NEDJELJA

Danas je, kažu, nedjelja
Iskreću vratove nebu, traže pukotine,
S perverznim guštom kažu, bit će smak svijeta
U ovu nedjelju ili neku njoj sličnu,
S perverznim guštom s kojim govore i
Sve je puno mikrocefalične djece,
Bliži se kraj evolucije, svi ćemo biti takvi
Oči koje nikad neće reći što su vidjele
I nitko više ne čita poeziju,
Slobodno zaboravi na to.

Ako baciš pogled na sat za pola sata
Još će uvijek biti nedjelja i tu nema pomoći.
Neke se stvari moraju odraditi
Ma koliko ti puta dođe
Da prodaš vlastite zube za klavirske tipke
Ili iskušaš kako je to napisati:
„Nitko nije kriv, oprostite mi.“

Danas je takva nedjelja
Da vjerujem da bih mogla naći smisao
U horoskopu na predzadnjoj strani novina,
U posveti na početku Prešernove zbirke,
U tome što je prva pjesma koje se sjećam
Tužna i ljubavna i nitko me nije naučio
Zadnju strofu u kojoj sve bude ipak dobro.

A dolje, na ulici,
Ulica odlazi u nebo i svi nose tvoje oči na licu,
Ali ti još spavaš jer, pusti me, nedjelja je,
Uskoro ćeš opet sako na ta uska ramena
I na posao, a ja ću o tome pisati pjesme:
Da je neko drugo stoljeće netko drugi bi ti zavidio.

LANA BOJANIĆ (Zagreb, 1992.), iz zajedničke pjesničko-prozne zbirke Književne grupe 90+ “NETKO PODVIKNE, DJECA ODRASTU”, Fraktura, 2018.