo to posve neopterećeno vadeći ih iz trbuha kuhinjske niše i spremajući u razvučene šatore od majica. Činimo to sigurno, jednim okom gledajući plijen, drugim okom gledajući nju, onu-koja-vreba, kako naslonjena laktovima na prozorsku drvenu klupu nadgleda šljivik. Mi jedine imamo priliku i jedine znamo: te šljive, te koje ona tako slavno nabere i pripremi za pekmez i rakije za ne-daj-bože, nipošto nisu spašene. Držeći pod nadzorom samo šljivik, moja baba upravo te nabrane nepovratno gubi.
Igra
Sestra se oduševljava svjetlom. Sestra se užasno boji mraka.
– Znaš li da neonkama neki plin daje boju? – kaže. A onda se podigne na nožne prste i s rukama iznad glave glumi svjetiljku.
– Kruži oko mene! – njezina je naredba jasna i ozbiljna, a ja sam u trenu leptirica i bezglavo jurim oko nje. Smijeh se uvlači u svaku poru čistog zraka oko nas pa se strmoglavljuje u podnožje brda.
Utrka
Mrak se ponajprije šulja oko kuća uz rijeku pa zastire babinu kuću, a onda se, jasno odozgo vidimo, počinje penjati prema nama. Zatvorimo oči i trudimo se svijetliti što jače.
– Ako budeš uporna, nas će zaobići. – podržava me. I ja stišćem oči, a svjetlo je oko mene, sigurna sam, sve jasnije. Sad treba pričekati, a zatim dobro ponjušiti zrak.
– Ništa ne miriše. – prekinem tišinu.
– Ni meni, mislim da smo uspjele.
– A sad, trk do dolje! – predložim. Zatvorimo oči i začas: dva smo jureća snopa svjetlosti.
Približivši se vrhuncu padine, gdje je i kamenje veće, od straha otvorim oči. Sestre nema. Nataložen, ljepljiv mrak. Možda je ispred mene, zaključim nevoljko i pojačam tempo. Naokolo odzvanjaju samo moji trčeći koraci.
Zrak
Vrisak iz podnožja prikriva zvukove mojeg kretanja. Ne mogu se zaustaviti. Još jedan vrisak, isti, a onda muklo tuljenje. Prepoznajem glas. Moja baba mrmlja u dvorištu. Već sam blizu i vidim joj obrise. Kleči pokraj konopa za sušenje rublja i plače. Djedovi žurni koraci. Sad je na jednom kraju dvorišta, sad na drugom. Djedove su ruke skrštene na leđima i guraju ga naprijed. Tamo je, amo je. Ja se zaustavljam. Svjetlo što dopire s ulaznih vrata, odaje sjenu tijela prostrta pokraj babinih zgrčenih koljena. Sad se baba podiže i napušta sestrino tijelo. Izgleda kao dotrajala fluorescentna cijev. Zamaknuta za stražnji zid kuće promatram diše li. Zrak je taman i ja samo mogu naslućivati. Pomirišem ga. Osjećam. Mrak se usmrdio od stajanja između mene i nje. Napokon, noge se same odlijepe od teške rujanske zemlje i povedu me. Probijam se kroz noćni zrak. U podnožju njezinih bržih nogu ne puštam suzu, samo duboki izdah.
– Ti budi svjetiljka. Ja ću biti leptirica. To nam pristaje. – šapnem joj ne približavajući se previše. Snažno raširim krila i kružim. Do besvijesti.
***
IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je na pojedinim internetskim portalima, u časopisima te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Neke su joj pjesme i kratke priče pohvaljene, a neke nagrađene. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Pokretačica je Književnih dana Marije Jurić Zagorke koje organizira i provodi u suradnji s Narodnom knjižnicom Vrbovec, a u sklopu kojih je raspisan i natječaj ZA najbolju GORKU priču ( https://nkv.hr/2-natjecaj-za-najbolju-gorku-pricu/ ) . Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba. Svoju drugu pjesničku zbirku Plava mahovina objavila je 2020. godine, također u izdanju Hrvatskoga društva pisaca.
Priča “Svijetli u tmini” drugonagrađena je na književnom natječaju Pišem ti priču Gradske knjižnice Samobor 2013. godine
čovjek-časopis 